Još kao dijete su me zaokupljala vječna pitanja o smislu i sreći i znala sam o tome pisati pjesme, a ponekad bih napisala i nešto prozno. Ovaj tekst je objavljen kada sam imala 12 godina, a moja teta koja je dosta aktivni vjernik, ponudila ga je jednom katoličkom listu u kojem je tada objavljen.
U svojoj želji da se vratim sebi kroz sebe, sjetila sam se te priče i mislim da je pravo vrijeme da se podsjetim na neke spoznaje koje su mi onda bile dane.
Evo kako glasi priča male Atme (objavljeno 17.01.1999. u jednom katoličkom listu):
Gledam kroz prozor. Pada kiša. Kiša nikada nije umorna. Uvijek negdje pada. I pitam se:"Što je zapravo kiša?" Tada mi netko odozgo reče:"Kiša je oblak napravljen od anđeoskih suza radosnica." Uopće se nisam začudila kada sam čula taj čudan, tajanstveni glas te sam ga odmah upitala:"Ali kako? Kada kiši mnogi se ljudi osjećaju žalosno jer nema Sunca. Ne vole kišu. Kako onda kiša može biti napravljena od anđeoskih suza radosnica?" Glas reče: "Ljudi su čudni. Nije stvar u Suncu kao zvijezdi koja sja na nebu. Stvar je u Suncu koje je u srcu. To Sunce ljude grije i čini ih sretnima, ne zvijezda."
Sada sam već skupila toliko pitanja da se ne bih začudila kada bih se sama pretvorila u jedan veliki upitnik. No, ovo sa zvijezdom me ipak nekako najviše interesiralo pa sam upitala: "Zašto je onda Sunce (zvijezda) stvoreno?" Na to će glas: "Neki ljudi prije, a neki kasnije spoznaju svoje Sunce. Baš za one koji kasnije spoznaju stvorena je zvijezda, da ih ona, dok ne spoznaju svoje unutarnje Sunce, može činiti sretnima. Oni misle da ih zvijezda čini sretnima, a njih njihovo unutarnje Sunce čini sretnima. Znaš, vani je 27 °C, a tebi je baš taj dan hladno. Nezadovoljna si nečim iznutra i koliko god vani prži, tebi je hladno. I sada mi reci, kakve veze ima Sunce s tvojim raspoloženjem i osjećajima? Nikakve. Na tvoje raspoloženje djeluje samo tvoje unutarnje Sunce (ti sama) i kada ga sasvim upoznaš nitko te neće učiniti nezadovoljnom. Tvoje Sunce može pržiti jače nego zvijezda. I zato ga što prije upoznaj. Vidiš kako su anđeli sretni? Sretni su što su slobodni, što su zajedno. To ih čini toliko sretnima da se rasplaču. To je kiša. Njihove suze su kiša, a nebo je sivo jer su suze slane. Ne može baš sve biti savršeno. U ovom slučaju savršeno bi bilo kad bi suze bile slatke. Ali dovoljno je imati svoje Sunce, a to je iskrenost, poštenje, skromnost, dobrota, darežljivost, sreća i pomoć. Znaš li kako doći do svog Sunca?" "Kako?" upitala sam. "Vrlo jednostavno", reče glas. "Molitva, poštenje, iskrenost."
I tada je glas nestao. On je uvijek tu, ali ga više ne mogu čuti. I zapravo, on nije došao odozgo nego iznutra. Jer upravo ono što je gore (na nebu), to je u našim srcima. Samo to trebamo pozvati. Molitvom, dobrotom, iskrenošću. I ono će uvijek doći.
Post je objavljen 25.03.2016. u 10:54 sati.