Ljubav

ponedjeljak , 04.01.2016.

Jučer sam provela jedan od najboljih dana u zadnjih ne znam koliko mjeseci. Trenutak kada shvatiš da si sretan. Bože, neprocjenjivo!

Buđenje Ljubavi

Toliko slušamo odasvud o ljubavi. Svi trebamo stremiti ljubavi, svi trebamo davati ljubav, biti ljubav, no što to zapravo znači? Nama je ljubav tako često neotkrivena. Mi ju vežemo za ljubavne odnose, zaljubljenost. Većina ju čak ne veže za obitelj jer obitelj je nešto na što smo navikli, nešto što je već bilo pretpostavljeno i kao da je time sve već učinjeno.
Meni se često prisere da tako kažem od raznih life coacheva kojima su puna usta ljubavi. Ili velikih spritualista koji si, kako je jednom vrlo slikovito i simpatično rekla jedna draga mi kolegica sa studija, trljaju čakre. A takvih je mnogo. Uglavnom si ljudi trljaju čakre i ribaju spiritualne uspjehe jedni drugima na nos. Ljubav je najpopularniji izraz novog duhovnog doba, najomiljenija riječ u modernom jogijskom rječniku, mantra koju svi bezglavo, bez imalo srca i razumijevanja ponavljaju.

Što je ljubav dovraga, ako nije super cool riječ za super cool duhovnjake? Ako nije dresing za našu duhovnu salatu? Znate ono- potrebna je pozitivna energija, samopouzdanje, unutarnji mir i sve to začinite s malo ljubavi...
Ljubav je začin, izgleda. Prvo ga iskoristite, a kasnije ga sa svim ostalim poserete.


Meni ljubav nisu romantične veze

Svi se mi zaljubljujemo, svi smo mi od krvi i mesa. Svi se mi želimo nekome svidjeti i svi mi tražimo da se netko svidi nama. Svi smo mi bića kojima na određenoj razini upravljaju biokemijski procesi i hormoni. To je dio naše materijalne prirode i u potpunosti je normalno da imamo te potrebe.
S druge strane, mi smo puno više od bića uvjetovanih kemijskim procesima. Mi smo zapravo nešto što smo zaboravili jer inače ne bismo mogli sudjelovati u izmjenama energija na ovoj razini i naučiti lekcije po koje smo došli,

Jučer sam pričala s prijateljicom i dotakli smo se i teme tih međuljudskih ljubavnih odnosa. Njena priča na tom polju je neuspješna kao i moja, no niti jedna od nas to ne doživljava kao nesupjeh ili nedostatak.
Velik dio svog mladenačkog života provela sam u vezama- boljim, manje boljim, sretnijim ili manje sretnim, sa sličnima sebi, s različitima od sebe...ni s kim se u toj kombinaciji nisam vidjela u paketu koji nazivam smislom života. Neke sam vidjela kao suputnike na svom putu, no ne kao one s kojima bih gradila nešto što se naziva klasičnom vezom.

Ne moram čak ni dublje razmatrati to da vidim kako me takvi odnosi nikada nisu mogli trajno ispuniti. I dok se neki moji prijatelji, poznanici i kolege žene i spremaju na sustavno izgrađene živote s partnerima, ja se uopće ne vidim u nekom paru, nekakvoj vezi, osim ako to nije prijateljstvo ili jaka duhovna veza. Sa mnom mora da nešto doista ne valja kada sam na pragu celibata u godinama kada su ljudi u fazi Duracell zečeva. To nije ono što meni trenutno treba, ni u kom aspektu. No, postoji nešto što se počelo u meni buditi, a to je- ljubav.

U mom dosadašnjem iskustvu, ljubav se uvijek mogla jasno razlikovati od zaljubljenosti i tog nižeg, romantičnog spektra. Možda izgleda ironično, no ako bih nekog zavoljela, izgubila bi se ta romantična komponenta. Naravno da se to kada ste s nekim shvaća na najgori mogući način: "ja te više ne privlačim", "ti si se ohladila", "gdje griješim?" i slično. Odgovor je da su sva ta poimanja neistinita. No kako ćete to objasniti nekome tko je zamislio jednu paradigmu iz koje ste vi iskoračili? Nikako, zato ja ne mogu naći sreću u takvim odnosima. I ne krivim tu nikoga. Niti one koji su se unesrećili sa mnom, niti sebe koju nitko na taj način ne može trajnije usrećiti. Meni je ljubav uvijek dolazila kroz prijateljstva.

Vječna žudnja za Ljubavlju

Otkad sam svjesna sebe, žudim za samo jednim- tom apsolutnom, božanskom ljubavlju. Tim ispunjenjem koje bi jedino moglo popuniti crne rupe mog ovozemaljskog postojanja. Ja sam vječno osamljena duša koja boluje od promjene boravišta. Biće koje moli svoj Izvor da ne bude žedno. Biće koje moli svoj Izvor da može druge napojiti da ne budu žedni jer osjeća da su svima usta suha. Svi mi žudimo za samo jednim, samo s određenim pomacima vidimo kako to jedno poprima drugačiju formu i istančava naš ukus. Mi smo kao figurice u kompjuterskoj igrici. Dva koraka naprijed, jedan nazad, pa tako opet. Ovisno o tome koliko smo istrenirani, u ovom slučaju koliko treniramo sebe za tu atletiku života.

U posljednje vrijeme počela je u meni tinjati Ljubav. Prema drugima. Prema bližnjima. Ona koja usmjerava da mi je bitno kako su i tko su, ali koja mi paralelno ne da da se vežem, niti da ovisim. Obuzima me unutarnja tišina koja me želi učiniti vjernim slušačem onih koje volim. I mislim da mi je prvi puta u životu postavljen teren da počnem otvarati svoje pravo, duhovno srce i da volim, nevezano i van okvira.
Ljudi se boje ljubavi. Sjećam se kada sam jednom u osnovnoj školi rekla jednoj prijateljici koja mi je puno pomogla i s kojom sam se jako povezala da ju volim i pri tom sam ju jako zagrlila. Jadna se potpuno zbunila mojom gestom. No meni je to došlo jer je ona otvorila čisto srce što je pokrenulo moje srce da reagira. I takve ljude smatram najvećim učiteljima. Oni koji otvore unutarnje srce, najveći su prijatelji, makar možda ne bili tu više.

Oznake: ljubav