In memoriam Arnica 27.3.2004.-27.11.2016.

srijeda , 30.11.2016.

Dragi moji, bolesna sam od tuge. U nedljelju, 27. 11. oko pola 10 navečer napustila nas je naša Arna. Arna je bila bijela četveronožna ljubav koju sam voljela više od svega što se može voljeti na ovom svijetu. Izabrala sam je iz legla malih bijelih retriverskih kuglica u 5. mjesecu 2004. godine. Bila je prekrasna. Prekrasna karakterom, svojeglava, dominantna, zvali su je na livadi Xena ratnica, a istovremeno je bila mazna i išla je svima. Društvenijeg psa teško se moglo naći. Toliko je voljela ljude, s takvom radošću im je prilazila. Jela je sve što je stigla, zemlju, kamenje, škarnicle, kruh.... i sve je to radila do nedjelje, kada je napokon odlučila da ode.

To jutro nije joj bilo dobro, no kako je već 6 godina bolovala od refluksa koji su pratila stalna povraćanja, a usput su odlazile nogice i s vremenom je postala užasno mršava na što smo mi već bili navikli, tješili smo se da je tako i taj dan- samo još jedan od loših dana. Još sam ja bezbrižno prokementirala ujutro da nemam neki osjećaj da će otići, nego da je vjerojatno samo još jedan loš dan. Mama je rekla da ni ona nema, no ipak joj je nešto očito to iznutra najavilo da je izjavila to. Kako se mi ljudi volimo zavaravati kako bismo si mehanizam protiv bola osigurali. Ali Arna bi znala čitav dan biti jadna i ležati, no digla bi se popodne, odjednom bi živnula, mahnula repekom i bilo je vrijeme za van. Nadale smo se zaista da će tako biti i ovog puta.

Međutim, ovog puta čitav dan nije ustala i okice su joj bile okrenute prema gore. Čitav dan nije jela, osim u jednom trenutku kad joj je mama dala 4 nagradice iz ruke, to je prihvatila. Kasnije opet nije ni to privatila.
Popodne oko 6 morala sam obaviti neke stvari i kada sam u 7 došla u dnevnu sobu, osjetila sam da je mišić bolesni obavio ono što radi vani doma. Došla sam do nje i pokušala ju što nježnije staviti na njen krevetić i tako sam ju skupa s krevetićem pomakla do ormara ispod televizora. Malo sam ju oprala jer je bila sva mokra. Ubrzo je došla i mama doma, ona je morala otići van zbog nekih obaveza pa mi je laknulo kad se vratila. I dalje sam mislila da joj je samo jaaaaaako jako težak dan.

Bila sam malo s njom, a onda sam trebala ići raditi za posao, otišla sam u sobu i obavila par telefonskih poslova vezanih za posao, no bila sam užasno nervozna. Arna čitav dan nije bila vani i nije pokazivala nikakvu želju. Nije čitav dan ni jela ni pila. Rekla sam to i kolegicama jer me brinulo. Malo prije 21 h mama mi je došla u sobu s tužnim licem da sam pomislila na najgore, prekinula sam naglo razgovor i odjurila u sobu u strahu.



Mama se već smještala kraj nje i rekla mi:"T, ona odlazi." Sjela sam pokraj nje i primila joj bijelu capu, dok se ona okretala glavicom s očima okrenutim prema gore kao da daje znak da primjećuje da smo tu. U takvoj slabosti i nemoći vrtila je glavicu par puta sad prema mami, sad prema meni, kao da nas pozdravlja. I kako sam joj primila capu, u svojoj jezi, tugi i nemoći, krenula sam mantrati mahamantru, a stalno mi se u glavi vrtila rečenica kako svi prolazimo kroz starost, bolest i smrt i da je bitno zato da mantramo, da se izbavimo iz svijeta patnje, a nisam ni znala što bi drugo govorila, a da se ne raspadnem pred njom. Preglasno sam mantrala, mama se stišavala, valjda sam glasnoćom htjela nadglasati užas koji se već rađao unutar mene. Malo sam joj govorila da ju volim, onako usred riječi iz mantre, pa mantru, pa opet da ju volim, a ona se onako slaba s teškim disanjem i kašljucanjem odjednom prestala kretati u našim smjerovima i ostala polegnuta na maminoj ruci. Osluškivala sam joj srce. Još je ubrzano kucalo, tijelo se nadimalo od svega što se u njoj događalo.

