Nedjeljnje jutarnje meditacije

nedjelja , 05.03.2017.

Nakon skoro dva tjedna bolovanja problemima je napokon došao kraj. Izgleda da je tijelu trebao jedan poveći odmor i energija koju nije imalo zbog, među ostalim, jakog manjka željeza. Nisam fan kemije, no nekad je potrebna i osjećam da mi trenutno pomaže i to prilično. Vele da ovom lijeku dugo treba da prodjeluje, no meni evo djeluje ekspresno- osjećam da mi se vraća snaga i ne spavam više po čitave dane. Štoviše, ružim do jutra.

Napravila sam neke korake da ispretumbam sebe- otišla na izlet u Varaždin jučer s Confidant, nakon čega sam s ekipom zaružila na djembe veganskom druženju i onda neplanirano završila vani do 4.30 ujutro. Napokon se osjećam živo. Usput sam potrošila brdo para, k'o za inat staroj koja uporno pila samo po tome koliko ja trošim, koliko sam potrošila, na što itd. Iskreno, dragi moji, jebe mi se. Dok imam trošim, kad neću imati, neću trošiti. Amen. Pun mi je kiki opterećivanja s tuđim opterećenostima. To nisu moje brige i ne želim utjecaj tuđih briga na sebi. Ja se ipak borim za to da mogu izaći kad poželim jednom u tri mjeseca. Zaradim svoje novce, na krvav način. Psihički krvav.

Sutra se vraćam na posao. Moram još neke stvari pripremiti i ići s promijenjenim stavom- everything's fine, neće trajati vječno nego još samo par mjeseci. A onda....majke mi, najradije bih u Indiju. Možda da skupim pare i odem. Da ne jedem i ne pijem ko inače pa uštedim. Dosad mi nije uspjelo, možda sad uspije. Nisam ni pokušala baš, realno. Da možda jednom u životu skupim muda i kažem- ajte svi u krasan kurac, ja odoh na put. Pravi. Mjesec dana. Ko ga jebe, snaći ću se. Možda upoznam neke ljude i napravim sevu, možda se okupam u Gangi...možda odjenem sari, God knows...ja bih rado.

I tako jučer u 2 ujutro pričam s novo stečenom prijateljicom (ili bar na putu da to bude) o svom umu koji ne miruje nikad pa ni onda. Uz svjetlo Velebitsko teku mi misli o tome kako možda umjesto srca imam još jedan um, umjesto vena, neurone, jer tolika doza razmišljanja ubila bi i genijalce. Ali ja nisam genijalac- mene ne ubija, osim u pojam.

Vele mi da imam bebastu facu i da sam prefriendly i preotvorena prema ljudima pa mi zato napaljeni disfunkcionalni starkelje prilaze. Ti starkelje vole mlade djevojčice, a ja djelujem mlađe iako mi je 30, skoro 31. Moj nedorasli stav djeteta u oblacima s vrhovnim idealima i imaginarnim svjetovima ne pomaže. Ne radim ništa konkretno u životu (nemam muža, decu, stalan posao), samo filozofiram i chantam mantre. Ali znate što? To volim. Volim filozofirati i chantati. I volim slušati zvuk bubnjeva među čudnim ljudima i uroniti u trance melodije. Volim se izgubiti u svojim pjesmama i glazbi koja mi zna nadoći pa ju stvaram nekad u jednom danu, nekad mjesecima. Volim ne biti tu u ovoj realnosti. Ne volim realnost. Priznajem. Volim biti negdje drugdje. A tu nastojim preživjeti i raditi sve što "normalan čovjek" radi- raditi, jesti, piti, spavati, otići ponekad šrinku na razgovor da me podsjeti da sam ja ganz ok, samo nemam uvjete da živim kako bih htjela.

Rekli su mi dobronamjernici da pregledam štitnjaču- zbog promjena raspoloženja. Priznajem, nisam ju kontrolirala već godinu dana, a nalazi su pokazali da imam hipotireozu. Budem, evo, samo što nisam. I štitnjača je, znate, psihosomatsko sranje kao i sve ostalo. Nas koji ne volimo realnost.

I uz zadnje gutljaje današnje kave (jer digla sam se tek u pol 12), želim vam sve najbolje bez obzira na vaše štitnjače, depresije, promjene vremena i manjak ili višak seksa. Živi bili i veseli.

