Svi vlakovi idu u krivom smjeru

nedjelja , 04.10.2020.

Postoji priča iza ovog da svi vlakovi idu u krivom smjeru. Naime, nedavno sam morala do grada i ništa nije vozilo pa sam odlučila ići vlakom jer u vlak se kakti možeš pouzdati, samo što sam zaboravila gdje živim i da se tu bolje pouzdati u teleportaciju i kodove za prolaz kroz zidove nego u HŽ ili ZET. I bila sam na telefonu s tom jednom very special person i veli mi da moram napisati nešto na temu "Svi vlakovi idu u krivom smjeru" jer nisam dugo ništa napisala ovdje.

Pa evo, došao je i taj tren, dišem u drugim tonovima i na drugim vibracijama, pa kažem...


Svi vlakovi idu u krivom smjeru
Osim moga – jer putuje k tebi
Ni trenutka on zastao ne bi
Jer zna da milina ga čeka

Moj vlak je bez putnika, praznih vagona,
Bez stanica i prijelaznih zona,
Samo osmijeh ga nosi, i osjećaj sreće
Ljubav njega, samo ljubav pokreće

I nije vjerovao da putova ima,
Između graba i trnja, da ima čistina
Gdje čeka ga netko za njega

I nije se nad'o da sunce će doći
I radost mu opet utisnut' na oči
I dat' osjećaj da netko mu treba

Svi vlakovi idu u krivom smjeru
Osim mog jer po tebe je stao
kad razglas je ime ti zvao
Da se ukrcaš

Oznake: vlak, ljubav

In memoriam Arnica 27.3.2004.-27.11.2016.

srijeda , 30.11.2016.

Dragi moji, bolesna sam od tuge. U nedljelju, 27. 11. oko pola 10 navečer napustila nas je naša Arna. Arna je bila bijela četveronožna ljubav koju sam voljela više od svega što se može voljeti na ovom svijetu. Izabrala sam je iz legla malih bijelih retriverskih kuglica u 5. mjesecu 2004. godine. Bila je prekrasna. Prekrasna karakterom, svojeglava, dominantna, zvali su je na livadi Xena ratnica, a istovremeno je bila mazna i išla je svima. Društvenijeg psa teško se moglo naći. Toliko je voljela ljude, s takvom radošću im je prilazila. Jela je sve što je stigla, zemlju, kamenje, škarnicle, kruh.... i sve je to radila do nedjelje, kada je napokon odlučila da ode.

To jutro nije joj bilo dobro, no kako je već 6 godina bolovala od refluksa koji su pratila stalna povraćanja, a usput su odlazile nogice i s vremenom je postala užasno mršava na što smo mi već bili navikli, tješili smo se da je tako i taj dan- samo još jedan od loših dana. Još sam ja bezbrižno prokementirala ujutro da nemam neki osjećaj da će otići, nego da je vjerojatno samo još jedan loš dan. Mama je rekla da ni ona nema, no ipak joj je nešto očito to iznutra najavilo da je izjavila to. Kako se mi ljudi volimo zavaravati kako bismo si mehanizam protiv bola osigurali. Ali Arna bi znala čitav dan biti jadna i ležati, no digla bi se popodne, odjednom bi živnula, mahnula repekom i bilo je vrijeme za van. Nadale smo se zaista da će tako biti i ovog puta.

Međutim, ovog puta čitav dan nije ustala i okice su joj bile okrenute prema gore. Čitav dan nije jela, osim u jednom trenutku kad joj je mama dala 4 nagradice iz ruke, to je prihvatila. Kasnije opet nije ni to privatila.
Popodne oko 6 morala sam obaviti neke stvari i kada sam u 7 došla u dnevnu sobu, osjetila sam da je mišić bolesni obavio ono što radi vani doma. Došla sam do nje i pokušala ju što nježnije staviti na njen krevetić i tako sam ju skupa s krevetićem pomakla do ormara ispod televizora. Malo sam ju oprala jer je bila sva mokra. Ubrzo je došla i mama doma, ona je morala otići van zbog nekih obaveza pa mi je laknulo kad se vratila. I dalje sam mislila da joj je samo jaaaaaako jako težak dan.

Bila sam malo s njom, a onda sam trebala ići raditi za posao, otišla sam u sobu i obavila par telefonskih poslova vezanih za posao, no bila sam užasno nervozna. Arna čitav dan nije bila vani i nije pokazivala nikakvu želju. Nije čitav dan ni jela ni pila. Rekla sam to i kolegicama jer me brinulo. Malo prije 21 h mama mi je došla u sobu s tužnim licem da sam pomislila na najgore, prekinula sam naglo razgovor i odjurila u sobu u strahu.



