Pa de si blože, dugo se nismo čuli iliti "kako je dobro opet se vratiti starim klepetanjima"

subota , 19.03.2016.

Sjetih se neki dan kako dugo nisam napisala ni slova, ali budući da me ništa na to nije gonilo, nisam se obazirala na tu misao. Izgleda da me sada, opet, goni.

Život mi je dosta dinamičan pa se ne bavim previše virtualom, malo me stisla i ova moja prekvalifikacija, malo se bavim osluškivanjem svoje dušice, a malo sam se i dala na druženja s nekim dobrim, starim prijateljima čije mi prisutstvo uvijek daje osjećaj nekakvog blissa.
Danas sam s prijateljicom rastrčala kotače na Jarunu, a malo sam i upgradeala opremu na svom dvokotačnom ljubimcu. Spremna za novu sezonu, a nadam se i gubljenju nekih kalorija.

Nastojim redovito puniti baterije, no ponekad se čini kao da je vrijeme za kupiti nove jer su ove dotrajale pa ih se ne da više niti napuniti. Pod tim mislim da imam dane kada mi je život uistinu cjelovit, no onda se dogodi dan kada se čitav pojavni svijet, skupa s mojim unutarnjim čini posve besmislenim i nategnutim. Ah, to vječno pretakanje besmisla u smisao i silne drame oko curenja iz posuda.
Ja doista nemam mira na tom polju i čak i kada si ga želim prislilno nametnuti, u smislu- e pa sad ćeš zlato moje otkazati termin za ovo i ono i besramno zuriti u televiziju, ne uspije mi, jer, ja uopće nemam interes za televiziju, a ti termini mi plešu po glavi. Ja želim da mi plešu, izgleda.

Čula sam se danas s jednom prijateljicom. Poznajemo se iz spiritualnog konteksta. Ona je žena u godinama, prošla je sve i svašta, u penziji je pa se dosta dala na rad na sebi. Nismo se čule dosta dugo jer su nam se životi nekako zavrtjeli prema unutra pa se nismo uspjele sretati, no nakon 45-minutnog razgovora opet sam osjetila tu dozu mira i ispunjenja da pričam s nekim tko me razumije. Naime, ona se suočava sa sličnim problemima i sumnjama s kojima i ja.

Na stranu s tim što sam opet popljuvala grupacije i institucije jer smatram da su odvojile Boga od čovjeka, došle smo do toga da nam je pun kufer slušanja tuđih koncepcija o tim stvarima. Ironično je sve to skupa jer, u želji da se ustališ u nekoj duhovnoj praksi zbog izrazito goruće želje za istom, automatski posežeš za grupacijom i zajednicom, a onda uviđaš da se događa upravo to što te čitav tvoj prethodni život štitilo od tog sistema i nije ti jasno kako se nalaziš tu gdje jesi s mišljenjem koje nosiš čitav život, a još ti je manje jasno zašto ostaješ ili zašto već nemaš dovoljno mudrosti da znaš koja je poruka namijenjena tebi kao tebi u svemu tome.

I opet se dovodim do ključnog pitanja- koji ja kufer točno želim? Svoj smisao, smisao duše, smisao univerzuma? I zašto se naprosto ne mogu zadovoljiti jednom filozofijom, nego mi iskoči druga, pa se pojavi treća, pa sad sve one imaju smisao, ali opet svaka ima nedostatke. Zašto mi nije dovoljna moja filozofija? Očito Istina nadilazi moju filozofiju pa mi je dan novi smjer, no zašto svako malo nervozno skakućem na tom putu? Malo pogledam okolo, vidim lijep pejzaž, razgalim se. Onda dođe dio ceste na kojem želim krenuti drugom stazom. Pa onda to nije moj tip šume gdje bih se zadržala, no uto iz šume dođe dobra vila koja mi ispriča nešto divno i ja se opet zadržim. I tako stalno.

Naporno je. Najradije bih sjela, zapalila duhan, popila pivu i otkartala partiju bele, ali niti pušim, niti sam dugo pila pivu, a rijetko kad mi se i karta. Nije mi do toga čime bih se naoko "resetirala".
Veli frendica da mi treba seks. Možda...iako se uopće tako ne osjećam i to mi je trenutno doista zadnja rupa na svirali.

Opet sam u "ne znam" mode-u dragi dnevniče. No eto, ovo subotnje popodne odlučila sam provesti sa serijom radije nego da se forsiram na meditaciju za koju mi danas očito nije dan. Samo što ako mi ni sutra neće biti, ni preksutra...znači li to da moja tek (ali jako dobro utemeljena) duhovna praksa odlazi u kurac ili mi se otvaraju nove stvari?
Već mi je muka od svih tih pogađanja, nagađanja, interpretacija. Bože, zašto si nas prekrio tolikim zaboravom? Pa nismo valjda to doista sami tražili?

