Odnosi razni... odnosi duboki, odnosi prazni..
petak , 28.02.2020.Često se u zadnje vrijeme nađem u razmišljanju o međuljudskim odnosima. Kako sam već nekih godinu dana u ulozi suporta jednoj i obiteljski bliskoj osobi koja se sad nedavno rastala i kako smo svaki put načinjali tu temu veza, odnosa, povjerenja, prepuštanja, kompromisa, očekivanja, razočarenja, nađem se u aktivnom promišljanju svih tih pojmova u odnosu na sebe.
Vezano za tu temu postala sam jako isključiva i zatvorena. Primjećujem kako svjesno ljudima ne dajem šansu da mi se približe ukoliko otvoreno pokažu interes. Razmišljala sam zašto se tako zatvaram i zašto ih odbijam u startu. Jednim dijelom vjerojatno jer se ne želim naći u situaciji da netko kreira filmove kada sam ja u špiljskoj fazi. Jednim dijelom jer sam umorna i razočarana rezultatima svojih dosadašnjih emocionalnih odnosa. Jednim dijelom jer zbog ovih prethodnih razloga nisam spremna ni na kakve kompromise i na bilo kakvo odricanje od slobode budući da sam se svakog puta zajebala kada sam se previše posvetila nekom od tih svojih odnosa. Jednim dijelom jer nemam ama baš nikakvog interesa nepoznatoj osobi na kavi pričati o sebi niti slušati o njoj. Zasićenost lošim iskustvima - možda. Zasićenost problemima koji su se strovalili kao najgori odron prošle godine - sigurno.
Jedino što se pitam u ovom trenutku vezano za tu temu je - šalje li svemir prilike koje ja svjesno odbijam ili će sinkronicitet opet učiniti svoje pa će u pravo vrijeme na pravom mjestu Atma otškrinuti barem oberliht ako se treba pojaviti neka specifična persona? U zadnjih tjedan dana odbila sam tri poziva na kavu. Možda tri bezvezne kave, a možda tri potencijalna prijateljstva. Možda dvije bezvezne kave i moguća (moš' mislit') romansa? Možda su u šumi, a možda sam i ja u šumi skupa s njima, tko će ga znat' jer sam ja onemogućila bilo kakve prilike za to.
S druge pak strane, u moj su život ušle dvije nove osobe s kojima sam izgradila prijateljski odnos. Svježa energija, pozitiva, slični interesi, sličan tip humora. No, bilo je spontano. Naprosto se desilo. Na posao ideš raditi, ne razmišljaš da ćeš taj dan s Pericom i Ivicom pričati i da će ti se Perica i Ivica veseliti idućeg dana kad se pojaviš, pa da ćeš se onog dana iza ti njima veseliti i da ćete opet pričati i tako svaki dan dok se jednom ne nađete van posla na kavi i pričate - s voljom o sebi i s voljom slušate o njima. Jer su vam zanimljivi, zabavni, dobri, opičeni, jer su pozitivni i jer unose radost i energiju u vaš život. Perica i Ivica su tu od mog prvog radnog dana na sad više ne-novom poslu, ali spontano smo se ušuljavali jedni drugima u život godinu dana. I znamo se dobro, a opet se ne znamo dovoljno i taman nam je tako ok.
Možda je to ono što je meni potrebno - da se znamo, a da se ne znamo, da se ne gubimo i ne prostiremo u predanosti nekome jer je sve relativno i nema smisla njegovati euforiju na mjestu mogućih odrona. Možda sam samo izgubila iluzije i prestala biti 100%-tni idealist. A možda sam napokon upoznala sebe nakon toliko godina pa ne ginem u želji da me netko drugi upozna.
Zanima me kako vi vidite vaše trenutne odnose s obzirom na afinitete koje ste imali u prošlosti? Je li faza povlačenja svojstvena osobnosti ili starenju i životnom iskustvu?
