Stvarni život
srijeda , 13.01.2016.Počeo je novi radni tjedan i mogu reći da sam se jako dobro odmorila, napunila i naveselila. No, izgleda da se osim mene nitko nije odmorio, barem prema reakcijama i skromnim riječima koje jedva da izuste na pitanje "Jeste li se odmorili?" Pitam se ponekad je li nešto sa mnom uistinu čudno kada ne mogu shvatiti da si ljudi nakaleme toliko posla da se ne stignu baviti svojim mirom? Jesam li u manjini što smatram da je to prijeko potrebno?
Slušajući razgovore nekih kolegica još tamo prije Božića, imala sam veći uvid u njihove životne probleme. Osim muževa s kojima teško izlaze na kraj (obje imaju oko 30 i koju) jer im rade nemir, hrču i prljaju po stanu, znaju do 2-3 ujutro biti budne jer "treba peći tri vrste kolača", "treba praviti pekmez", treba puno toga za što fizički nema vremena jer em što rade (srećom ili nesrećom pola radnog vremena), em što jedna ima malu djecu, a druga veliko dijete u obliku muža. Jučer smo se dotakli teme meditacije pa mi je jedna rekla kako se ona svime bavila dok nije upoznala muža. E to ja zovem teškim sranjem- kada ti život stane radi nekog tko bi ti trebao biti suputnik. Ili možda to nije njen vid života. Ne znam.
Imam nekakve ispite na faksu jer se usprkos svojim diplomama dodatno obrazujem. Trebalo mi je dugo da krenem čitati tu literaturu jer sam bila na godišnjem u svim smislovima. Ja kad se odmaram, radim to iz dubine sebe. Veli mi prijateljica jučer da sam k'o dijete i da nikad neću odrasti jer sam malo dramila radi ispita. Moguće. Možda sam zaostala u razvoju. Možda sam pala s Marsa. A možda sam baš takva kakva trebam biti, vječno dijete kojemu stari samo tijelo dok se ono nesmetano igra i veseli.
Što je taj stvarni život koji bih trebala živjeti? Jesu li to kolači? Muž? Djeca? Obiteljski problemi? Nemam ništa od navedenog i ne osjećam da mi je to potrebno. Prije se mogu zamisliti u nekom ašramu u Indiji ili u šumi kako nanašam drva i dozivam kišu. Zadnje navedeno nisam isprobala, ali možda sam nenormalna jer bih to rado isprobala tek da vidim kako bi mi bilo.
Dotad...idem u stvarnost svog posla u kojemu se moje dijete isto igra jer je otkrilo da se svagdje može igrati.
komentiraj (2) * ispiši * #