Sexy muzika za nedjelju

Oznake: realnost, sanjarenje, život

Noćni putnik na mislima

ponedjeljak , 06.02.2017.

Iskoristit ću ovu večer i kišu koja neumorno pada da napokon nešto napišem nakon duže pauze. Moja odluka da ponovno živim tj. živnem upražnjava se svakim danom sve više, bilo da dane provodim po kavama s dragim ljudima, bilo da si stvaram gušt radeći ono što najviše volim. Kada nisam zabijena u duge razgovore u birtiji, zabijena sam u knjigu ili vježbam mridangu, bengalski bubanj. Baš me raduje osjećaj da napokon usvajam brzi ritam, da mi se motorika popravila i da osjećam napredak. I to je moja sadhana, kako bi rekli. Nešto u čemu se discipliniram. Ipak postoji takvo što u mom životu i premda bih se odmah svrstala u one koji imaju disciplinu samo u ispijanju kave, izgleda da sam se opet podcijenila.

Oživljavam u zadnje vrijeme sjećanja na svoje studentske dane. Ne kanim ništa ponovno upisati dragi Lastane, samo sam se malo jače počela približavati svom fachu pa mi se pojavljuju flashbackovi tih vremena kada sam sate provodila pred prostorijama tog divnog zdanja u Lučićevoj 3, kada sam noći provodila s kutijama plavog Waltera i najmanje džezvom kave (onda je to još imalo utjecaja na mene ili sam barem bila uvjerena da ima) učeći grčku filozofiju ili uživajući u mentalnom orgazmu kojeg mi je pružala sintaksa jednog od zajebanijih jezika. I uspjela sam usrati neke stvari po putu pa mi padne nekad na pamet kako sam možda trebala završiti tu filozofiju. Ili nisam. Mogu još uvijek, teoretski, no ako onda nisam željela, zašto bih sada? No nikad se ne zna, možda se jednog dana pojavim tamo, nakon što budem sigurna da sam zaboravila svu manjkavost tog studija i kažem:"Evo mene nazad, odlučila položiti taj nastavnički smjer. Napisat ću i diplomski, može nešto mračno, tipa Heraklita?" Mislim da me um zajebava jer tko bi se bavio mentalnim alpinizmom uz posao. Ili još gore, bez posla, jer kada bih radila, zasigurno ne bih imala vremena za čituckanje stručne literature uz svu ovu spiritualnu kojom se hranim, a kada pak ne bih radila, ne bih si od čega imala priuštiti taj završetak. Realno, time ne bih puno ni dobila osim samo još jednog papira sa završenom prašnjavom strukom. Jer da, sve su moje struke prašnjave; ja se naprosto volim omatati starim, zaboravljenim i kompliciranim svjetovima.

Gledam malo ljude oko sebe sada kada sam se opet otisnula u socijalizaciju. Odem s kolegicama na cugu pa se spominju brakovi, kontracepcije, životne pizde materine, reklo bi se, a ja ko alien razmišljam kako ću se zabiti u dobru knjigu, otići na cugu s nekim s kim ću još malo pretresati o širenju svjesnosti i znakovima na putu, o bježanju od ograničenja i lomljenju ega, o prihvaćanju još jednog duhovnog izazova koji mi ide nakurac no znam da ga moram riješiti. I to me tako veseli. Sjetila sam se sada kada sam neke 2013. ili 2014. naišla na Bhagavad Gitu na Interliberu. Tražila sam staroj neku knjigu Jiddu Krishnamurtija i zadnja nada mi je bio neki riječki antikvarijat koji je izgledom doslovno potvrdio svoj naziv- hrpetina nagruvanih, prašnjavih, pohabanih knjiga zbijenih na par polica. Kada je frajer rekao da nema Krishnamurtija, upitala sam ga ima li što drugo od indijske filozofije. Na to je frajer izvadio savršeno očuvanu Bhagavad Gitu i rekao:"Možda bi vas ovo moglo zanimati."