Oznake: odnosi
komentiraj (17) * ispiši * #
Transformacije i rezanje
nedjelja , 30.09.2018.Možda su planetarni utjecaji, a možda je novo razdoblje za nove transformacije, one malo žešćeg tipa. Opet je na snazi raskrčivanje odnosa. Opet su neki ljudi pokazali svoju pravu bit, inače prekrivenu čisto dobro izrađenim maskama. Samo što zaboravljaju da maske padnu kad - tad i onda neovisno o njihovoj ljepoti i privlačnosti gube svoju vrijednost. Pomislimo si: "Ah, dobro odglumljeno, ali sada idemo dalje." Ili nas možda prođe: "Lijep dizajn, jako temeljito isklesano i pošmirglano, ali nije stvarno."
Atma je umorna od tuđih karnevala, dragi dnevniče. Nije joj se nikada dalo maskirati, ali znala je mahnuti veselo maskiranoj povorci, ponekad prošetati uz povorku, popiti koju s maškarama i tome slično. Međutim, vrijeme za podržavanje takvog tipa povorki je prošlo. Atma je spremna pokupiti sve svoje prnje i ne okrenuti se.
I nije to ništa što radim na silu, iz neke frustracije ili negodovanja već se naprosto prelomilo u meni. A u meni se puno toga sve češće prelama , i onog što izgleda strašno i onoga što izgleda smiješno, a ja se usprkos svom svojem umijeću racionalizacije ipak često vodim za osjećajima. Kada mi osjećaj kaže "reži", ja režem. Kada mi osjećaj kaže "idi", ja odem.
Rekla mi je moja I. da sam ja biće koje ne oprašta. Ne bih se uopće složila s tom tvrdnjom jer nemam doista nikakav nelagodan osjećaj koji me prolazi na pomisao situacija i povreda iz prošlosti. Nemam nekih repova i nerješenih priča. No znam što neću u životu. I znam gdje vrijeme i energija mogu biti ubijeni, nepovratno.
Ako saznate da vas se opanjkava iza leđa, mislim da tu nemamo što dalje razmišljati nego naprosto eliminirati opanjkavatelje iz života. Ako njih veseli to raditi, nitko im ne brani, ali sa mnom se neće igrati karnevala.
Ista je stvar ako vam netko pokušava prodati maglu. Vi ju, dakako, imate pravo kupiti ako vas to iz kojeg god razloga razloga zabavlja ili usrećuje, ali ja znam da maglu ne mogu uhvatiti, ali da ju džabe mogu gledati kada se spusti pa radije to činim bez uplitanja svog emocionalnog novčanika. Ili ako vam se u životu pojave militantni dobrotvori. Ti su najopasniji, tipa kao oni vegani koji preziru mesojede, a nekoć su se sami davili u šniclima. Ili velike mecene koji vas podržavaju misleći kako će kroz svoje pokroviteljstvo od vas napraviti projekt koji su zamislili, a onda kada vide da vi niste ni tražili pokroviteljstvo, a kamoli da ste spremni biti nečijim projektom, okome se na vas da niste ono što biste trebali biti, da ste ih razočarali, da vas ne podržavaju, ali će pokušati prihvatiti da je to tako, teškog srca koje zapravo ni nemaju.
Evo od takvih se ličnosti, s maskama i bez maski, s projektima i bez projekata Atma udaljava. Bez imalo zadrški, sumnji ili kajanja. I nije da sada pritisnem gumb da se to dogodi, već se to spontano desi na dubinskom nivou. A do toga dođe kad vidim istinu i kad me netko povrijedi. A ne povrijedi me jer se izdere na mene i pošalje me u kurac. Povrijedi me jer mi glumi dobronamjernika, a onda me ne prihvati u mojoj suštini ili me opanjkava iz neke zavisti, ega ili čega god. I nije tu stvar oprosta jer po meni se loš karakter ne tretira oprostom već odmakom. Nemam ja ništa protiv svih tih maškara, neka one žive svoj život, no ja nisam dio tog cirkusa i ne želim biti.
Zanima me što vi mislite o ovome. Režete li kada treba biti rezano, odlazite li kada je vrijeme da se napravi slobodan prostor za nešto bolje ili se kupusate u uvijek iznova pomiješanoj kaljuži jer mislite da to morate?
