Izgubljeni potencijali

Kako intenzivno radim na sebi nastojim analizirati pa svrstati i onda popraviti određrene stvari koje me čine nesretnom i nezadovoljnom. U zadnje vrijeme bih se često pitala- zašto sam toliko kronično nezadovoljna sa svime? Zašto padam u ta stanja u koja padam? I ovako s vremena na vrijeme bljesne mi odgovor.

Jučer sam surfajući po netu i naletjvši na jednu stranicu shvatila uzrok svog nezadovoljstva- neispunjeni potencijali kao rezultat preranog popuštanja adrenalina i gubljenja fokusa na određenu stvar. Jednostavnijim jezikom rečeno- ja se zapalim, strmoglavim se u to što me zanima, napravim neki veliki bum tres, dobim pljesak i pohvalu i onda me pusti. Ja sam ko nezasitni pastuh koji bi samo naskakivao no ne bi se ženio. I ta me spoznaja baš sada potresla.

Spominjala sam ženu koja mi je radila jyotish- vedsku natalnu karta iz koje se dosta detaljno vide afiniteti, karakter itd. Rekla mi je tada da ja imam problem s dovršavanjem stvari. I to je živa istina. Ja sve nešto krenem, a onda se ubrzo zasitim i pustim. Mogla bih nabrojati tonu takvih situacija. Od moje nevjerojatne ljubavi prema njemačkom koji sam počela tek s 25 učiti, jako brzo došla na nivo da ga govorim, išla tamo na tečajeve, pa do faze da prestanem učiti, da ne slušam ni glazbu na njemačkom više, da padnem na nivo da više ne znam složiti rečenicu koja uključuje napredniji vokabular.

Moj faks, primjerice, koji je bio samo i jedino moj izbor, kao rezultat moje nevjerojatne ljubavi prema tim predmetima još iz doba srednje škole. Na kraju sam od jednog odustala i zamijenila ga totalnim smećem koje sam na kraju završila, a moja prva ljubav je ostala na nekom osrednjem nivou jer meni kao da je bio dobitak da sam to upisala, umjesto da bi dobitak bude da to usavršim i završim. Na kraju sam završila no pustila i sad sam stjerana u situaciju da to obnavljam, ali opet na nekom nivou na kojem ja to ne mogu obnoviti do mjere do koje ja želim. Ili možda mogu, no tu je opet stotinu drugih stvari koje ja volim...

Pa glazba...napokon sam s 27 g. uzela klavijature i ko jebe i fizičke nedostatke i zgrčenu ruku, ja ću svejedno stvarati muziku. I stvaram ju, napišem dvije-tri skladbe, napravim par pjesama u FL Studiju, no onda pod izlikom posla pustim i to. Vidim neki dan mail star dvije godine koji glasi nekako ovako u prijevodu: "Poštovana, naletio sam na vašu glazbu na toj i toj stranici, jako mi se svidjela. Ja sam taj i taj, radim na tom i tom online radiju, molim Vas da me kontaktirate. Pozdrav iz Brazila." Kada sam taj mail pročitala, na koji se nisam logirala te dvije godine otkako sam ga napravila (jer me moja raspršena i nekonzistentna priroda odvela u neke druge vode) bilo mi je jebeno krivo. Jebeno krivo. Mislila sam si- evo ti, budaletino, imaš nešto u sebi, uspiješ to na neki način izbaciti van i složiti da se i drugima svidi, no toliko si jebeno raspršena da ne možeš biti fokusirana na samo jednu stvar i nju ispeglati do daske, nego odeš na sto strana i nemaš na kraju ništa ni od čega.
I koliko će se to još puta ponoviti?

Koliko je tu bilo tečajeva koji su pokazivali potencijal, klavijaturskih instrukcija koje su nudile potencijal, meditacija koje su nudile potencijal, svega kurca koji nudi potencijal, ali ne i moje konzistentnosti da kažem: okej, sada ćemo se baviti glazbom, što znači da ćemo tu jednu pjesmu pomno izeditirati, izmasterirati tj. naučiti kako se to sve radi pa tek onda krenuti dalje. Ne, ja napravim 5 različitih pjesama, uvijek zapnem na istom jer mi fali tehničkog znanja, no nemam volje sjediti satima za kompjuterom i naučiti to tehničko znanje. Radije bacim mozak na pašu i drkam po Facebooku ili piljim u prazno ili nešto pa kasnije kažem- ajoj, već sam 5 sati za kompjuterom, sad ne bih trebala gledati video kako masterirati stvar u FL Studiju.

Ja ne znam... ovo su, ajde, hobiji....no, no moja struka! Moj izabrani i odabrani intelektualni smjer koji sam isto zapakirala u škarnicl i bacila kao- diplomirano, check, ko ga jebe, ja sam ispunila dio nekog svog sna. A razvoj u tom snu? A sve ono o čem sam maštala kao dijete? Ah, pa imam previše godina sad, 30 sam prošla, pa ne mogu se sad usavršavati kao onda kada sam trebala to na 2.-3. godini kada sam radije izlazila van i bila u vezama nego da učim i kako spada se bavim time što navodno toliko volim.

Jedina stvar u kojoj sam se ja dala do maksimuma su koncerti. Tu sam svoju glazbenu zaluđenost ispeglala do daske. Tu sam se namirila. A sve ostalo? Za svim ostalim patim u trenucima kada vidim da oni koji su kasnije krenuli kormilariti tim putem imaju konkretno ostvarene snove. A ja imam što- kroničnu neispunjenost koju ću vrlo brzo popuniti novim hobijem da zaboravim na onaj prethodni, u kojem ću se opet početi ispeglavati da to bude dobro, a onda ću opet stati jer će mi prestati biti zanimljivo. I opet ću onda biti nezadovoljna. Možda postoji karakter vječito nezadovoljne osobe i ja sam ta?


Stvar je samo još ta da počnem osjećati da je sada kasno. Da sam izgubila sve te godine. I ne znam kako se otarasiti tog osjećaja iako znam da to nije racionalan pogled na stvari. Jedan slučaj u knjizi Louise Hay "Kako iscijeliti duh i tijelo" bila je žena koja je čitav život htjela raditi s reklamama i nakon posjete Louise je krenula. Tada je imala 70. Dakle, realno nikad nije kasno, samo ja moram nekako to prihvatiti da nije kasno. Imam prijateljicu koja mi je nekoć bila profesororica u školi i koja mi je već dvaput rekla da ja sebi moram oprostiti, a ne da sam tako gruba prema sebi.I svjesna sam toga, sad treba to nekako postaviti u praksu.

Možda sam krenula u tom smjeru ipak, jučer navečer. Imala sam načete tri knjige i jednu sam aktivno čitala prošli tjedan. Na kraju sam jučer umjesto da radim za posao odlučila da ću pročitati knjigu do kraja. I jesam. I danas ću pročitati onu drugu, koju sam počela pred kraj 12.mj. i dok nju ne pročitam neću počinjati s trećom. A onda ću treću početi s radošću jer je to nešto što sam naručila preko interneta i jako se veselila tome. Možda sam ipak napravila prvi korak. A sad umjesto da se puštam u svoja sanjarenja, idem raditi za posao. I jučer sam radila, ali počela sam tek iza 10 navečer kad sam završila s knjigom. Zato sad idem prvo raditi jer je to nešto što se ne može odgoditi, a rok je danas.

Oznake: izgubljeni potencijali, gubljenje fokusa, problem s nedovršavanjem stvari, motivacija, raspršenost, Louise Hay