Biti sam, a biti mlad ili kako upoznati nekog kad si neprilagođen

četvrtak , 05.01.2017.

Već neko vrijeme lagano se opterećujem pitanjem samoće. I usamljenosti. Usamljenost je kronično prisutna u mojoj nutrini samo što je većinu vremena u zdravom balansu pa me rijetko kad baš sasvim preplavi. Imam tu dozu samotnjaštva u sebi koja me zna izolirati i u prisutnosti drugih i dragih ljudi, no s tim se čovjek nauči živjeti jer je dio karaktera. Pitanje samoće je pak ona sociološko emocionalna potreba, potreba za nekim koja se rađa ne samo iz ljudske uvjetovanosti da smo društvene životinje već i iz duhovne prirode da stremimo ka ljubavi koju onda želimo iskusiti na ovom fizičkom nivou, što se događa u odnosu s nekim. Kakve god prirode bili, introvertirane ili ekstrovertirane, vesele ili depresivne, svi mi trebamo ljubav. I svi mi na ovom nivou to trebamo od druge jedinke.

Ja sam po tom pitanju na prilično trusnom području. Kao dijete sam maštala o nekoj srodnoj duši, osobi koja bi bila slična meni po stavovima i željama, s kojom bih provodila život u sreći i razmjeni unutarnjih svjetova. Znala sam imati takve veze gdje bi ta razmjena nesmetano kolala jedno vrijeme, no nikad se nije ostvario onaj "perfect match" gdje bih se ja napokon smirila i pomislila da sam našla doživotnu suradnju s nekim na tom nivou. Štoviše, kako su godine odmicale, ja sam upadala u sve čudnije turbulencije svoga uma koji je davao jako glupe razloge zašto bih bila s nekim u vezi. Napokon kada sam se izvadila iz zadnje gotovo trogodišnje veze s osobom koja mi je puno pomogla u mom duhovnom razvoju, no s kojom nisam realno imala ništa zajedničko osim da nam se obostrano sviđao pokoji metal bend i kava, odlučila sam da si ne želim priuštiti više neispunjavajuće odnose. I da ću radije biti sama nego u nekom polovičnom ili krivom filmu.

Zadnjih mjesec dana prolazim malo jače kroz taj osjećaj samoće osvještavajući koliko me moj životni put, moji interesi i moje želje odmiču od mogućnosti da budem s nekim. Realno, ja sam užasno komplicirana osoba, ali ne zbog kompliciranosti svoje prirode, već zato što dopuštam umu da me voza i da pretjerano analizira na mjestima gdje treba biti spontan. Previše seciram primitivne stvari oko kojih se ljudi uopće ne zamaraju. Previše ispitujem svoj ljudski identitet koji mi se nekad čini toliko stranim da ga i ne osjećam, a premalo se mogu poistovjetiti s ikakvim ulogama u koje se ljudi vole svrstavati. Moj identitet ženske osobe s kojom se ne mogu sasvim poistovjetiti u državi prema kojoj ne osjećam nikakvu pripadnost ili nepripadnost, u ulozi na poslu s kojom se uopće ne mogu sastati jer ja nisam ta uloga na tom mjestu, to sve uvelike otežava neki uobičajeni, protočni vid života u kojem se ljudi uopće ne bave tim navedenim već se probude, pojedu, odrade svoje, a onda se zabavljaju. Ja se isto probudim, pojedem, odradim svoje i zabavljam se, no na način da imam mentalni urnebes analizirajući svijet oko sebe baveći se filozofijama nedokučivog. I nisam to uspjela zaustaviti svih ovih 30 godina.

Jučer sam otišla na pivu sa simpa curom koja isto zna doći na lekcije Bhagavad Gite. Ima dosta slična promišljanja mojima pa smo se tako našle i potegnule smo i tu temu odnosa. I veli mi kako sam u prilično zajebanoj poziciji jer da su ovo već godine kad čovjeku nije lako naći nekog sličnog. Ne izlaziš kao prije jer te naprosto prošla volja za izlascima, utemeljen si u svojim filozofijama, imaš svoj stil života, ne pristaješ lako na kompromise, znaš što želiš i što nikako ne želiš. Spajati se na razne dejting stranice nema pretjeranog smisla jer većina ljudi tamo je frustrirana i hoće pošto-poto naći bilokakav way out iz svoje samoće, što ja osobno neću. Ja bih way out, ali smisleni, podudarajući. Nije da ja nisam znala upoznati nekog na tim sajtovima, čak i završiti u vezi, ali imam osjećaj kao da danas ni to više ne funkcionira. Ili sam onda imala sreće.

Veli ona meni neka se učlanim u nekakva društva, npr. planinarsko. Mislim si, pa što ću se učlanjivati u planinarsko društvo, ja zaista nisam tip za planinarenje. Onda neko drugo, veli. Ali ja razmišljam, koja su to društva koja bi mene mogla zanimati? U životu me aktivno zanimaju dvije stvari- glazba i duhovnost. Duhovno društvo imam u smislu mjesta na koje mogu otići gdje ljudi diskutiraju o tim temama, no ni ono mi ne odgovara u vidu društva nego isključivo u vidu slušanja predavanja i glazbenog punjenja. Na tom mjestu kapne ovako pokoja interesantna osoba s kojom čovjek može izaći, a sve ostalo su ljudi skučenih umova ili religijskih afiniteta što me kronično odbija. A i mala je to zajednica uistinu. Našla sam tamo par ljudi s kojima volim popričati na Facebooku, evo odem pokoji put na cugu s nekim, no to su uglavnom ljudi u braku koji maju malo vremena za kave i neka druženja.