Mama se već smještala kraj nje i rekla mi:"T, ona odlazi." Sjela sam pokraj nje i primila joj bijelu capu, dok se ona okretala glavicom s očima okrenutim prema gore kao da daje znak da primjećuje da smo tu. U takvoj slabosti i nemoći vrtila je glavicu par puta sad prema mami, sad prema meni, kao da nas pozdravlja. I kako sam joj primila capu, u svojoj jezi, tugi i nemoći, krenula sam mantrati mahamantru, a stalno mi se u glavi vrtila rečenica kako svi prolazimo kroz starost, bolest i smrt i da je bitno zato da mantramo, da se izbavimo iz svijeta patnje, a nisam ni znala što bi drugo govorila, a da se ne raspadnem pred njom. Preglasno sam mantrala, mama se stišavala, valjda sam glasnoćom htjela nadglasati užas koji se već rađao unutar mene. Malo sam joj govorila da ju volim, onako usred riječi iz mantre, pa mantru, pa opet da ju volim, a ona se onako slaba s teškim disanjem i kašljucanjem odjednom prestala kretati u našim smjerovima i ostala polegnuta na maminoj ruci. Osluškivala sam joj srce. Još je ubrzano kucalo, tijelo se nadimalo od svega što se u njoj događalo.

Mama se ustala da ode po papirnati ručnik jer tijelo više nije moglo kontrolirati izlučevina, a ja sam stalno htjela da upali mantru i na laptopu, no ona je rekla u svom jadu da ne zna, a ja se nisam htjela ustati da ne izgubim ono malo vremena s Arnom koje je ostalo. Nisam njenu capu htjela ispustiti iz ruke. Bi ju ja čitavu zagrlila, ali bila je tako slaba i umorna da nisam mogla zbog svojih sebičnih emocija otežavati joj svojim tijelom nad njenim, pa sam radije samo capu držala i dragala ju po vratu i sa strane po tim rebrima koja su se vidjela od mršavosti.

Dok se mama vraćala s papirom, Arna se odjednom naglo zgrčila, kao epileptični napad da ima, pa protegla, kao kad se znala protezati nakon spavanja, samo ovo je bilo naglo, jako, neočekivano, loše, krivo, značilo je nešto grozno. Povikala sam tako shvativši da je to to, da se dešava finalni stadij. I onda smo obje samo pjevale joj mantru, dragale ju, voljele ju, sve dok nije došlo do usporavanja daha. Tijelo se grčilo, a mi smo joj samo u suzama mantrale, samo smo ju voljele, samo smo htjele da čitav jebeni svemir stane i da se to ne dogodi i govorile joj "Volim te, volim te Arnica", sve do posljednjeg izdisaja. I onda se pogled ukočio.

I ja sama sada zaplakala laptop. I zaplakala sam svaki jebeni dio stana u koji je ona kročila. I svaki put kad mislim da sam isplakala dušu, toga ima još. I ne prestaje. I ne mogu ništa. Ni spavati bez da popim nešto za spavanje, niti se osjećam dobro. Zlo mi je u tolikoj mjeri jutros bilo da nisam mogla otići na posao od mučnine. A jučer sam plakala po busevima, po cesti kada bi vidjela što me podsjećalo na nju, a sve me podsjeća na nju jer smo se svuda šetale. Još u subotu smo se šetale.
Još u subotu je sve bilo dobro.

Proći će. Sve prolazi pa i bol. S vremenom. Ali trenutno ne znam kako.

Oznake: ljubav, smrt ljubimca, tuga

Ljubav

ponedjeljak , 04.01.2016.

Jučer sam provela jedan od najboljih dana u zadnjih ne znam koliko mjeseci. Trenutak kada shvatiš da si sretan. Bože, neprocjenjivo!

Buđenje Ljubavi

Toliko slušamo odasvud o ljubavi. Svi trebamo stremiti ljubavi, svi trebamo davati ljubav, biti ljubav, no što to zapravo znači? Nama je ljubav tako često neotkrivena. Mi ju vežemo za ljubavne odnose, zaljubljenost. Većina ju čak ne veže za obitelj jer obitelj je nešto na što smo navikli, nešto što je već bilo pretpostavljeno i kao da je time sve već učinjeno.
Meni se često prisere da tako kažem od raznih life coacheva kojima su puna usta ljubavi. Ili velikih spritualista koji si, kako je jednom vrlo slikovito i simpatično rekla jedna draga mi kolegica sa studija, trljaju čakre. A takvih je mnogo. Uglavnom si ljudi trljaju čakre i ribaju spiritualne uspjehe jedni drugima na nos. Ljubav je najpopularniji izraz novog duhovnog doba, najomiljenija riječ u modernom jogijskom rječniku, mantra koju svi bezglavo, bez imalo srca i razumijevanja ponavljaju.

Što je ljubav dovraga, ako nije super cool riječ za super cool duhovnjake? Ako nije dresing za našu duhovnu salatu? Znate ono- potrebna je pozitivna energija, samopouzdanje, unutarnji mir i sve to začinite s malo ljubavi...
Ljubav je začin, izgleda. Prvo ga iskoristite, a kasnije ga sa svim ostalim poserete.


