Biti sam, a biti mlad ili kako upoznati nekog kad si neprilagođen

četvrtak , 05.01.2017.

Već neko vrijeme lagano se opterećujem pitanjem samoće. I usamljenosti. Usamljenost je kronično prisutna u mojoj nutrini samo što je većinu vremena u zdravom balansu pa me rijetko kad baš sasvim preplavi. Imam tu dozu samotnjaštva u sebi koja me zna izolirati i u prisutnosti drugih i dragih ljudi, no s tim se čovjek nauči živjeti jer je dio karaktera. Pitanje samoće je pak ona sociološko emocionalna potreba, potreba za nekim koja se rađa ne samo iz ljudske uvjetovanosti da smo društvene životinje već i iz duhovne prirode da stremimo ka ljubavi koju onda želimo iskusiti na ovom fizičkom nivou, što se događa u odnosu s nekim. Kakve god prirode bili, introvertirane ili ekstrovertirane, vesele ili depresivne, svi mi trebamo ljubav. I svi mi na ovom nivou to trebamo od druge jedinke.

Ja sam po tom pitanju na prilično trusnom području. Kao dijete sam maštala o nekoj srodnoj duši, osobi koja bi bila slična meni po stavovima i željama, s kojom bih provodila život u sreći i razmjeni unutarnjih svjetova. Znala sam imati takve veze gdje bi ta razmjena nesmetano kolala jedno vrijeme, no nikad se nije ostvario onaj "perfect match" gdje bih se ja napokon smirila i pomislila da sam našla doživotnu suradnju s nekim na tom nivou. Štoviše, kako su godine odmicale, ja sam upadala u sve čudnije turbulencije svoga uma koji je davao jako glupe razloge zašto bih bila s nekim u vezi. Napokon kada sam se izvadila iz zadnje gotovo trogodišnje veze s osobom koja mi je puno pomogla u mom duhovnom razvoju, no s kojom nisam realno imala ništa zajedničko osim da nam se obostrano sviđao pokoji metal bend i kava, odlučila sam da si ne želim priuštiti više neispunjavajuće odnose. I da ću radije biti sama nego u nekom polovičnom ili krivom filmu.

Zadnjih mjesec dana prolazim malo jače kroz taj osjećaj samoće osvještavajući koliko me moj životni put, moji interesi i moje želje odmiču od mogućnosti da budem s nekim. Realno, ja sam užasno komplicirana osoba, ali ne zbog kompliciranosti svoje prirode, već zato što dopuštam umu da me voza i da pretjerano analizira na mjestima gdje treba biti spontan. Previše seciram primitivne stvari oko kojih se ljudi uopće ne zamaraju. Previše ispitujem svoj ljudski identitet koji mi se nekad čini toliko stranim da ga i ne osjećam, a premalo se mogu poistovjetiti s ikakvim ulogama u koje se ljudi vole svrstavati. Moj identitet ženske osobe s kojom se ne mogu sasvim poistovjetiti u državi prema kojoj ne osjećam nikakvu pripadnost ili nepripadnost, u ulozi na poslu s kojom se uopće ne mogu sastati jer ja nisam ta uloga na tom mjestu, to sve uvelike otežava neki uobičajeni, protočni vid života u kojem se ljudi uopće ne bave tim navedenim već se probude, pojedu, odrade svoje, a onda se zabavljaju. Ja se isto probudim, pojedem, odradim svoje i zabavljam se, no na način da imam mentalni urnebes analizirajući svijet oko sebe baveći se filozofijama nedokučivog. I nisam to uspjela zaustaviti svih ovih 30 godina.

Jučer sam otišla na pivu sa simpa curom koja isto zna doći na lekcije Bhagavad Gite. Ima dosta slična promišljanja mojima pa smo se tako našle i potegnule smo i tu temu odnosa. I veli mi kako sam u prilično zajebanoj poziciji jer da su ovo već godine kad čovjeku nije lako naći nekog sličnog. Ne izlaziš kao prije jer te naprosto prošla volja za izlascima, utemeljen si u svojim filozofijama, imaš svoj stil života, ne pristaješ lako na kompromise, znaš što želiš i što nikako ne želiš. Spajati se na razne dejting stranice nema pretjeranog smisla jer većina ljudi tamo je frustrirana i hoće pošto-poto naći bilokakav way out iz svoje samoće, što ja osobno neću. Ja bih way out, ali smisleni, podudarajući. Nije da ja nisam znala upoznati nekog na tim sajtovima, čak i završiti u vezi, ali imam osjećaj kao da danas ni to više ne funkcionira. Ili sam onda imala sreće.