Glazba...naizlazila sam se u životu, po Europi po koncertima, festivalima i klubovima, nemam više taj drive da skačem i plešem na najdraže bendove. Prošlo me jednostavno, radije doma čitam i prošetam, popim kavu. A i nisam tip za društva, ne volim taj osjećaj odvojenosti u masi. Čisti paradoks jer volim ljude i jako sam ekstrovertirana, iako mi je par ljudi reklo da je moja ekstrovertiranost površinska, da sam u dubini sebe teški vuk samotnjak i da se baš ne otvaram. Ne znam, nekad se jako otvaram, a nekad sam jako rezervirana, ovisi o energiji ljudi s kojima se nađem. Moj trenutno najizraženiji interes je traženje načina da sebe učinim balansiranom i mirnom osobom, konzultirajući pri tom uglavnom hinduističku ili new age literaturu. To me ispunjava. Čitanje me ispunjava.

I mislim si onda, kako će netko tko za vrijeme ručka razmišlja što se zapravo događa nakon smrti i tko razbija glavu promišljanjima o tome je li Bog impersonalan ili personalan naći suputnika još takvog da osim što će i sam htjeti o tome pričati ima ugodne karakteristike u smislu da je dobar, pošten, iskren, da je altruist, humanist generalno. Da je protiv rata i protiv muljanja, da je za pomaganje potrebitima, da je za filozofiju i emociju više nego za jedi, spavaj i razmnožavaj se, a da se opet voli zabaviti, uživati u moru, kavi i dobroj glazbi i da nije sav usmjeren na karijeru ili nogomet i pivu samo (iako ja volim i nogomet i pivu). Ma uglavnom, netko umno i emocionalno i interesno kompatibilan. Koji nije opsjednut seksom jer meni je seks u domeni onoga što može biti super aktivnost, ali ubrzo mogu doći u fazu da mi je bitnije osjetiti impuls moje i tuđe duše. Lost case, huh?

Evo to su moje dubioze vezane za najnormalniju sferu ljudskog postojanja koju trenutno nemam. I iz ove perspektive u kojoj špekuliram i filozofiram izgleda mi kao da je mogućnost za tu sferu ravna nuli. Iako, duboko u sebi znam da kada se nekakav match treba pojaviti da će se pojaviti ako treba u vidu poštara i američkih filmova kad se sudare na cesti pa njoj poispadaju vrećice. Ali, kao što rekoh, ja moram mentalno onanirati i analizirati iz svih mogućih kutova, makar se to nije dogodilo, ne događa se, a možda se i neće dogoditi. Moć sadašnjeg trenutka u praksi- čista jedinica.

Oznake: samoća, veze, odnosi, kompatibilnost

Jebe mi se baš za SVE

četvrtak , 24.03.2016.

Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.

Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.

I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.

Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.

I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.

I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.

Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...


Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.

Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća

Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća

Samoća

nedjelja , 06.12.2015.

Samoća- poniranje u prostore svijesti koje kroz svakodnevicu zaboravimo. Taj izvor našeg Jastva koji osvjetljava našu nutrinu čak i kad smo daleko od njega, u potpunom zaboravu. Samoća je sveta. Samoća je put natrag. Samoća su tračnice koje vode u dušu, nudeći nam nevidljive vagone, u koje, ako se predamo, ulazimo sretna srca.

Nitko nas ne poznaje. Samo mi možemo poznati sebe i to ako smo povezani na izvor Više Svijesti. Bez Više Svijesti, bez Paramatme, mi ne znamo tko smo. Ne postoje granice našeg Bića, ne postoje pravila kojima se naše istinsko Jastvo treba prilagođavati izuzev Kozmičkog zakona, koji je prirodan. Kozmički zakon upravlja Kozmosom, a Kozmos je sve što postoji. Mi smo Kozmos i mi smo u Kozmosu. A glas Kozmosa je glas naše Duše. Oni koji koračaju putem svjesnosti, slijedit će Kozmički zakon jer su se povezali sa izvorom svoje Svijesti. Oni koji ga ne slijede, odlučili su lutati.

Kao društvena bića, mi uvijek težimo spajanju s drugima, no prividna odvojenost od drugih može nas činiti neopisvo nesretnima. Toliko sam se puta u životu znala pitati Zašto me nitko ne razumije? Zašto se osjećam toliko samo u ovome svijetu? Zapravo, takva pitanja su preduvijet za pronalazak vrata koja vode istinskom Jastvu. Mi realno nismo nikada odvojeni, samo smo u zaboravu. Treba se prepustiti jer prepuštanje iscjeljuje zaborav i vraća sjećanje.

Trenutno boravim u samoći i ne pamtim kada sam se osjećala potpunije. Boravim sa svima, odvojena od svih, a zajedno s njima. I prepoznajem sebe. Ponovno se upoznajem jer vraća mi se sjećanje.

Spirit

Oznake: samoća, duša, kozmos