Samo je promjena konstantna

ponedjeljak , 24.04.2017.

Mislim da je vrijeme da napišem nešto s obzirom na dugo izbivanje. Nedjelja je baš savršen dan za pisanje, čitanje i odmor pa ću ju za to i iskoristiti. Na pragu smo petog mjeseca, a kao da sam jučer krenula s novim poslom i mislila da neću nikada izdržati. Sada još treba izdržati jako malo. I onda opet na novu stranicu. Posve novu i još uvijek posve nepoznatu.

Dosta sam se socijalizirala u zadnje vrijeme. Čak sam prošli vikend izašla u Jabuku, nakon nekoliko godina. Dobro sam se provela. Falilo mi je plesanje, a ovog puta se nisam bunila ni što smo pješke išli do tamo i nazad. Svako kretanje gledam kao idealnu priliku za izgubiti pokoju kaloriju pošto sam se malo zaletila s klopom ovih mjeseci - ponajviše sa slatkim i natukla par kg. Sve je to stvar nezadovoljstva i dosade, znam, no povezujem to s ovih gotovo godinu dana odrade karme - tako ja vidim svoje trenutno radno mjesto, a onda se veselim nečemu boljem, jer - dok ne odradim namijenjeno, drugo se ne može ni otvoriti.

Bila sam neki dan kod susjede, one moje špica susjede koja se bavi astrologijom. Veli da mi se napokon Saturn miče iz kuće ljubavi i da ulazi Jupiter pa će se nešto i otvoriti. Bilo bi i vrijeme, mislim si, bit će dvije godine otkako soliram i još gore, par godina da nisam nikog iole interesantnog srela u životu.

Nisam baš ni entuzijastična oko mojih nekadašnjih duhovnjačkih evenata, kako sam ih voljela zvati. Naprosto ne volim pozerstvo i lažnjake koji pričaju jedno, a rade drugo dok se svi kunu u nekakvu čistoću, a zapravo su frustrirani i punih skrivenih namjera. Zato sam uglavnom odjebala takva mjesta, bavim se stvarima koje mi pašu doma - ako mi pašu, i ne tražim više nikakve odgovore vani. Nisam ih vani dobila pa sam napokon i tu lekciju naučila. Za sve je potrebno vrijeme, nemojmo zaboraviti.

Još uvijek nisam pročitala onu zadnju knjigu o kojoj sam pričala. Imam tih faza, ali evo, vraćam se, s ciljem da ju dovršim i krenem s novim štivom - protočnijim, nama prirodnijim jezikom pisanim i vjerojatno svi znate za njega - Neal Donald Walsch, Razgovori s Bogom. Odlučila sam se na taj korak jer mi majka preporuča tu knjigu već godinama, doma imamo sva četiri dijela, a ja nikako da je se uhvatim. Osim toga, osjećam se jako revoltirano budući da sam ipak neko vrijeme aktivno provodila među ljudima koji su full of bullshit, nastojeći da to ne utječe na moje raspoloženje jer, hej, ja tražim svoju stvar tamo, samo sam među njima fizički, no uspostavilo se da ima dosta onih koji dijele moje mišljenje samo se ne usude to reći ili na još nagliji i žešći način odlaze iz te priče.
S obzirom da mi je apsolutno neprihvatljivo da se igdje omalovažavaju žene, a pogotovo u duhovnom smislu gdje mi - kako govore veliki učitelji - nismo ovo tijelo, a onda se stalno naglašavaju samo fizički aspekti osobe, od tjelesnih do socijalnih uvjetovanosti, onda ne mogu ni držati do svih tih učenja propagiranih od istih, kad ne samo da ih ne vidim dobro provedene u praksi, nego ih uopće ne vidim da se provode. Kao osoba koja izuzetno drži do slobode, tzv. principe slobode smatram krivo interpretiranim i ljude koji ih slijede vidim kao visoko frustrirane u velikom broju. Stoga, something is terribly wrong. Tako da...drži se sebe i svojeg, ukoliko te nešto inspirira, uzmi, ukoliko te nešto muči, odbaci i u svemu znaj da imaš isključivu svoju priču i svoje iskustvo, a sve to što je netko rekao i napisao je ili tuđe iskustvo ili možda i prikrivena namjera.
Tko je, na kraju krajeva, dao naziv svetosti tim tzv. svecima koje mi čitamo? S obzirom da se Bog nikome nije objavio na univerzalno dokaziv način, dali su ga ljudi, a ljudi su full of bullshit all the time.

