Unutarnje putovanje i kako nemam dobru opremu

srijeda , 22.02.2017.

Sunčani dani, gotovo proljetni, smiješe nam se sve češće. Mali pomak u odnosu na inače- osjećam nekakvu unutarnju radost. Možda zato što čitam knjige koje me opuštaju o temama koje najviše volim. Trenutno sam na drugoj knjizi Lobsang Rampe, tibetanskog lame koji opisuje rast i razvoj djeteta koje se smatra inkarnacijom, zadirući u tajne tibetanskih učenja i mističnih inicijacija. Ne mogu si pomoći, oduvijek me zanimala mistika istoka; oduvijek su moje srce uzbuđivale i radovale ideje o našoj unutrašnjoj sposobnosti, porijeklu i besmrtnosti kao duhovnih bića. Primijetila sam i da sam zadnjih par godina prošla kroz dosta promjena na tom nivou- smanjili su se neki strahovi, no i dalje je tu dosta rupa koje se treba pokrpati i popuniti zdravom, svježom i kreativnom energijom. Kao melankolik i filozofski um sklon stanjima besmisla i tjeskobe, vjerujem da me upravo takva literatura i takva glazba, a onda i ono malo prakse za kojom ponekad posegnem, drže na održavanju životne radosti.

Pitala me neki dan poznanica (znamo se preko društvenih mreža, iako je bliska prijateljica par ljudi koje znam) da li mi filozofija i ljudi koji prakticiraju isti vid yoge pomažu ili odmažu u svim ovim stresnim razdobljima koja su uzela maha. Nije mi trebalo ni razmisliti, odmah sam ispalila da bi vjerojatno bez tog bila u još težim mislima. Ovako barem znam da uvijek postoji ta točka koja mi daje nekakav odmor od tereta koji nosim. Čak i kao netko tko je slabo discipliniran i odveć lijen da se kako spada udubi u određenu stvar- jer se više uzda u svoju interpretaciju negoli tuđu- osjećam da dobivam neku vrst utočišta i zaštite.

U zadnje vrijeme razmišljam opet o toj disciplini i svim pravilima koje ona nameće. Čitajući sve te knjige starog istoka, svuda se provodi stroga disciplina, određena ritualna i meditacijska praksa koja je striktno određena i često se navodi kao jedini način. Mi danas, naravno, znamo da postoje brojni putovi koji vode ka istome cilju, no ja sam se ozbiljno počela pitati je li uistinu ta strogost- tapasya, ta disciplina, ta naša sadhana, jedini put? Prije nekoliko dana sam čak pomislila da možda i je.

Bili smo u nedjelju na kavi, otvorili temu tajnih znanja, svete geometrije, mantri i mandala, meditacijske prakse. Pričali smo o tim ljudima koji imaju razvijenije unutarnje sposobnosti, bilo da čuju i vide više, bilo da predosjećaju ili znaju, i došli smo do zaključaka da baš svi ti ljudi jesu disciplinirani u svojim praksama. Dok mi- mi imamo nekakvu vjeru, nekakvo gledište i nekakvu intuiciju, no nedovoljno vjerujemo nekoj praksi kao takvoj, tj. imamo taj odmak od činjenja onog što negdje piše da bi se trebalo činiti pitajući se je li to uistinu tako i mora li to biti baš tako striktno izvedeno. Tako mi je, primjerice, dok sam čitala Lobsang Rampu i njegovo prvo iskustvo u samostanu- a koje je bilo tri dana nepomičnog sjedenja u lotosovom položau- prvo pitanje koje sam pomislila bilo- treba li to biti baš tako strogo?

Zanimljivo je, kaže mi M. koja se pita to isto, da mi koji se to konstantno pitamo vjerujući u slobodan duh nevezan za određenu praksu u smislu da se sad ona treba slijediti baš tako kako je naređeno- uz strogosti, disciplinu i post, nikad nismo odali toj istoj praksi na takav način (ili ako jesmo bio je to isuviše kratak eksperiment da bi pomolio neke veće rezultate), no skloni smo i dalje mentalno špekulirati o tom. Najzad, ono što mi volimo je vjerovati da nam se otvara baš ono što treba, no isto tako željni smo većeg znanja koje se očito neće samo od sebe spustiti bez da ulažemo taj gore navedeni trud, pa se čudimo što tako dugo stojimo na istom mjestu i što se ništa ne događa. Uistinu, mene je dosadašnje životno iskustvo naučilo da blagoslovi postoje, no da isto tako lijena mačka može dobivati mažnju jer je neodoljiva i privlačna, ali samo dok ne bude zamjenjena nekom drugom koja će se radi mažnje sama došetati. Radi se o tome da mi naš unutarnji interes ne razvijamo dovoljno, ili, kako bi rekli oni koji to rade (bez obzira na rezultat)- nedovoljno smo posvećene.

U svemu ovom zaključak je jednostavan- ja sam krenula nekamo, no priprema mi nije bila najbolja, nedostaje dio prtljage i zalihe hrane su slabe. Možda da ipak bolje isplaniram put jer u tenisicama neću stići preko planine, a i hudica nije dovoljna za vjetrove koji pušu u tim razinama.

