I što dalje? Pritisak materijalnog svijeta i unutarnji sukob.
petak , 15.07.2016.U zadnjim sam se postovima bavila duhovnim temama jer nekako je čitava ova, a i prošla godina protekla u njihovom znaku. Došlo je vrijeme da se ova duša počne baviti tim aspektom koji je čekao dobrih 15 godina da se aktivira. Nekad su periodi iščekivanja prilično dugi. Bio tome razlog splet raznih okolnosti koje su zaustavljale prodor duhovne energije ili naprosto moje postavljanje na noge u ovom svijetu kroz djetinjstvo, školovanje i nekakvo sazrijevanje, žudjela sam se otisnuti u tom smjeru od svoje 12.-13. godine. Evo, i sad sam tu gdje jesam, krenula na svoj Veliki Put, no ostala je otvorena još jedna dimenzija s kojom ne znam što bi- dimenzija svjetovnog života.
U dimenziji svjetovnog života osjećam se kao potpuni luzer. Dijete koje je vođeno inteligencijom i različitošću, koje je bilo uspješno u školi, normalno u socijalnim kontaktima, otvoreno i sa žarom u očima jer je htjelo udisati život i voljeti ga, ostalo je s koferom bespomoćnosti gledati u horizont. Nisam nigdje, ne znam raditi ništa, ne znam kako da nađem posao jer zbog nekih fizičkih uvjetovanosti ne mogu npr. biti konobarica, nemam nikakve veze da se negdje zaposlim, a posao koji me može čekati toliko me psihički iscrpio da sam rekla da više to neću raditi.
Živim s roditeljem koji me ne može vjerojatno smisliti jer misli da sam vreća puna sanjarenja dok nam se zalihe za hranu tope. A ja ne znam kako da to zaustavim.
Pred godinu dana prekinula sam trogodišnju vezu sa situiranom osobom jer nisam mogla podnijeti raskol u duhovnim dimenzijama, iako bilo je tu još toga poput sasvim drugačijeg životnog stila. Kad je netko sportaš, asocijalan, zatvoren i emocionalno indiferentan, a ja umjetnička duša, otvorena, društvena, razgaljena i razvaljena u vlastitom emocionalnom oceanu, to se ne može preklopiti usprkos svim uloženim naporima. Viđali smo se dva puta tjedno u prosjeku, sve neke kave, nikad skoro otišli nekamo kako spada zajedno do prošle godine kada smo nakon tri godine veze prvi puta otišli skupa na more. I bilo nam je dobro, no meni nije bilo dobro oko stvari koje sam spomenula i odlučila sam to prekinuti. Karmička lekcija je odrađena, glumci su već u drugim ulogama.
Rekla sam samoj sebi da iduća veza ako će je biti mora biti po svim mojim standardima i da neću kompromise. A moji standardi su sljedeći: osoba s kojom jesam mora bit moralna, dobra (pod ovim mislim da ima osjećaja za druge i svijet oko sebe), da je vesele prirode, da je filozofski duboka i duhovno orijentirana, da pokazuje emocije.
Ja nudim to isto, jedino me veselje malo jebe, nekako sam zapela u crnoj rupi zbog trenutnih okolnosti.
Što se posla tiče, obići ću neke institucije za koje mi je vezana struka i tu napraviti neke korake. Ako ne nađem ništa do rujna, zaista ću razmisliti o tome da kontaktiram neke ljude da me pošalju u ašram u inozemstvo jer em ću biti potpuno beznadna, em ću od doma osjećati hrpu pritisaka i onog "mogla si barem ovo raditi za 2500 kn". Da sam mogla, bi, ali znam koliko me ovaj posao psihički izmoždio, koliko mi je dao osjećaj stagnacije i ludila u nemogućnosti da krenem naprijed. Neke stvari izgledaju izvedive dok osoba sama nije u toj situaciji.
I tako, sada dok liječim gripu koju sam pokupila na retreatu, razmišljam što da radim, ja luzer ili ja isposnik, ili ja izgubljena duša u svemiru mogućnosti koje ne umijem zgrabiti svojim rukama.
Ne znam, zaista ne znam kako da si osvijetlim crninu koja me obavija kad se nađem pred pitanjima egzistencije.
Oznake: egzistencijalna kriza, nemoć, tuga
komentiraj (9) * ispiši * #
Jebe mi se baš za SVE
četvrtak , 24.03.2016.Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.
Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.
I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.
Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.
I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.
I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.
Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...
Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.
Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća
Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća
komentiraj (8) * ispiši * #
