Gdje je granica?

petak , 06.01.2017.

Željela bih se najprije zahvaliti svim dragim blogerima i ne-blogerima koji su se uključili na zadnju temu. Kao što ste primijetili, nastupilo je jedno novo turbulentno razdoblje iz kojeg ja moram porješavati neke stvari unutar sebe kako bi mi olakšale dalji razvoj i uspjehe u budućim životnim koracima. Svaki je čovjek kontinent za sebe, sa svojim posebnim pejzažnim ljepotama, ali i specifičnom klimom, tako da su kod putovanja na druge kontinente uvijek prisutna nova iskustva i svojevrsne avanture. Naravno, negdje se lakše aklimatiziramo, negdje teže, negdje se zadržavamo, od nekud pobjegnemo glavom bez obzira. Ja imam neku vrstu arheoloških istraživanja na sebi pa me čeka puno lopatanja. I veselim se tomu, otkrivam i iskopavam staro skriveno blago ili stare kosti koje ću negdje spaliti. Vaši komentari pomažu mi osvijestiti neke stvari koje možda iz subjektivne perspektive ne doživljavam dovoljno pravilno i hvala vam na tome.

Now, let's get to the new point...

Na današnju temu inspirirala me jedna blogerica poslavši mi mail. Neću je imenovati, a ona će se prepoznati ako ovo pročita. Ukazala mi je na nešto o čemu često slušam i što mi ne ide. Pojam s kojim imam problema: disciplina. Također, kada pogledam ponovno svoj mail, izgleda mi da sam zvučala dosta odrješito u svom objašnjenju kako ja prakticiram duhovnost- kao ona koja ne voli pravila i moranja.

Za svaki duhovni proces naglašava se disciplina. Disciplinirano jedenje, spavanje, meditiranje, štogod. Priznajem, ja sam osoba bez dovoljno discipline. Radije ću se prepustiti turbulencijama svojih emocija ili mentalnih cirkusarija nego što ću si posložiti dan recimo tako da do njih ne dođe. No, ako mi je to zaista velik interes, ja ću se disciplinirati donekle. Ono što se ja pitam kada govorimo primjerice o duhovnoj disciplini je sljedeće: gdje je granica između mog odbijanja pravila jer ona nisu prirodna za moje biće i karakter i moje lijenosti tj. nediscipliniranosti? Gdje je razlika između discipline i prislile?


Ajmo to sada konkretno postaviti na primjeru. Duhovni put koji ja kombiniram u svom životu je put koji za praksu koristi zvučnu vibraciju. Tradicijski, predlaže se da se zvučnu vibraciju ponavlja 1728 puta na dan. Uvjet za institucionalnu inicijaciju je taj broj svaki dan. Uz nejedenje mesa, ribe i jaja. Uz nekonzumiranje bilo čega što intoksicira- alkohola, kave, cigareta itd. To je ako se želi dobiti inicijacija unutar institucije. Osim što sam osoba koja ne vjeruje u institucije i nisam dijelom njih pa me kao takvu ne tangiraju te postavke, razmišljam kako sa ili bez institucije nema šanse da ja provedem takve stvari. Ja provodim dio toga jer mi je dio koji provodim prirodan. Prirodno više ne jedem meso i ribu, s jajima ne vidim problem pa njih jedem, tj. jedem proizvode s jajima. Mantrati 16 * 108 zrna meni trenutno zvuči kao mučenje, a ne kao meditacija. Ja mantram kad mi dođe koliko mi dođe. Neki će reći da trebam raditi točno tako kako i radim, a drugi će reći da nemam disciplinu. Moje pitanje je: gdje bi tu bila disciplina, a gdje mučenje sebe?

Ja popim pivu kada mi dođe. Pušim kada mi dođe. Mantram kada mi dođe. Jedem kada mi dođe. Trčim kada mi dođe. Izgleda da ja radim sve kada mi dođe, osim za posao, to radim jer moram tako raditi, u protivnom ću izgubiti plaću. Sada bismo mogli reći da ću ovako izgubiti "duhovnu plaću", ali ja ne vjerujem u duhovnu plaću u tom smislu, niti u gubljenje iste. Ja mislim da čovjek za nekakvu žešću disciplinu (a dragi moji, meni ovi gore navedeni principi djeluju kao žešća disciplina) treba imati neki ili poseban blagoslov svemira ili je već na tom stupnju pa mu to dolazi prirodno. Ili se zavaravam?

S druge pak strane, činjenica je da se većina stvari vježba. Ako želimo naučiti svirati, vježbamo. Ako želimo naučiti voziti, vježbamo. Kada smo bili mali vježbali smo hodati dok nismo prohodali. Pisati dok nismo propisali. Čitati dok nismo počeli čitati. Sve je vježba. No vježba li se duhovnost? Ili duhovnost nije vježba no koristi vježbe kao npr. mantranje, fokusiranje na um, pranayamu, razne vizualizacije pa se shodno s tim te vježbe moraju vježbati ako želimo doći do spoznaje? Što ako se one ne vježbaju? Jesmo li mi više udaljeni od duhovnosti i svojih lekcija onda? Jesu li nam te stvari tu iskočile da nam pomognu pa mi bojkotiramo pomoć?
Gdje je granica kada ja vježbam za nešto što će uroditi plodom i kada se mučim protiv sebe?

Dragi dnevniče, ali ja stvarno nisam tip za disciplinu. Možda zato ne dovršavam stvari uglavnom? Sigurno! Ali kako da to promijenim? Ja uvijek natjeram vodu na svoj mlin.

Jučer navečer imala sam još jedan dobar primjer za neprepoznavanje gdje je granica. Upala sam, naime, u jednu nezgodnu zamku. Napravila sam nekakvu zbrku na društvenoj mreži jer sam, izgleda, na prilično impulzivan i agresivan način odgovorila na neke komentare čovjeka koji mi je inače ugodan sugovornik na mobitelu. Mogla bih reći prijatelj. Poslije tih prilično nabrijanih komentara sam se zamislila jer me kontaktirala draga osoba te me pitala zašto sam tako popizdila. Rekla mi je da trebam naučiti sačuvati unutarnji mir, da ljudi namjerno kure frku i jedva čekaju da netko zagrize. Ja sam zagrizla, da. Velim ja njoj da mi je jasno da sam zagrizla, no da sam isto tako zagrizla tek onda kada je stvar krenula s poante posta na ad hominem komentare. I sad ona natezanja, zna ona što sam ja mislila, ali ne trebam stvari shvaćati osobno i ne trebam tako reagirati. Pitam ja nju da kako sam onda trebala reagirati. Bi li bolje bilo da sam šutjela? Odgovara: "Možda..." Na to mi padne roleta i kažem: "Kada se događa sranje, kada se na poslu pojavi konfliktna situacija, ja u strahu od napada nekad ne reagiram jer ne volim konflikt. Vraćam se doma sa stresom. Kada odgovorim na konflikt, ne valja jer sam agresivna i uzburkam i sebe i druge. Nikad ne valja. Gdje je granica kada konflikt treba promatrati, a kada treba djelovati?" Na to dobijem odgovor da ona ne zna jer da zna, da bi ostala raditi na mjestu s kojeg je otišla. I opet nitko nije pametan, no jedni su frustrirani jer su u tome i ne znaju van, a drugi mudruju kada su podalje vatre.
Ja sam jedino opazila jedno- primijetila sam bar da ću izgubiti kontrolu, no nisam još našla način da ju znam i sačuvati. Valjda je to sad nova lekcija...

Oznake: disciplina, granica između lijenosti i discipline