Mama se ustala da ode po papirnati ručnik jer tijelo više nije moglo kontrolirati izlučevina, a ja sam stalno htjela da upali mantru i na laptopu, no ona je rekla u svom jadu da ne zna, a ja se nisam htjela ustati da ne izgubim ono malo vremena s Arnom koje je ostalo. Nisam njenu capu htjela ispustiti iz ruke. Bi ju ja čitavu zagrlila, ali bila je tako slaba i umorna da nisam mogla zbog svojih sebičnih emocija otežavati joj svojim tijelom nad njenim, pa sam radije samo capu držala i dragala ju po vratu i sa strane po tim rebrima koja su se vidjela od mršavosti.

Dok se mama vraćala s papirom, Arna se odjednom naglo zgrčila, kao epileptični napad da ima, pa protegla, kao kad se znala protezati nakon spavanja, samo ovo je bilo naglo, jako, neočekivano, loše, krivo, značilo je nešto grozno. Povikala sam tako shvativši da je to to, da se dešava finalni stadij. I onda smo obje samo pjevale joj mantru, dragale ju, voljele ju, sve dok nije došlo do usporavanja daha. Tijelo se grčilo, a mi smo joj samo u suzama mantrale, samo smo ju voljele, samo smo htjele da čitav jebeni svemir stane i da se to ne dogodi i govorile joj "Volim te, volim te Arnica", sve do posljednjeg izdisaja. I onda se pogled ukočio.

I ja sama sada zaplakala laptop. I zaplakala sam svaki jebeni dio stana u koji je ona kročila. I svaki put kad mislim da sam isplakala dušu, toga ima još. I ne prestaje. I ne mogu ništa. Ni spavati bez da popim nešto za spavanje, niti se osjećam dobro. Zlo mi je u tolikoj mjeri jutros bilo da nisam mogla otići na posao od mučnine. A jučer sam plakala po busevima, po cesti kada bi vidjela što me podsjećalo na nju, a sve me podsjeća na nju jer smo se svuda šetale. Još u subotu smo se šetale.
Još u subotu je sve bilo dobro.

Proći će. Sve prolazi pa i bol. S vremenom. Ali trenutno ne znam kako.

Oznake: ljubav, smrt ljubimca, tuga

I što dalje? Pritisak materijalnog svijeta i unutarnji sukob.

petak , 15.07.2016.

U zadnjim sam se postovima bavila duhovnim temama jer nekako je čitava ova, a i prošla godina protekla u njihovom znaku. Došlo je vrijeme da se ova duša počne baviti tim aspektom koji je čekao dobrih 15 godina da se aktivira. Nekad su periodi iščekivanja prilično dugi. Bio tome razlog splet raznih okolnosti koje su zaustavljale prodor duhovne energije ili naprosto moje postavljanje na noge u ovom svijetu kroz djetinjstvo, školovanje i nekakvo sazrijevanje, žudjela sam se otisnuti u tom smjeru od svoje 12.-13. godine. Evo, i sad sam tu gdje jesam, krenula na svoj Veliki Put, no ostala je otvorena još jedna dimenzija s kojom ne znam što bi- dimenzija svjetovnog života.

U dimenziji svjetovnog života osjećam se kao potpuni luzer. Dijete koje je vođeno inteligencijom i različitošću, koje je bilo uspješno u školi, normalno u socijalnim kontaktima, otvoreno i sa žarom u očima jer je htjelo udisati život i voljeti ga, ostalo je s koferom bespomoćnosti gledati u horizont. Nisam nigdje, ne znam raditi ništa, ne znam kako da nađem posao jer zbog nekih fizičkih uvjetovanosti ne mogu npr. biti konobarica, nemam nikakve veze da se negdje zaposlim, a posao koji me može čekati toliko me psihički iscrpio da sam rekla da više to neću raditi.
Živim s roditeljem koji me ne može vjerojatno smisliti jer misli da sam vreća puna sanjarenja dok nam se zalihe za hranu tope. A ja ne znam kako da to zaustavim.