Kada definiranje Boga prelazi granice mog unutarnjeg ukusa

Ne mislim da smo grešni, ne mislim da trebamo patiti i ne mislim da ne trebamo uživati.
Mislim da možemo djelovati ispravno i neispravno, iz ljubavi ili iz ega. Mislim da smo sposobni za divne stvari, no jednako tako za užasne stvari. Mislim da smo i spojeni i razdvojeni s Izvorom. Spojeni kada smo u miru, kada djelujemo nesebično, odvojeni kada se zaplićemo u analize, kada previše mozgamo, kada ne djelujemo i kada smo sebični.

Mislim da Bog nema miljenike ili omražene. Gdje bi Apsolut sudio na temelju nesavršenih razlika koje si mi namećemo kroz umne spekulacije u našem dualnom, materijalnom svijetu?

Ne mislim da Boga ne bismo trebali tražiti i moliti za stvari. Pa kao nekog koga smatramo Svemogućim, naravno da uzimamo utočište za sve što nas brine, što nas jadi, što nam pričinjava muku. Možda je to nizak stupanj, ok, no opet, uzeli smo utočište.

Ne mislim da se u ime Boga trebamo busati u prsa da smo bolji i značajniji od drugih. Jer Bog se još nije jednako objavio svima pa da smo mi tada imali priliku istaknuti sebe nad drugim ili dobili priznanje od Boga:"Bravo, dijete, evo ti me najbolje poznaješ."

U biti, u Bhagavad Giti Bog se obraća onome koji se potpuno njemu predao i prenosi mu znanje, no on je jako milostiv i prijateljski naklonjen prema njemu. Zašto onda ljudi, trudeći se slijediti taj nauk, jedni druge žele pootkopati? Slaba je moć religije kada je od učenika napravila ovce umjesto duhovni alat, a još slabiji su učenici kad ne uviđaju da odudaraju od onog za što se mahnito hvataju.

Tko smo mi u čitavoj ovoj priči, zašto jedni drugima kopamo jame umjesto da napravimo uže kojim ćemo jedni druge povlačiti gore?
Zašto je taj krhki osobni ego jači od glasa jedne vječne, moćne duše koja je Bog sam?
Zašto su nesvjesni oni koji su izabrali ići Putem Svjesnosti?

Nema mi odgovora, samo pitanja i nezadovoljstva jer, kako bi jedna draga mi osoba rekla, osjećam se kao slon u staklarni tamo gdje bi trebala biti mirisna gong kupka.

Oznake: život, smisao, bog, duhovnost

Tko će ga znat'

utorak , 02.02.2016.

Jučer mi prijateljica na moje kako se osjećam ni v rit ni mimo, mentalno i globalno usrano pošalje nekakav link u kojem veli - "15 neugodnih osjećaja koji su dokaz da ste na pravom putu". Tu se spominje osjećaj izolacije, tuge, tjeskobe, straha od budućnosti, osjećaja izgubljenosti, nemira itd. Čitam ja to i pronalazim se u svih 15. Čak je jedna od točaka patnja za onim kako je nekad bilo, a to mi često bude da razmišljam- joj, zašto sve nije kao onda, pa onda sam se tako dobro osjećala! Ispada da sam na jebeno dobrom putu kada me prebacuju takva stanja.

Ali, ne bi ja bila ja da se ne pitam je li to uistinu tako. U našoj maloj duhovnoj sferi svi pričaju o lažnom egu i gubljenju tog lažnog ega; nadilaženju mentala koji kad se lomi djeluje baš tako kao sve ovo gore navedeno. Je li to uistinu tako? Tko će ga znat', ali rado bih da je.

Pričala sam s jako puno ljudi koji se bave raznim disciplinama- od reikista, new agera, hindusa i svi govore kako je lomljenje ega grda stvar, kako je izlaženje iz mentala proces čiste, ogoljele patnje i kako je sve to za više dobro. Ja primjećujem taj konstantni fight između uma i unutrašnjosti- reći ćemo duše ili mog pokušaja spajanja s njom, no isto tako, to me zna toliko izbaciti iz cipela da se osjećam k'o leteća krpena lutka. A tko zna je li to tako?

Meni se dogodilo to da sam zaranjajući više u svoju duhovnu praksu počela gubiti volju prema nekim svjetovnim stvarima i pitam se jesam li normalna. Paralelno s tim, stalno prolazim kroz turbulencije, teška stanja, smislove, besmislove, posvećenost pa agnosticizam, mizantropiju pa altruizam....i stalno se pitam koji mi se kufer događa? Pa po prirodi sam veselo stvorenje i nije mi jasno kako se uspijem naći u tome da ne vidim svjetlo na kraju tunela. Naravno, to stanje prođe, no sama njegova opetovana pojava me frustrira.

Nekad se pitam zabrijavamo li mi da je nevidljivo manifestirajuće, tj. da se događaju suptilne promjene, a zapravo je posrijedi nešto drugo. Znači li redovita meditativna praksa unutarnji mir ili rošadu da bi taj unutarnji mir jednom mogao biti realiziran?

Toliko jebenih pitanja koja ne spadaju s liste iako se trudim ne postavljati ih.

