Marketing
Ljutnja
Zadnjih par dana često osjećam veliku ljutnju. Nastojim ju sagledati, analizirati i poduzeti nešto kako bih je se riješila. Ta je ljutnja rezultat moje osobne frustracije koju sam stvorila radi nezadovoljstva uvjetima u kojima radim, gdje mi se događa da se često susrećem s nepravdom, besmislom i potpunim nelogičnostima, gdje me se stavlja u situacije s kojima se ne snalazim dobro pa mi to diže još veći nemir, a u zadnje vrijeme stvara mi ljutnju.
Bila sam prekjučer na kavi s prijateljicom iz srednje. Rekla mi je da se moram trgnuti, prestati biti dobrica i razvaliti ljude koji mi onemogućavaju normalno obavljanje posla. Moj problem je doista u zadnje dvije godine postao povećana razina dobrice- teško mi padaju stvari u kojima sam prije žarila i palila- svađe, raspravljanja u ime pravde i pravednosti, dokazivanje budalama i sl. Taj dio mene kao da je zamro ili je ušao u duboku hibernaciju i nikako da se ponovno pokrene. Osjećam se kao jebeni mekušac, a po prirodi sam ratnik. Kao ratnika me svi živi koji me znaju doživljavaju, osim mene trenutno. Već me čitavo to moje stanje počelo bacati u očaj. U želji da dokučim razlog tomu, u nevjerici kako je uopće do toga došlo da mi se, koliko god prije bilo teških i usranih situacija, sada čini da mi se urušava tlo pod nogama, bez srama i s voljom počela sam tražiti odgovore i kod onih koje smatram duhovno razvijenijima i svjetovno trenutno funkcionalnijima. Mene ipak vitlaju moje tjeskobe, nemiri, nezadovoljstva i frustracija koju sam si izgradila na svemu tome.
Nakon što sam iznijela ovaj problem dvjema osobama od kojih me jedna bolje pozna jer je radila i moju natalnu kartu u jyotishu, a druga me zna iz konteksta bhakti yoge, stvari su se krenule odvijati. Barem sam postala ljuta, nakon što sam dugo bila mizerna. Neki dan sam poslala mail guruu da mi je pun kufer floskula unutar vjerske zajednice, da mene ne zanima organizirana religija već isključivo duhovno znanje i da uglavnom ne mogu biti među tim ljudim. Jučer mi se potvrdilo opet zašto ne mogu biti među njima. Otvoren je novi prostor koji je prekrasan i ima puno novih događanja, no kako su svi ti prostori slobodni, ljudi raznoliki, a duhovnjaci posebno osebujne (često s negativnom konotacijom) ličnosti, odem uglavnom kad sam energetski dovoljno dobro da me tuđe prisutnosti ne uznemiravaju. A zašto me uznemiravaju? E pa baš jučer sam u naletu svoje ljutnje napisala kako sam ljuta, a njih par prosvjetljenih floskulaša me odmah krenulo obasipati love & light porukicama kako samo trebam doći tamo i kako će sve biti okej. U obuzdavanju sebe da ne povrijedim ljude s kojima se ipak dosta često vidim te kako ne bih stvorila još goru averziju prema njima, nisam ulazila u ironije i brisanje poda s njima, nego sam, u toj svojoj prilično velikoj frustraciji, napisala da bih došla kada bih mogla i da je upravo problem u tome što me situacije pritišću pa ne mogu ići tamo gdje želim i kada želim, nego se bavim tuđim poslom koji mi je dan. Oni su nastavili u svom floskulaškom tonu- kad ima volje ima i načina. Da, dobro, slažem se, u svojoj srži to je istina, no razmišljaju li ti ljudi ikada, barem kada se radi o tuđoj koži, da ne poznaju baš tuđu situaciju, ne znaju koju razinu stresa netko prolazi, kakva se nekom životna lekcija odvija, ili su oni toliko jebeno napredni da oko njih lete žuti leptirići s točkicama kojima se beskrajno smiju svakog dana i svakog sata? Ako je tako, skidam im kapu i želim doći na taj nivo.
S obzirom da smatram da čovjek treba iz sebe izbaciti negativu, bit ću i dalje slobodna da to činim ovdje, uz pokoju našu hrvatsku sočnu. Nekad mislim da su ti ljudi u još gorem stanju nego ja pa se toliko pucaju prividom nekakvog duhovnog života i nekakvih mirnoća, a zapravo bi najradije eksplodirali u sebi. Jer, pričajući i dolazeći u kontakt s njima, rijetko kod koga osjetim mirnoću i osjećaj spokoja, a vrlo često osjećam sjebanost, frustraciju i našpananost. Najmirniji su oni koji su spremni nekad reći "jebiga, nije to baš tako" ili poslati nekoga u pičku materinu.
Ja se ne mogu pucati stvarima u koje ne vjerujem. I ne mogu se pucati rečenicama samo zato što ih je neki svetac napisao. Dok god ne osjetim to u praksi, ja se time ne mogu pucati. A Bog zna da praksu imam, da se trudim, da pokušavam, da mi je već pun kurac padanja ispita i da sam trenutno u stanju u kojem se prilično loše nosims nekim stvarima. Uglavnom, završila sam jučerašnji dan urlajući u komentarima na te floskulaše i pokušavajući ih osvijestiti u njihovim nebulozama. Nemojte me više jebati s tim da je želja dovoljna jer mogu ja imati želju za koju je Gospon Bog odredio da se dogodi dva mjeseca nakon. Je li tako ili sam loš učenik i ne shvaćam gradivo?
Još je jedna stvar koju jako osjećam u zadnje vrijeme. Nedostaje mi moj stari život u neku ruku. U vidu hobija. Čitav život glavni hobi mi je bila glazba, bilo da sam obilazila koncerte, radila nešto svoje, pisala o tome, a onda je sve zamrlo. Godine su tu, javljaju se drugi interesi, no nekad mislim da sam se previše posvetila svojoj melankoliji i frustraciji i da bih trebala ponovno živnuti. Izaći vani, otići na neko dobro mjesto sa starim frendovima. Popiti neku skupu pivu koja ima nekakav okus. I to ću zapravo učiniti, vrlo brzo. Idući tjedan je koncert IAMX-a i baš se veselim. A i platit ću si taxi do doma bez grižnje savjesti jer sada ipak radim pa si mogu to priuštiti za posebnu priliku.
Želim upoznati nove ljude sa sličnim interesima. Nekoga tko voli kartati belu uz kokice i pivu, tko voli šetati po šuštavim puteljcima u jesen, tko voli otići na Jarun i blejati u jezero dok priča o metafizici, tko voli pročitati kakvu knjigu koja će ga toliko unijeti u sebe da će danima živjeti od tog momenta. Fali mi života, novina, radosti i istomišljenika. Nisam za dugonoćna tancanja u klubovima jer naprosto me prošlo, no nisam ni za sjediti doma i razmišljati kako se duhovno razvijam. Trebam život.
A ljutnja...koliko daleko mogu s njom ići? Onoliko da si osiguram djelovanje koje ima utjecaja, a ne povrijedim nikog. I to je razina koju ne znam kako dobiti.
Post je objavljen 25.10.2016. u 11:22 sati.