Oznake: odnosi, lažni prijatelji, neprihvaćanje
komentiraj (8) * ispiši * #
Kišna promišljanja
utorak , 07.11.2017.Kiša pada, trava raste. Danas počinje Interliber, razmišljam bih li odmah otišla ili u subotu. Možda se ipak sama otisnem Do Velesajma, a valjda neće biti ni tolika gužva.
Posložila sam sva aktualna pitanja u svoje ladice. Svi koji su trebali otpasti, otpali su, mada bi se neki još držali, no kod mene nema držanja ako mi se netko pokaže kao veliki propovjednik nepraktičar. Od puno filozofiranja nitko ništa nije napravio. Saznala sam tako neki dan da me bivša prijateljica, s kojom sam raskrstila prošlo ljeto, kritizira za moje nedavne odluke. Zanimljivo je kada te netko više nema u životu, no rado s nekim drugim priča o svježim stvarima vezanim za tebe. Problem ega u tzv. duhovnim zajednicima veći je nego igdje drugdje. Ljudi sebe smatraju ekskluzivom jer se bave nečim duhovnim, umjesto da im to pomogne da se bolje vide i izbalansiraju. Tako se i meni prosrao jedan ego, zato jer sam otišla u smjeru koji je zaprepastio "autoritete". Na sreću, ja ne držim do autoriteta pa mi to nije bio big deal, ali me pogodilo njegovo proseravanje jer mi se prosrala osoba koju sam zavoljela. No kod mene kidanje veza ide prilično brzo. Pokazao mi je da sav njegov dar govora i sve što izgovara nije nego lažno uvjeravanje, izgubio je sav kredibilitet i više ga ne smatram nikakvim faktorom u svom životu.
Vratila se jedna prijateljica iz Splita i pita me što ne idem na te programe, a ja ju pitam:"Zašto bih išla? Da mi lažnjaci drže moralne lekcije?" I tako smo došli do toga da je jako teško naći istomišljenike i ljude koji doista žive to što propovjedaju. No moja teorija je ako takvih nema, onda ne odlaziš onima koji to nisu. Onda si sam u svemu i baviš se sobom.
Trebala bi danas napraviti puno toga za posao, dan je još uvijek dug, no volja je upitna. Inače volim raditi i biti korisna no kada radim na besmislenom mjestu, to je bogme velika kočnica. Davati energiju i to enormno puno energije za nešto što će me iscijediti, a neće me ničime ispuniti, to mi je baš neprihvatljivo. Rekao bi moj duhovni učitelj da uvijek trebamo zadržati optimizam, kakva god situacija bila, i ja, makar se nastojim toga držati, nekad mi se izmakne tlo pod nogama pa se strovalim. No računa se broj ustajanja, vele. A ustajat ću očito dok ne nađem drugi posao.
Oznake: odnosi
komentiraj (3) * ispiši * #
Komunikacija naša svagdašnja
nedjelja , 14.05.2017.Nakon prekrasne, duhovno ispunjavajuće večeri, sjela sam se s dvojicom sudionika programa na cugu. Jedan mi je donekle blizak, znamo otići na cugu, simpatičan je tip i premda je bivši udvarač nekako smo uspjeli ostati okej usprkos mojoj nezainteresiranosti za išta više od prijateljstva. Drugi je pak tip kojeg sam nedavno upoznala među tom ekipom, simpatičan naoko, ali beskrajno zajebantski nastrojen prema meni do te mjere da misli da može biti jako direktan i savjetovati mi svoje, za mene krive poglede na život.
Naime, taj si je momak broj dva, osim što se buni kada puno pričam nakon što me nešto pita - a jebiga, da, ja puno pričam i volim puno pričati, a pogotovo ako me se konkretno i pita nešto (imam opravdanje natalne karte u kojoj mi je atma karaka Merkur) uzeo za slobodu da mi predloži uzemljenje jer mi koji puno pričamo smo valjda neuzemljeni - pa da, usta spadaju pod grlenu čakru, uzemljenje spada pod korijensku, no to uzemljenje njegovog tipa nije ni manje ni više nego - muž i dijete! Pitam ja njega da zašto on misli da bih ja pristala na takav život i kažem da je to nešto što mi doista nije na kraju pameti. Ne interesira me ni muž ni dijete i da mi zapravo takvi odnosi ometaju rad na sebi. Na to dobim da sam sebična jer kako ja mogu htjeti slobodu, a ne dijeliti svoje interese s nekim.