Sada se vraćam Lobsangu Rampi prije nego me lansira nazad u stvarnost po nalaze iz laboratorija jer se misli da mi je nešto dok je samo hrpetina nerazrađenog stresa i nezadovoljstva u pitanju. Iskoristite sunce naše drago koje puni životom i budite mi dobro.

Vaša Atma

Oznake: Tibet, mistika istoka, duša

Samoća

nedjelja , 06.12.2015.

Samoća- poniranje u prostore svijesti koje kroz svakodnevicu zaboravimo. Taj izvor našeg Jastva koji osvjetljava našu nutrinu čak i kad smo daleko od njega, u potpunom zaboravu. Samoća je sveta. Samoća je put natrag. Samoća su tračnice koje vode u dušu, nudeći nam nevidljive vagone, u koje, ako se predamo, ulazimo sretna srca.

Nitko nas ne poznaje. Samo mi možemo poznati sebe i to ako smo povezani na izvor Više Svijesti. Bez Više Svijesti, bez Paramatme, mi ne znamo tko smo. Ne postoje granice našeg Bića, ne postoje pravila kojima se naše istinsko Jastvo treba prilagođavati izuzev Kozmičkog zakona, koji je prirodan. Kozmički zakon upravlja Kozmosom, a Kozmos je sve što postoji. Mi smo Kozmos i mi smo u Kozmosu. A glas Kozmosa je glas naše Duše. Oni koji koračaju putem svjesnosti, slijedit će Kozmički zakon jer su se povezali sa izvorom svoje Svijesti. Oni koji ga ne slijede, odlučili su lutati.

Kao društvena bića, mi uvijek težimo spajanju s drugima, no prividna odvojenost od drugih može nas činiti neopisvo nesretnima. Toliko sam se puta u životu znala pitati Zašto me nitko ne razumije? Zašto se osjećam toliko samo u ovome svijetu? Zapravo, takva pitanja su preduvijet za pronalazak vrata koja vode istinskom Jastvu. Mi realno nismo nikada odvojeni, samo smo u zaboravu. Treba se prepustiti jer prepuštanje iscjeljuje zaborav i vraća sjećanje.

Trenutno boravim u samoći i ne pamtim kada sam se osjećala potpunije. Boravim sa svima, odvojena od svih, a zajedno s njima. I prepoznajem sebe. Ponovno se upoznajem jer vraća mi se sjećanje.

Spirit

Oznake: samoća, duša, kozmos

Tibetanska knjiga mrtvih kao inspiracija za post

utorak , 24.11.2015.

Jučer je Na rubu znanosti bila emisija o Tibetanskoj knjizi mrtvih, točnije o jednom aspektu tibetanskog vjerovanja koje se tiče onostranog. Postoji tzv. bardo- "stanje između" i postoji 6 takvih stanja. Prvi je život kao takav, pa stanje pred smrt i onda ulazimo u stanja promjena svijesti u kojima ovisno o našim koncepcijama i percepcijama doživljavamo razne fenomene. Ovisno o tome koliko smo trenirani u duhovnoj praksi u ovom životu, tako proživljavamo ta stanja "nove" svjesnosti. Gost je pričao kako većina ljudi ima strašne strahove jer su vezani za materijalno tijelo i materijalnu dimenziju kao takvu, pa kada shvate da oni više nisu materijalna bića i da nemaju ispod sebe čvrstu podlogu te da se ne mogu vratiti svojim bližnjima iako ih vide, počnu paničariti i lutati.
Budizam se često naziva "srednjim putem". Premda ima dosta koncepcija kao hinduizam- npr. karmu i reinkarnaciju, sasvim ih drugačije tumači i, najvažnije od svega, nema koncepta duše kao takve. Budisti će uvijek pričati o umu i stanjima uma.

Sve je stvar našeg pogleda. Neki od nas vjeruju u "nešto više", neki su uvjereni da su to sve budalaštine, neki vjeruju da nema ništa više od uma.
Neću sada ulaziti u filozofiju atmana i brahmana, jer ona je globalno ionako nerješiva na nekom univerzalnom nivou, jer- unutar ove materijalne dimenzije transcedencija je realno teško spoznatljiva, no, moj osobni stav je da smo mi čestice nečeg puno višeg, nekog puno višeg, nazovimo to Izvorom, Bogom, Paramatmom, Krišnom jer nije nešto moglo nastati ni iz čega i nije svijest mogla nastati iz nekakve fizikalno-kemijske svemirske tvorevine, bez da je netko ili nešto pokrenulo tu tvorevinu. Da nema reinkarnacije, ne bi neki bili napredniji od drugih iskustveno i pogledima, da nema karme, ne bi svatko imao svoje specifične zadaće koje se razjašnjavaju kada odlučimo dublje pogledati na sve.
No opet, ovo je moj pogled na život, samo jedan od mnogih pogleda, a meni daje nekakav smisao.

Oznake: tibetanski budizam, duša, karma