I tako, peglam dalje, bavim se opet stvarima koje volim, zadnja dva dana kartamo Belu kod frendice i mame joj, malo češće ću se viđati s frendovima i izaći na poneki party kad mi se bude plesalo, probat ću neku novu kuhinju i otići ću veselo na neko mjesto gdje još nisam bila. Osjećam se puno ispunjenije.

Oznake: promjena, život

Ljutnja

utorak , 25.10.2016.

Zadnjih par dana često osjećam veliku ljutnju. Nastojim ju sagledati, analizirati i poduzeti nešto kako bih je se riješila. Ta je ljutnja rezultat moje osobne frustracije koju sam stvorila radi nezadovoljstva uvjetima u kojima radim, gdje mi se događa da se često susrećem s nepravdom, besmislom i potpunim nelogičnostima, gdje me se stavlja u situacije s kojima se ne snalazim dobro pa mi to diže još veći nemir, a u zadnje vrijeme stvara mi ljutnju.

Bila sam prekjučer na kavi s prijateljicom iz srednje. Rekla mi je da se moram trgnuti, prestati biti dobrica i razvaliti ljude koji mi onemogućavaju normalno obavljanje posla. Moj problem je doista u zadnje dvije godine postao povećana razina dobrice- teško mi padaju stvari u kojima sam prije žarila i palila- svađe, raspravljanja u ime pravde i pravednosti, dokazivanje budalama i sl. Taj dio mene kao da je zamro ili je ušao u duboku hibernaciju i nikako da se ponovno pokrene. Osjećam se kao jebeni mekušac, a po prirodi sam ratnik. Kao ratnika me svi živi koji me znaju doživljavaju, osim mene trenutno. Već me čitavo to moje stanje počelo bacati u očaj. U želji da dokučim razlog tomu, u nevjerici kako je uopće do toga došlo da mi se, koliko god prije bilo teških i usranih situacija, sada čini da mi se urušava tlo pod nogama, bez srama i s voljom počela sam tražiti odgovore i kod onih koje smatram duhovno razvijenijima i svjetovno trenutno funkcionalnijima. Mene ipak vitlaju moje tjeskobe, nemiri, nezadovoljstva i frustracija koju sam si izgradila na svemu tome.

Nakon što sam iznijela ovaj problem dvjema osobama od kojih me jedna bolje pozna jer je radila i moju natalnu kartu u jyotishu, a druga me zna iz konteksta bhakti yoge, stvari su se krenule odvijati. Barem sam postala ljuta, nakon što sam dugo bila mizerna. Neki dan sam poslala mail guruu da mi je pun kufer floskula unutar vjerske zajednice, da mene ne zanima organizirana religija već isključivo duhovno znanje i da uglavnom ne mogu biti među tim ljudim. Jučer mi se potvrdilo opet zašto ne mogu biti među njima. Otvoren je novi prostor koji je prekrasan i ima puno novih događanja, no kako su svi ti prostori slobodni, ljudi raznoliki, a duhovnjaci posebno osebujne (često s negativnom konotacijom) ličnosti, odem uglavnom kad sam energetski dovoljno dobro da me tuđe prisutnosti ne uznemiravaju. A zašto me uznemiravaju? E pa baš jučer sam u naletu svoje ljutnje napisala kako sam ljuta, a njih par prosvjetljenih floskulaša me odmah krenulo obasipati love & light porukicama kako samo trebam doći tamo i kako će sve biti okej. U obuzdavanju sebe da ne povrijedim ljude s kojima se ipak dosta često vidim te kako ne bih stvorila još goru averziju prema njima, nisam ulazila u ironije i brisanje poda s njima, nego sam, u toj svojoj prilično velikoj frustraciji, napisala da bih došla kada bih mogla i da je upravo problem u tome što me situacije pritišću pa ne mogu ići tamo gdje želim i kada želim, nego se bavim tuđim poslom koji mi je dan. Oni su nastavili u svom floskulaškom tonu- kad ima volje ima i načina. Da, dobro, slažem se, u svojoj srži to je istina, no razmišljaju li ti ljudi ikada, barem kada se radi o tuđoj koži, da ne poznaju baš tuđu situaciju, ne znaju koju razinu stresa netko prolazi, kakva se nekom životna lekcija odvija, ili su oni toliko jebeno napredni da oko njih lete žuti leptirići s točkicama kojima se beskrajno smiju svakog dana i svakog sata? Ako je tako, skidam im kapu i želim doći na taj nivo.