Moj Merkur jedva dočeka da nastavi pa mu kažem kako bih radije živjela sama u špilji nego uz sebe imala nešto što sam već iskusila - osobu sa sasvim druge planete s kojom ne mogu paralelno hodati kroz život. Pa i pod cijenu samoće. Jer ako mi ne funkcionira komunikacija onda nema ništa od tog odnosa. Na to se on počne smijuljiti i cerekati i pita me je li ta moja komunikacija monolog ili dijalog, misleći pritom opet kako ja mogu izgovoriti puno rečenica u kratkom periodu i izbaciti tonu misli koju moj hiperproduktivni um kreira. I ja se kiselo nasmijem, jer da, to po prirodi mogu, dok očito ne mogu s muškarcima na zelenu granu. Naime, njihov tj. ovakav mentalni sklop (velim njihov jer sam se u zadnje vrijeme susrela s mnogima koji prate ovakav vid ponašanja) u kojemu oni imaju limitiran broj rečenica kojima u razgovoru izlaze van dok su teme ipak malo kompleksnije prirode od onih "što voliš slušati" ili "gdje izlaziš"meni nikako ne može odgovarati.
Zamaraju li se ti ljudi komunikacijom? Srela sam ja i pripadnike muškog spola koji imaju i te kako bogat unutarnji svemir pa time i vergl od uma i jezika kao i ja, no oni su doista rijetkost. Ono što mi nije jasno je zašto me pitaš pitanje ako ti se ne sviđa to što ću ti na njega zapravo jako konkretno odgovoriti?
Druga stvar je da mi je ukazao na moj odnos s ocem. Čovjeku nisam ni u jednom trenutku spomenula oca, o meni ne zna ništa osim kakvu muziku slušam i da volim svirati. No, predložio on meni da poradim na odnosu s ocem. Ja mu kažem da mi je otac pokojni već šest godina i da nemam što raditi na tome. Spominje on nekakvo iscjeljenje jer ljudi koji su takvog stava kao ja - da ne želim i ne maštam o familiji s djecom, očito imaju problem što nisu imali dobar primjer doma. Velim ja njemu da je moja familija uglavnom dobro funkcionirala osim što mi je stari umro i da je zapravo, za razliku od većine drugih familija, u mojoj komunikacija bila izuzetno važna stvar i moji roditelji su konstantno razgovarali o svemu - životu, duhovnosti, problemima, radostima. Onda više nije imao što reći osim da ako smatram da nešto trebam iscijeliti, da iscijelim. Velim mu da ne vidim za to potrebu i pitam ga a što je s njegovom familijom kada meni tako žustro ukazuje na moju. Naravno, on je iz rastavljene obitelji. I naravno, on nije u vezi, a očito bi želio biti.
Za razliku od toga kako inače znam reagirati prema takvim tipovima, jučer nisam bila svadljiva nego sam rekla kako stvari stoje. Doista nisam u fazi da razmišljam o suživotu s nekim dok mi osnovne egzistencijalne postavke nisu na mjestu- stalni posao, unutarnji mir i perspektiva. I doista nisam tip osobe koji će zbrisati nekome u zagrljaj samo da se riješim svog solo statusa jer je to društvena postavka koju većina ispunjava i to nekim propisanim slijedom. Ono što me zanima je zašto meni netko ima potrebu uopće predlagati takve stvari? Kojim pravom? Kojim motivom? Pa ne znaš gotovo ništa o meni. Možda i imam nekog, a ni ne znaš. O čemu se tu radi?