Pred godinu dana prekinula sam trogodišnju vezu sa situiranom osobom jer nisam mogla podnijeti raskol u duhovnim dimenzijama, iako bilo je tu još toga poput sasvim drugačijeg životnog stila. Kad je netko sportaš, asocijalan, zatvoren i emocionalno indiferentan, a ja umjetnička duša, otvorena, društvena, razgaljena i razvaljena u vlastitom emocionalnom oceanu, to se ne može preklopiti usprkos svim uloženim naporima. Viđali smo se dva puta tjedno u prosjeku, sve neke kave, nikad skoro otišli nekamo kako spada zajedno do prošle godine kada smo nakon tri godine veze prvi puta otišli skupa na more. I bilo nam je dobro, no meni nije bilo dobro oko stvari koje sam spomenula i odlučila sam to prekinuti. Karmička lekcija je odrađena, glumci su već u drugim ulogama.

Rekla sam samoj sebi da iduća veza ako će je biti mora biti po svim mojim standardima i da neću kompromise. A moji standardi su sljedeći: osoba s kojom jesam mora bit moralna, dobra (pod ovim mislim da ima osjećaja za druge i svijet oko sebe), da je vesele prirode, da je filozofski duboka i duhovno orijentirana, da pokazuje emocije.
Ja nudim to isto, jedino me veselje malo jebe, nekako sam zapela u crnoj rupi zbog trenutnih okolnosti.

Što se posla tiče, obići ću neke institucije za koje mi je vezana struka i tu napraviti neke korake. Ako ne nađem ništa do rujna, zaista ću razmisliti o tome da kontaktiram neke ljude da me pošalju u ašram u inozemstvo jer em ću biti potpuno beznadna, em ću od doma osjećati hrpu pritisaka i onog "mogla si barem ovo raditi za 2500 kn". Da sam mogla, bi, ali znam koliko me ovaj posao psihički izmoždio, koliko mi je dao osjećaj stagnacije i ludila u nemogućnosti da krenem naprijed. Neke stvari izgledaju izvedive dok osoba sama nije u toj situaciji.

I tako, sada dok liječim gripu koju sam pokupila na retreatu, razmišljam što da radim, ja luzer ili ja isposnik, ili ja izgubljena duša u svemiru mogućnosti koje ne umijem zgrabiti svojim rukama.

Ne znam, zaista ne znam kako da si osvijetlim crninu koja me obavija kad se nađem pred pitanjima egzistencije.

Oznake: egzistencijalna kriza, nemoć, tuga

MAD- melankolija, apatija i depresija

utorak , 23.02.2016.

I kako sam se povezala s unutarnjim vukom, tako su zaista počele bitke u kojima će, očito, biti puno rana. Neke sam već smjelo i odvažno odigrala, no pitam se što predstoji. S nekima se upravo nemam snage boriti, npr. s tim prokletim izborima koje sam napravila mimo svoje istinske volje- da nadograđujem struku, da se dalje školujem. Ja nemam za to trenutno snage. Treba mi nekoliko dana da se pokrenem, a onda mi treba dugo da nešto usvojim. Imam časak entuzijazma i onda me preplavi potpuno beznađe, depresija i osjećaj-čemu sve to?