S obzirom da smatram da čovjek treba iz sebe izbaciti negativu, bit ću i dalje slobodna da to činim ovdje, uz pokoju našu hrvatsku sočnu. Nekad mislim da su ti ljudi u još gorem stanju nego ja pa se toliko pucaju prividom nekakvog duhovnog života i nekakvih mirnoća, a zapravo bi najradije eksplodirali u sebi. Jer, pričajući i dolazeći u kontakt s njima, rijetko kod koga osjetim mirnoću i osjećaj spokoja, a vrlo često osjećam sjebanost, frustraciju i našpananost. Najmirniji su oni koji su spremni nekad reći "jebiga, nije to baš tako" ili poslati nekoga u pičku materinu.
Ja se ne mogu pucati stvarima u koje ne vjerujem. I ne mogu se pucati rečenicama samo zato što ih je neki svetac napisao. Dok god ne osjetim to u praksi, ja se time ne mogu pucati. A Bog zna da praksu imam, da se trudim, da pokušavam, da mi je već pun kurac padanja ispita i da sam trenutno u stanju u kojem se prilično loše nosims nekim stvarima. Uglavnom, završila sam jučerašnji dan urlajući u komentarima na te floskulaše i pokušavajući ih osvijestiti u njihovim nebulozama. Nemojte me više jebati s tim da je želja dovoljna jer mogu ja imati želju za koju je Gospon Bog odredio da se dogodi dva mjeseca nakon. Je li tako ili sam loš učenik i ne shvaćam gradivo?

Još je jedna stvar koju jako osjećam u zadnje vrijeme. Nedostaje mi moj stari život u neku ruku. U vidu hobija. Čitav život glavni hobi mi je bila glazba, bilo da sam obilazila koncerte, radila nešto svoje, pisala o tome, a onda je sve zamrlo. Godine su tu, javljaju se drugi interesi, no nekad mislim da sam se previše posvetila svojoj melankoliji i frustraciji i da bih trebala ponovno živnuti. Izaći vani, otići na neko dobro mjesto sa starim frendovima. Popiti neku skupu pivu koja ima nekakav okus. I to ću zapravo učiniti, vrlo brzo. Idući tjedan je koncert IAMX-a i baš se veselim. A i platit ću si taxi do doma bez grižnje savjesti jer sada ipak radim pa si mogu to priuštiti za posebnu priliku.

Želim upoznati nove ljude sa sličnim interesima. Nekoga tko voli kartati belu uz kokice i pivu, tko voli šetati po šuštavim puteljcima u jesen, tko voli otići na Jarun i blejati u jezero dok priča o metafizici, tko voli pročitati kakvu knjigu koja će ga toliko unijeti u sebe da će danima živjeti od tog momenta. Fali mi života, novina, radosti i istomišljenika. Nisam za dugonoćna tancanja u klubovima jer naprosto me prošlo, no nisam ni za sjediti doma i razmišljati kako se duhovno razvijam. Trebam život.

A ljutnja...koliko daleko mogu s njom ići? Onoliko da si osiguram djelovanje koje ima utjecaja, a ne povrijedim nikog. I to je razina koju ne znam kako dobiti.

Oznake: ljutnja, promjena, život

Borba

petak , 12.02.2016.

Dugo nisam mogla napisati ni riječi, što zbog manjka vremena, što zbog nedostatka inspiracije i potrebe da se izrazim. Veselo sam uletila u turbinu prekretnica ove godine i ona neumorno radi dok se ja čas prepuštam, čas borim s trenutnim situacijama.

Jučerašnji razgovor s jednom dragom poznanicom (ne mogu reći prijateljicom jer si nismo tako bliske i par puta smo se svega vidjele, no znamo se čuti i dugo pričati) otvorio mi je zakopana bolna promišljanja koja sam vrlo uspješno uspjela zatrti zadnjih par mjeseci. Prvi puta u životu dovela sam se u stanje gdje se lomi moja buntovnička priroda- ne zna bi li eksplodirala u ime borbe ili mira koji želi postići. Moj unutarnji vuk rastrojava se na onoga koji brani teritorij, koji bi trgao i režao i onoga koji bi se odrekao zavijanja i čopornog mentaliteta i okrenuo se samoći i svom pustinjaštvu.