Oznake: komunikacija, odnosi
komentiraj (14) * ispiši * #
Koliko su ljudi oko nas doista iskreni?
nedjelja , 07.05.2017.Razmišljam baš kako ljudi nisu skloni biti iskreni i jasno reći što misle i kako se osjećaju. To uvidim svaki puta kad se nađem u situaciji da jasno i glasno iznosim svoje stavove i osjećanja, a oni tad ustuknu jer se s time ne žele suočiti. Jedno je biti pažljiv da ne povrijediš drugu jedinku, no drugo je biti neiskren i licemjeran, praviti se da si tu za nekoga kada nisi i ne talasati, jer su te učili da ne treba talasati. E, pa ja talasam. Redovito i nastavit ću u tom smjeru.
Svjesna sam da se nekada nepotrebno uznemiravam i impulzivno reagiram, no ako ništa, uvijek sam spremna raščistiti nelagodnu situaciju. Nažalost, ispada da sam među rijetkima jer u većini mojih odnosa, druga strana to nije spremna učiniti. Moja potreba da ispravim nevaljano i ukažem na problem često bude dočekana direktnim udarcem vrata u nos. Možda je vrijeme da to prihvatim. Da prihvatim činjenicu da ljudi ne žele stvari popravljati niti rješavati, već da samo vole imati dojam da stvari postoje oko njih. Ne znam kakav im to osjećaj pruža, no očito zadovoljavajući čim ne rade drugačije.
Spadam u one koji imaju dobru intuiciju no istovremeno veliki manjak samopouzdanja (ne znam iz kojeg razloga, vjerojatno neka autodestrukcija iz prošlih života) pa često ugušim tu svoju intuiciju slabim samopouzdanjem. Ovoga puta stvari su se počele mijenjati, alarm koji je zablinkao u par navrata uočen je od mog unutarnjeg oka i postavila sam stvari na određenu razdaljinu. Sada se pojavljuju situacije koje su se negdje zakuhale, ali budući da nemam povratnu informaciju o tome gdje je kvar te budući da sam davnih dana dobila signale za oprez, mislim da se s tim ne trebam puno zamarati. Možda me doista sve vodi ka onome - uzdaj se u se i u svoje kljuse jer sve ostalo je rasipanje vlastite, dragocjene energije. Ljudi će uglavnom biti prijetvorni i komotni, ja ću uvijek biti impulzivna i direktna pa neka onda sve ide svojim tokom, kao i uvijek.
komentiraj (23) * ispiši * #
Biti sam, a biti mlad ili kako upoznati nekog kad si neprilagođen
četvrtak , 05.01.2017.Već neko vrijeme lagano se opterećujem pitanjem samoće. I usamljenosti. Usamljenost je kronično prisutna u mojoj nutrini samo što je većinu vremena u zdravom balansu pa me rijetko kad baš sasvim preplavi. Imam tu dozu samotnjaštva u sebi koja me zna izolirati i u prisutnosti drugih i dragih ljudi, no s tim se čovjek nauči živjeti jer je dio karaktera. Pitanje samoće je pak ona sociološko emocionalna potreba, potreba za nekim koja se rađa ne samo iz ljudske uvjetovanosti da smo društvene životinje već i iz duhovne prirode da stremimo ka ljubavi koju onda želimo iskusiti na ovom fizičkom nivou, što se događa u odnosu s nekim. Kakve god prirode bili, introvertirane ili ekstrovertirane, vesele ili depresivne, svi mi trebamo ljubav. I svi mi na ovom nivou to trebamo od druge jedinke.
Ja sam po tom pitanju na prilično trusnom području. Kao dijete sam maštala o nekoj srodnoj duši, osobi koja bi bila slična meni po stavovima i željama, s kojom bih provodila život u sreći i razmjeni unutarnjih svjetova. Znala sam imati takve veze gdje bi ta razmjena nesmetano kolala jedno vrijeme, no nikad se nije ostvario onaj "perfect match" gdje bih se ja napokon smirila i pomislila da sam našla doživotnu suradnju s nekim na tom nivou. Štoviše, kako su godine odmicale, ja sam upadala u sve čudnije turbulencije svoga uma koji je davao jako glupe razloge zašto bih bila s nekim u vezi. Napokon kada sam se izvadila iz zadnje gotovo trogodišnje veze s osobom koja mi je puno pomogla u mom duhovnom razvoju, no s kojom nisam realno imala ništa zajedničko osim da nam se obostrano sviđao pokoji metal bend i kava, odlučila sam da si ne želim priuštiti više neispunjavajuće odnose. I da ću radije biti sama nego u nekom polovičnom ili krivom filmu.