Veli ona meni neka se učlanim u nekakva društva, npr. planinarsko. Mislim si, pa što ću se učlanjivati u planinarsko društvo, ja zaista nisam tip za planinarenje. Onda neko drugo, veli. Ali ja razmišljam, koja su to društva koja bi mene mogla zanimati? U životu me aktivno zanimaju dvije stvari- glazba i duhovnost. Duhovno društvo imam u smislu mjesta na koje mogu otići gdje ljudi diskutiraju o tim temama, no ni ono mi ne odgovara u vidu društva nego isključivo u vidu slušanja predavanja i glazbenog punjenja. Na tom mjestu kapne ovako pokoja interesantna osoba s kojom čovjek može izaći, a sve ostalo su ljudi skučenih umova ili religijskih afiniteta što me kronično odbija. A i mala je to zajednica uistinu. Našla sam tamo par ljudi s kojima volim popričati na Facebooku, evo odem pokoji put na cugu s nekim, no to su uglavnom ljudi u braku koji maju malo vremena za kave i neka druženja.

Glazba...naizlazila sam se u životu, po Europi po koncertima, festivalima i klubovima, nemam više taj drive da skačem i plešem na najdraže bendove. Prošlo me jednostavno, radije doma čitam i prošetam, popim kavu. A i nisam tip za društva, ne volim taj osjećaj odvojenosti u masi. Čisti paradoks jer volim ljude i jako sam ekstrovertirana, iako mi je par ljudi reklo da je moja ekstrovertiranost površinska, da sam u dubini sebe teški vuk samotnjak i da se baš ne otvaram. Ne znam, nekad se jako otvaram, a nekad sam jako rezervirana, ovisi o energiji ljudi s kojima se nađem. Moj trenutno najizraženiji interes je traženje načina da sebe učinim balansiranom i mirnom osobom, konzultirajući pri tom uglavnom hinduističku ili new age literaturu. To me ispunjava. Čitanje me ispunjava.

I mislim si onda, kako će netko tko za vrijeme ručka razmišlja što se zapravo događa nakon smrti i tko razbija glavu promišljanjima o tome je li Bog impersonalan ili personalan naći suputnika još takvog da osim što će i sam htjeti o tome pričati ima ugodne karakteristike u smislu da je dobar, pošten, iskren, da je altruist, humanist generalno. Da je protiv rata i protiv muljanja, da je za pomaganje potrebitima, da je za filozofiju i emociju više nego za jedi, spavaj i razmnožavaj se, a da se opet voli zabaviti, uživati u moru, kavi i dobroj glazbi i da nije sav usmjeren na karijeru ili nogomet i pivu samo (iako ja volim i nogomet i pivu). Ma uglavnom, netko umno i emocionalno i interesno kompatibilan. Koji nije opsjednut seksom jer meni je seks u domeni onoga što može biti super aktivnost, ali ubrzo mogu doći u fazu da mi je bitnije osjetiti impuls moje i tuđe duše. Lost case, huh?

Evo to su moje dubioze vezane za najnormalniju sferu ljudskog postojanja koju trenutno nemam. I iz ove perspektive u kojoj špekuliram i filozofiram izgleda mi kao da je mogućnost za tu sferu ravna nuli. Iako, duboko u sebi znam da kada se nekakav match treba pojaviti da će se pojaviti ako treba u vidu poštara i američkih filmova kad se sudare na cesti pa njoj poispadaju vrećice. Ali, kao što rekoh, ja moram mentalno onanirati i analizirati iz svih mogućih kutova, makar se to nije dogodilo, ne događa se, a možda se i neće dogoditi. Moć sadašnjeg trenutka u praksi- čista jedinica.

Oznake: samoća, veze, odnosi, kompatibilnost