Meni ljubav nisu romantične veze

Svi se mi zaljubljujemo, svi smo mi od krvi i mesa. Svi se mi želimo nekome svidjeti i svi mi tražimo da se netko svidi nama. Svi smo mi bića kojima na određenoj razini upravljaju biokemijski procesi i hormoni. To je dio naše materijalne prirode i u potpunosti je normalno da imamo te potrebe.
S druge strane, mi smo puno više od bića uvjetovanih kemijskim procesima. Mi smo zapravo nešto što smo zaboravili jer inače ne bismo mogli sudjelovati u izmjenama energija na ovoj razini i naučiti lekcije po koje smo došli,

Jučer sam pričala s prijateljicom i dotakli smo se i teme tih međuljudskih ljubavnih odnosa. Njena priča na tom polju je neuspješna kao i moja, no niti jedna od nas to ne doživljava kao nesupjeh ili nedostatak.
Velik dio svog mladenačkog života provela sam u vezama- boljim, manje boljim, sretnijim ili manje sretnim, sa sličnima sebi, s različitima od sebe...ni s kim se u toj kombinaciji nisam vidjela u paketu koji nazivam smislom života. Neke sam vidjela kao suputnike na svom putu, no ne kao one s kojima bih gradila nešto što se naziva klasičnom vezom.

Ne moram čak ni dublje razmatrati to da vidim kako me takvi odnosi nikada nisu mogli trajno ispuniti. I dok se neki moji prijatelji, poznanici i kolege žene i spremaju na sustavno izgrađene živote s partnerima, ja se uopće ne vidim u nekom paru, nekakvoj vezi, osim ako to nije prijateljstvo ili jaka duhovna veza. Sa mnom mora da nešto doista ne valja kada sam na pragu celibata u godinama kada su ljudi u fazi Duracell zečeva. To nije ono što meni trenutno treba, ni u kom aspektu. No, postoji nešto što se počelo u meni buditi, a to je- ljubav.

U mom dosadašnjem iskustvu, ljubav se uvijek mogla jasno razlikovati od zaljubljenosti i tog nižeg, romantičnog spektra. Možda izgleda ironično, no ako bih nekog zavoljela, izgubila bi se ta romantična komponenta. Naravno da se to kada ste s nekim shvaća na najgori mogući način: "ja te više ne privlačim", "ti si se ohladila", "gdje griješim?" i slično. Odgovor je da su sva ta poimanja neistinita. No kako ćete to objasniti nekome tko je zamislio jednu paradigmu iz koje ste vi iskoračili? Nikako, zato ja ne mogu naći sreću u takvim odnosima. I ne krivim tu nikoga. Niti one koji su se unesrećili sa mnom, niti sebe koju nitko na taj način ne može trajnije usrećiti. Meni je ljubav uvijek dolazila kroz prijateljstva.

Vječna žudnja za Ljubavlju

Otkad sam svjesna sebe, žudim za samo jednim- tom apsolutnom, božanskom ljubavlju. Tim ispunjenjem koje bi jedino moglo popuniti crne rupe mog ovozemaljskog postojanja. Ja sam vječno osamljena duša koja boluje od promjene boravišta. Biće koje moli svoj Izvor da ne bude žedno. Biće koje moli svoj Izvor da može druge napojiti da ne budu žedni jer osjeća da su svima usta suha. Svi mi žudimo za samo jednim, samo s određenim pomacima vidimo kako to jedno poprima drugačiju formu i istančava naš ukus. Mi smo kao figurice u kompjuterskoj igrici. Dva koraka naprijed, jedan nazad, pa tako opet. Ovisno o tome koliko smo istrenirani, u ovom slučaju koliko treniramo sebe za tu atletiku života.

U posljednje vrijeme počela je u meni tinjati Ljubav. Prema drugima. Prema bližnjima. Ona koja usmjerava da mi je bitno kako su i tko su, ali koja mi paralelno ne da da se vežem, niti da ovisim. Obuzima me unutarnja tišina koja me želi učiniti vjernim slušačem onih koje volim. I mislim da mi je prvi puta u životu postavljen teren da počnem otvarati svoje pravo, duhovno srce i da volim, nevezano i van okvira.
Ljudi se boje ljubavi. Sjećam se kada sam jednom u osnovnoj školi rekla jednoj prijateljici koja mi je puno pomogla i s kojom sam se jako povezala da ju volim i pri tom sam ju jako zagrlila. Jadna se potpuno zbunila mojom gestom. No meni je to došlo jer je ona otvorila čisto srce što je pokrenulo moje srce da reagira. I takve ljude smatram najvećim učiteljima. Oni koji otvore unutarnje srce, najveći su prijatelji, makar možda ne bili tu više.

Oznake: ljubav