Zadnjih mjesec dana prolazim malo jače kroz taj osjećaj samoće osvještavajući koliko me moj životni put, moji interesi i moje želje odmiču od mogućnosti da budem s nekim. Realno, ja sam užasno komplicirana osoba, ali ne zbog kompliciranosti svoje prirode, već zato što dopuštam umu da me voza i da pretjerano analizira na mjestima gdje treba biti spontan. Previše seciram primitivne stvari oko kojih se ljudi uopće ne zamaraju. Previše ispitujem svoj ljudski identitet koji mi se nekad čini toliko stranim da ga i ne osjećam, a premalo se mogu poistovjetiti s ikakvim ulogama u koje se ljudi vole svrstavati. Moj identitet ženske osobe s kojom se ne mogu sasvim poistovjetiti u državi prema kojoj ne osjećam nikakvu pripadnost ili nepripadnost, u ulozi na poslu s kojom se uopće ne mogu sastati jer ja nisam ta uloga na tom mjestu, to sve uvelike otežava neki uobičajeni, protočni vid života u kojem se ljudi uopće ne bave tim navedenim već se probude, pojedu, odrade svoje, a onda se zabavljaju. Ja se isto probudim, pojedem, odradim svoje i zabavljam se, no na način da imam mentalni urnebes analizirajući svijet oko sebe baveći se filozofijama nedokučivog. I nisam to uspjela zaustaviti svih ovih 30 godina.
Jučer sam otišla na pivu sa simpa curom koja isto zna doći na lekcije Bhagavad Gite. Ima dosta slična promišljanja mojima pa smo se tako našle i potegnule smo i tu temu odnosa. I veli mi kako sam u prilično zajebanoj poziciji jer da su ovo već godine kad čovjeku nije lako naći nekog sličnog. Ne izlaziš kao prije jer te naprosto prošla volja za izlascima, utemeljen si u svojim filozofijama, imaš svoj stil života, ne pristaješ lako na kompromise, znaš što želiš i što nikako ne želiš. Spajati se na razne dejting stranice nema pretjeranog smisla jer većina ljudi tamo je frustrirana i hoće pošto-poto naći bilokakav way out iz svoje samoće, što ja osobno neću. Ja bih way out, ali smisleni, podudarajući. Nije da ja nisam znala upoznati nekog na tim sajtovima, čak i završiti u vezi, ali imam osjećaj kao da danas ni to više ne funkcionira. Ili sam onda imala sreće.
Veli ona meni neka se učlanim u nekakva društva, npr. planinarsko. Mislim si, pa što ću se učlanjivati u planinarsko društvo, ja zaista nisam tip za planinarenje. Onda neko drugo, veli. Ali ja razmišljam, koja su to društva koja bi mene mogla zanimati? U životu me aktivno zanimaju dvije stvari- glazba i duhovnost. Duhovno društvo imam u smislu mjesta na koje mogu otići gdje ljudi diskutiraju o tim temama, no ni ono mi ne odgovara u vidu društva nego isključivo u vidu slušanja predavanja i glazbenog punjenja. Na tom mjestu kapne ovako pokoja interesantna osoba s kojom čovjek može izaći, a sve ostalo su ljudi skučenih umova ili religijskih afiniteta što me kronično odbija. A i mala je to zajednica uistinu. Našla sam tamo par ljudi s kojima volim popričati na Facebooku, evo odem pokoji put na cugu s nekim, no to su uglavnom ljudi u braku koji maju malo vremena za kave i neka druženja.