Našla sam se u priči koja mi je nepoznata. Našla sam se sa svim svojim oružjima i alatima u okolini u kojoj ih prekrivam i u kojoj se pokušavam prilagoditi. Ja se po prirodi nisam nikada htjela prilagoditi jer otkako pamtim sebe, imam jak osjećaj individualnosti. Zapravo, ja se nikada nisam ni mogla prilagoditi.

Što se dovraga događa da ja svoje glavne postavke držim zaključane u kutiji pod zemljom? Zbog čega ne želim arlaukati, zalagati se- za sebe, pravdu, istinu, ono dobro; prepucavati se, pokazati da to nije baš tako? Otkud taj "ne talasaj" mood, otkud te mirne nezainteresiranosti i sjetna nezadovoljstva koja me obavijaju? Otkud taj prijezir prema situacijama koje mi dolaze uz elegantno uzmicanje, umjesto objavu rata i agresije?

Ove godine nekoliko me ljudi nazvalo jako mirnom i samozatajnom. Neki su mi rekli da bih trebala više govoriti i otvoriti se. Svi moji dosadašnji prijatelji, rodbina...ja...znamo da ja nisam mirna ni samozatajna i da mi je jedna od poznatijih osobina da previše mozgam i filozofiram, a ne da nedovoljno govorim. Je li moguće da je filozof u meni pokupio prnje i umirovio se prije vremena? Je li moguće da sam se sama pogubila u svom vlastitom sustavu i da doslovno nastojim spoznati sebe jer sam u najvećoj krizi svih svojih godina i doista ne znam tko sam, a očajnički to želim saznati?

Ili je to kriza odrastanja i starenja koje podsvjesno želim odmaknuti od sebe jer znam da nemam uvjete da se ispoljim kao odrasla osoba? Nemam svoje vidljivo mjesto pod Suncem, nemam svoju neovisnost, nemam sigurnost, a trenutno ni neku uokvirenu budućnost. Protiv svoje volje sam nastavila obrazovanje, u ime očaja i tuđih očekivanja. Protiv svoje volje si sama radim dodatne stresove. Živim u neznanju kako da napravim neke nove korake.

S druge strane, vidim da napredujem na nekim nivoima koje smatram bitnima. No opet...ja želim balansirati...

Isto tako, suočavam se s nekim najdubljim emocionalnim stanjima koja su očigledno bila suptilno potisnuta od mene same. Ono za što sam znala govoriti da me ne muči, da imam sreće jer me ne muči, da imam sreće jer me okolina nije nikada pristiskala (misleći na svoju neposrednu okolinu), izgleda da je bilo veliko samozavaravanje. Izgleda da me okolina tako suptilno i ustrajno pritiskala da sam nakon svih tih godina koje sam provela misleći kako sam na čisto s nekim stvarima dovedena pred zrcalo laži. Pokušavam odgurnuti svoje dijelove od sebe zbog drugih. Zbog DRUGIH. A ti drugi nisu samo neki novi stranci nego meni najbliže osobe. Zar ja na pragu tridesete napokon progleadvam da oni koji mi žele najviše dobro zapravo žele promijeniti ono što je svojstveni dio mene? Zar se to uistinu događa? I što je sa mnom da im pomažem u tome? Da odgurujem svoje vlastite epitete?

Možda je samo došlo vrijeme da to napokon razrješim. Da se taj unutarnji vuk probudi iz svog staračkog drijemeža i najavi borbu. Drugima. Sebi. Možda je vrijeme da se prolije krv i to baš sada kada sam u najvećoj mirovnoj akciji svog života. Možda je vrijeme za eksploziju nastalih kontradikcija i unutarnju revoluciju u svrhu obnove sebe.
Ili je obnova sebe ova nastala bonaca kojoj se čudom čudim iznova i opet i opet i opet...

U svakom slučaju, nekakav uragan se približava. Ne znam mu ni smjer ni jačinu, no osjećam da se približava. Pripremam se.

Oznake: život, promjena, unutarnja borba