Nisam tada baš najbolje znala što je zapravo Bhagavad Gita, no znala sam da je jako važna. Nekim čudom koštala je toliko malo da je smiješno. Nisam sada više sigurna no mislim da je bila oko 50 kn ili čak manje i mada na koricama piše još uvijek 80, sjećam se da sam ju platila manje od toga. S obzirom da se radi o tvrdom uvezu i knjizi od gotovo tisuću stranica, gotovo da mogu reći da mi je pala u ruke. Nekoliko dana nakon toga odlučila sam ju krenuti čitati. Sam uvod prije prvog poglavlja me toliko energetski usisao unutra da sam počela imati osjećaj kao da me nešto prejako obuzima i da ću se onesvijestiti od te energije. Kao da sam bila u tom tekstu. Onda sam nazvala prijateljicu da moram doći do nje na razgovor jer da se čudno osjećam, kao da me knjiga usisala. Nemam dijagnozu, majke mi, a zvučim samoj sebi ludo ponekad. Uglavnom, u svom životu imam puno ljudi koje knjige usisavaju i koji me apsolutno razumiju. Dobro, ima tu još puno toga čega se nisam nikada dotakla ovdje, ali što me baca van uobičajenog funkcioniranja. Nekad me obuzme osjećaj izolacije jer se toliko ne mogu poistovjetiti s tim ljudima koji me okružuju, premda duboko u sebi ni ne želim, no stvar je čisto osjećanja odvojenosti i nepripadanja, koje ponekad zasvrbi. Nije da ne splasne za nekoliko dana, no uvijek se iznova vraća.

Zapravo razlog zbog kojeg ovaj pasus pišem je ta sveprisutna tema o upoznavanju nekakvih suputnika. I ne mislim tu sada na ljubavne odnose čak jer vjerovali ili ne, toliko malo držim do tih potreba jer su krajnje izvulgarizirane i svedene na neku normu, već čisto onaj osjećaj ushita koji bih voljela osjetiti zato što sam kliknula s nekim na nekoj nevidljivoj vibraciji. Izgleda da je to područje još zatrpano pa se ne treba njime ni baviti, no nekad me žalosti pomisao da su prošle doista godine otkako me netko uspio pokrenuti svojom osobnošću i probuditi u meni želju da upoznam tu osobu. Nekad pomislim da je neki dio mene zamro, no znam da nije i znam da prolazim opet jednu od mijena koje znaju teško pasti, no prečesto razmišljam o tome. A razmišljala sam i s 13 i 15 i 18. I stvari su se promijenile do danas, no ja i dalje tražim onaj dubinski emocionalni drive koji bi me lansirao u svjetove iz kojih ne želim izaći. Sanjar u meni je dobio pokoju boru, no i dalje sa sjajem u očima promatra noćno nebo i zaziva Izvor sveg kozmosa da mu zahvali na toj divoti. I dalje traži druge sanjare s kojima bi, ako ne drugačije, na daljinu komunicirao o unutrašnjim svjetovima.

Mislila sam doista da mi treba učitelj, fizički učitelj, netko duhovno jak i spreman da me pogura naprijed, a sada mislim da sam na tragu da tog istog osvjestim iznutra, možda uz gubitak starih tugaljivosti i vezanosti. Možda napokon prestanem tražiti druge sanjare, možda uspijem prijeći na onu zdravu stranu izolacije od vanjske nebitnosti i budem mirna u sebi sa sobom. Možda se napokon približavam dešifriranju onoga "Gnothi seauton", spoznaj samoga sebe i stojim pred vratima s prtljagom, svjesna da je teret na leđima no put je zabavan i zanimljiv. Možda ipak odrastem u smjeru kojim sam uvijek željela rasti i ne osvrnem se više na neke stare priče. Toliko je ljudi poispadalo iz mog života poput mliječnih zubiju malog djeteta. I to relativno friško su poispadali. I ne žalim za njima jer mi ne bude više nikakav osjećaj. No, priznajem, moj um i dalje vjeruje da mu treba nekakav osjećaj ispunjenosti. Ako i to preskočim, možda krenem prema onome što nazivaju nirvana, a što mi se nije svidjelo jer se odnosilo na prazninu. Ja sam uvijek tragala za puninom, a ne prazninom, no možda je punina samo noć praznine ili obrnuto. U svakom slučaju, putujem, sretnija nego sam bila pred tjedan dana. Vedrija i s novim starim željama koje su izgleda upisane u kod moje karte.

Imam nešto slobodnog vremena sada, odmaram od posla i čitam Carlosa Castanedu. Ponukana jednim razgovor od neki dan otišla sam u knjižnicu u potragu za njegovim knjigama. Dostupna je bila samo "Aktivna strana beskonačnosti". Sviđa mi se jako i idem pokušati pročitati koju stranicu prije nego zaspim.

Oznake: put, hare krišna, Castaneda, izolacija, život, sanjarenje