Glazba...naizlazila sam se u životu, po Europi po koncertima, festivalima i klubovima, nemam više taj drive da skačem i plešem na najdraže bendove. Prošlo me jednostavno, radije doma čitam i prošetam, popim kavu. A i nisam tip za društva, ne volim taj osjećaj odvojenosti u masi. Čisti paradoks jer volim ljude i jako sam ekstrovertirana, iako mi je par ljudi reklo da je moja ekstrovertiranost površinska, da sam u dubini sebe teški vuk samotnjak i da se baš ne otvaram. Ne znam, nekad se jako otvaram, a nekad sam jako rezervirana, ovisi o energiji ljudi s kojima se nađem. Moj trenutno najizraženiji interes je traženje načina da sebe učinim balansiranom i mirnom osobom, konzultirajući pri tom uglavnom hinduističku ili new age literaturu. To me ispunjava. Čitanje me ispunjava.
I mislim si onda, kako će netko tko za vrijeme ručka razmišlja što se zapravo događa nakon smrti i tko razbija glavu promišljanjima o tome je li Bog impersonalan ili personalan naći suputnika još takvog da osim što će i sam htjeti o tome pričati ima ugodne karakteristike u smislu da je dobar, pošten, iskren, da je altruist, humanist generalno. Da je protiv rata i protiv muljanja, da je za pomaganje potrebitima, da je za filozofiju i emociju više nego za jedi, spavaj i razmnožavaj se, a da se opet voli zabaviti, uživati u moru, kavi i dobroj glazbi i da nije sav usmjeren na karijeru ili nogomet i pivu samo (iako ja volim i nogomet i pivu). Ma uglavnom, netko umno i emocionalno i interesno kompatibilan. Koji nije opsjednut seksom jer meni je seks u domeni onoga što može biti super aktivnost, ali ubrzo mogu doći u fazu da mi je bitnije osjetiti impuls moje i tuđe duše. Lost case, huh?
Evo to su moje dubioze vezane za najnormalniju sferu ljudskog postojanja koju trenutno nemam. I iz ove perspektive u kojoj špekuliram i filozofiram izgleda mi kao da je mogućnost za tu sferu ravna nuli. Iako, duboko u sebi znam da kada se nekakav match treba pojaviti da će se pojaviti ako treba u vidu poštara i američkih filmova kad se sudare na cesti pa njoj poispadaju vrećice. Ali, kao što rekoh, ja moram mentalno onanirati i analizirati iz svih mogućih kutova, makar se to nije dogodilo, ne događa se, a možda se i neće dogoditi. Moć sadašnjeg trenutka u praksi- čista jedinica.
Oznake: samoća, veze, odnosi, kompatibilnost
komentiraj (31) * ispiši * #
I nešto je ipak odrađeno
ponedjeljak , 11.04.2016.Miris pokošene trave, zrake Sunca u sobi i nevjerojatni gušt hodanja bez jakne. Volim proljeće. Puno je nade i nagovještaja ljeta, koje možda volim još više, usprkos nesnosnim vrućinama.
Stvari se primiču kraju. Ostalo mi je još ni dva puna mjeseca do isteka ugovora o radu i ponovnog odlaska na burzu i još pokoji ispit na mom dopunskom studiju plus odrada prakse koju bih trebala ubrzo riješiti. Neke stvari su se otele kontroli u čitavom tom procesu, no izgleda da su vraćene na pravu putanju.
Veseli me završetak i jednog i drugog. Na poslu sam se početnih mjeseci patila jer je moj retrogradni Saturn plesao bez ikakva ritma i smisla, rušeći kao tornado sve što mu se našlo na putu. U jednakom stanju sam započela i doškolovavanje, s mišlju da ja to naprosto neću moći odraditi. Međutim, postoji tu još dosta faktora uz jednu jako podivljalu planetu.
Nedugo sam imala jednu vrlo neugodnu rošadu vezano za jedan odnos, ali osvijestilo mi je sve na čemu trebam marljivije raditi- od moje vezanosti za određene ljude do mog prekasnog paljenja alarma kod nekih drugih ljudi, lakovjernosti i naivnosti. Situacija mi se tako bila posložila da sam imala osjećaj da je gotovo. Sva sreća pa sam otvorena i direktna i išla sam to rješavati direktnim pitanjima i razgovorom.
U svojim mislima već se pakiram za razna događanja u srpnju. To mi nekako olakšava ovaj period. Kanim ostatak vremena provesti na moru.
komentiraj (2) * ispiši * #