Bože...ja se opet toliko borim sa sobom na svim nivoima da ne mogu povezati ni najmanji paket osobnih puzzli, onaj koji ima velike komade od samo 50 djelića. Nemam snage. Iznutra plačem, ljuta sam, jadna sam, trgala bi i uništavala. Srećom, ne dižem više ruku na sebe, kao nekad. I zaista, nemam koga kriviti trenutno. Ne mogu kriviti druge jer nitko mi nije kriv za stanje u kojem jesam, a ne mogu kriviti ni sebe jer nemam blage veze kako se nalazim u ovom kuršlusu, u ovom stanju apsolutnog nepojmanja rješenja, teškog tereta tuge i besmisla. I to se ponavlja. Čas se smiri, pa naleti tsunami koji odnese sve krovove mojih prividnih smirenosti i odnese ih skupa s temeljima. I gdje sam tu ja? Gdje ja tu išta činim? A umorna sam. I samo bih se odmorila. I razmišljam tada da što serem, da imam u životu svašta- krov nad glavom, usran posao za dvije i pol hiljade kuna, ali imam bar da mogu popiti kavu, prijatelje koje mogu nazvati, knjige koje mogu čitati, filmove koje mogu gledati, zdravo tijelo koje me služi...i misilim si- što sereš pička li ti materina, neki imaju govno, a ne život, što sereš! I onda počnem plakati, jer usprkos sranju ne znam kako da izađem iz ovog odvratnog ucrvanog stanja osobne disfunkcionalnosti u kojemu se koprcam. Kao da nemam veze sa svim tim skupa, kao da je to samo ružan san. Pa se nastavim boriti.

Krivi ljud


Prvi korak koji sam napravila je da se krenem glasno rješavati krivih ljudi koji su mi banuli u život. Da, banuli su. Meni dosad nikada nisu banuli krivi ljudi u život. A krivi ljudi izgledaju kao kad sretnete nekoga tko nema ama baš nikakve veze s vama i vašim svjetonazorom i ta vas osoba ubije u pojam samom činjenicom da tako netko postoji. Napokon sam odlučila da takve ljude pristojno zamolim da odu iz mog života. Ako neće pristojnom molbom, izletit će nekim katapultom koji ću pripremiti u skoroj budućnosti. Nema druge, susreti s takvim ljudima probudili su onaj divlji aspekt moje osobnosti, da se bunim, da ustajem i raspravljam. Ponovno. Da vratim ono staro ja koje je valjalo, samo je neki dio mene poželio novo ja.

Krivi odabiri

Imam osjećaj da se počinjem odvezivati od svojih odabira. Da im ne pridajem više toliku važnost. Tako sam odreagirala i svakim novim trenutkom mogu odreagirati drugačije, poništiti prethodni odabir i napraviti drugi. Neću se vezati. Neki dan sam oplakivala neke situacije, a onda sam pomislila- pa čekaj, ja sam čistog srca i iskrenošću išla riješiti određene probleme, a na svoj iskreni vapaj sam dobila vrata u nos. Pa jel' meni zaista treba sjećati se tko mi je ta vrata zabio u facu?? Ne treba.

Osjećaj da me nitko ne voli

Totalna mentalna iluzija. Ja znam da to nije tako, no neki trenutno lomljivi dio mene uporno želi biti mažen. Evo jučer mi je prijateljica svratila da uči sa mnom. Nema veze niti s mojim faksom, nismo se vidjele mjesecima, no ona je bila tu za mene. A ja danas dramim. Fucking unutarnje derište, a ne dijete.

I opet su planete krive

Čujem se sa svojim zabavnim prijateljicama koje isto žive netipične živote. Jedna čita tarot, druga besramno vjeruje u astrologiju. Potonjoj se upiškila jedna planeta u kuću i sve joj se u životu usmrdilo. Slušajući nju, pomislim da mora da ih se nekoliko istočilo i kod mene, samo više ne tražim pomoć i ne vučem razne majstore ovog i onog s "eee, šta je meni???" Govno mi je i neka je jer očito tako treba biti. S Bogom se razgovaram u pauzama između svih sranja-stanja koja prolazim.

Taj divni hmelj

Sutra ću si priuštiti pivo. Nevezano za ishod ispita na koji idem. Bila sam na nekakvoj alkalnijoj prehrani pa sam izbjegavala takve namirnice. No sutra ću si priuštiti pivo. Jer ja to zaslužujem.

Oznake: život, depresija, krivi odabiri, tuga, borba