Oznake: smisao, besmisao, život

Zaboravljena filozofija

nedjelja , 20.12.2015.

Jučer sam na svom dodatnom studiju slušala kolegij s Odsjeka filozofije. Udarila me nostalgija, jako. Naime, davnih dana studirala sam filozofiju, no na samom kraju, usprkos svim položenim ispitima, bacila sam sve u vjetar i prebacila se na nešto drugo. Nisam htjela na nastavnički smjer koji nam je naglo bio nametnut.
Ironično, godine nakon toga nalazim se na istom mjestu gdje se specijaliziram za nastavnika jer nemam druge opcije u životu trenutno.

Filozofija me oduvijek privlačila. Moja želja za smislom i glasnim divljanjem po njemu, razglabanja o njemu, potreba da mijenjam svijet koja je išla isključivo iz srčane čakre; sve je to bilo toliko intenzivno. A danas...danas je sve ishlapilo.

Godine su počele nagrizati ideju smisla dok se smisao vješto skrivao pod svakim kamenom moga spoticanja, a potreba za mijenjanjem svijeta počela je nestajati u mom odvajanju od svijeta jer- kakav je to svijet koji se ne da mijenjati? Kakav je to svijet koji se ne želi mijenjati?
Došla sam do zida svog filozofskog sustava.

Mogu li ja išta učiniti za ovaj globalni Weltschmerz u kojem se svi pomalo kupaju? Mogu li ja izbaviti ikoga iz svijeta lažne pojavnosti, iz podređenosti defektnim čulnim manifestacijama? Mogu li izbaviti sebe od osjećaja da sam obavijena ništavilom usred najjače potrage za smislom? Mislim da su mi sva oružja za to oduzeta. U mom svijetu ne postoje ratovi, osim onih koje vodim sama sa sobom. A jedan je takav rat započeo u trenutku kada sam shvatila da ne mogu voditi tuđe bitke.

Što je filozofija donijela čovjeku?

Donijela mu je depresiju. Donijela mu je ogorčenost, zaluđenost, a nekima i samoubojstvo. Filozofija nije za slabe, ali je za jadnike. Za jadnike koji se ne mogu pomiriti sa svijetom, a najčešće ni sa samima sobom. Jadni su onda kada shvate da su živjeli za ideale koje apsolutno nitko ne šljivi. A hej, mi smo društvena bića. Mi moramo biti prihvaćeni barem od nekoga. Barem netko mora voljeti pojavu našeg bića, barem netko mora dijeliti s nama našu misao- inače bi se utopili u osamljenosti.

Zašto postoji toliko društvenih grupa, zašto postoje institucije, zašto postoje sustavi? Osim kao prilika za postizanje moći nepravednih, naravno, zato da društveno biće ne bi bilo bez društva. Mi ne možemo podnijeti usamljenost jer nam ona nije prirodna. Samoću da, no samoća je nešto sasvim drugo. Samoća je kada smo sa sobom, a usamljenost je kada smo bez svijeta. Mi trebamo svijet jer smo njegov dio, jer smo savršena puzzla koja mu treba, no ako ne možemo naći polje kojemu pripadamo, mi ostajem bez smisla. To nije umišljaj depresivca, to je stvarnost. Pa bili vi polje knjige s kojom komunicirate, vama je netko potreban.

Kome treba ovakav svijet dovraga?

Uistinu, kome takav svijet treba? Kome trebaju planine nepravde, iskorištavanja, nerazumijevanja i tereta bola? Kome treba sustav pod kojim će se svaki dan iznova slamati? Kome trebaju vođe koji će učiniti sve da ubiju posljednju kap čovjekove osobne moći? Kome trebaju sva ova sranja koja nas dovode pred zid plača?

Tebi, čovječe, jer tu si gdje jesi sa svrhom koju tek moraš otkriti. Da bi spoznao da više ne želiš biti dio tog sustava i povukao se u svijet koji će te od njega osloboditi. Samo tvoj, unutarnji, jedino tvoj vlastiti svemir.

Sve te divne zamisli



Filozofi su zamišljali idealnu državu u kojoj bi vladali najmudriji i najpravedniji, idealni sustav u kojemu bi se ljudi samodisciplinirali, idealno društvo u kojemu ne bi bilo izrabljivanja, idealan odgoj u kojemu bi se savršeno očuvao integritet pojedinca bez da ga se prekomjerno manipulira. Filozofi su svašta zamišljali i o svačemu pisali.

Otkako je svijeta ljudi se bore s njim. I vrte se u krug. Napretka ima na površini, no u dubini sve ostaje isto- kaos i vapaj za smislom.
Imamo li mi smisla tu takvi gdje jesmo? I da ga spoznamo- kako biismo se njime koristili?

Na neka pitanja jednostavno se ne da odgovoriti. To je kao da tražimo posljednji broj na svijetu. Mi smo vječni lovci na vječnost i to je naš filozofski sustav koji stoji iznad svega. Konstantan, apstraktan i trenutno nerješiv.

Oznake: filozofija, društvo, smisao, kaos