Proljeće, proljeće, proljeće

srijeda , 22.03.2017.

Odu proljeću mogla bih pisati svake godine iznova. Najdraže mi godišnje doba vjerojatno zato što razgrne svu tu zimsku tromost i sivost i svim tim silnim miomirisima i sunčevim zrakama odagna tmurne depresije i osjećaj tugaljivosti. Radost, cvijeće, procvale krošnje i žamor aktivnosti iscjeljuju svakim vidljivim izlaskom sunca i svakim novim celzijevim stupnjem. Volim proljeće i toplinu. Sada je najsavršenije- toplo za hodati bez jakne, a ne znojim se.

Danas sam imala jedan od ispunjenijih dana. Premda često ubijem slobodan dan provodeći vrijeme u sobi na kompjuteru ili s mridangom, danas sam probudivši se i vidjevši prekrasnost dana odlučila napumpati gume bicikla u obližnjem servisu i zaputiti se na Jarun, jedno od dražih mi mjesta za energetiziranje čakri i opuštanje uma. Nisam se štedjela bogme, već sam u najvećoj brzini-koju uglavnom izbjegavam jer mi je prenaporna za moju bikovsku lijenost- odjurila na kavicu uz jezerce, tamo iza Beach bara pokraj parka s open air teretanom.

Smiješno je što ne znam ime tog birca u koji uvijek stanem odmoriti od vožnje, no volim to mjesto jer mi je opuštajuće zavaliti se u one poluležaljke i uživati na suncu. Imala sam danas i neplanirano društvo; čim sam došla ugledala sam povećeg zlatnog retrivera kako leži spokojno kraj svoje gazdarice. Zlatnim retriverima ne mogu odoljeti, ponajviše jer je moja ljubav bila zlatni retriver pa mi oni stvaraju poseban set emocija.

Jedva da sam bicikl sparkirala, navalila sam dragati i žnjarati tog retrivera koji se zove ni manje ni više nego- Šiva! Jako mi se svidjelo njeno ime pa sam započela razgovor s gazdaricom. Od onog klasičnog koliko je stara i što jede došli smo do razgovora o poslu, stanju u državi i tome kako redovito treba ići na Jarun i meditirati. Tako sam ispila dvije kave u društvu stranca i baš mi je bilo dobro. Volim pričati s ljudima, uopće mi nije problem provoditi vrijeme s nekim koga nikad dosad nisam vidjela. Vibracija osobe daje puno informacija, naravno, ne može se to s bilo kim.

Ostatak dana sam provela radno, ali radeći ono što volim. Razmišljam kako se moj ugovor bliži kraju i tome se veselim. Zaslužujem bolje uvjete i bolje klijente. Znam što mogu i koliko mogu kada imam pozitivnu podlogu. Zaslužujem biti okružena dobrim i kvalitetnim ljudima jer tada mogu dati onaj najbolji dio sebe koji čami neotkriven kada za to nema interesa. Tada mogu raditi kako treba i ono što treba.

Čitam prekrasnu knjigu koja me jako inspirira- Duhovni ratnik II od Bhakti Tirtha Swamija. Već sam spominjala njegovu prvu knjigu- Duhovni ratnik I koja je o paranormalnim pojavama. Ova je o pretvorbi požude u ljubav. Štivo koje bi svaka duhovno orijentirana osoba trebala posjedovati, a ne samo pročitati. Jako me veseli i inspirira ta knjiga i toplo ju preporučam.

Sada se idem nagraditi pizzom. Počela sam vježbati pa smijem.

Oznake: proljeće, radost, bicikl, zlatni retriver, Jarun, Duhovni ratnik, Bhakti Tirtha Swami

Nedjeljnje jutarnje meditacije

nedjelja , 05.03.2017.

Nakon skoro dva tjedna bolovanja problemima je napokon došao kraj. Izgleda da je tijelu trebao jedan poveći odmor i energija koju nije imalo zbog, među ostalim, jakog manjka željeza. Nisam fan kemije, no nekad je potrebna i osjećam da mi trenutno pomaže i to prilično. Vele da ovom lijeku dugo treba da prodjeluje, no meni evo djeluje ekspresno- osjećam da mi se vraća snaga i ne spavam više po čitave dane. Štoviše, ružim do jutra.

Napravila sam neke korake da ispretumbam sebe- otišla na izlet u Varaždin jučer s Confidant, nakon čega sam s ekipom zaružila na djembe veganskom druženju i onda neplanirano završila vani do 4.30 ujutro. Napokon se osjećam živo. Usput sam potrošila brdo para, k'o za inat staroj koja uporno pila samo po tome koliko ja trošim, koliko sam potrošila, na što itd. Iskreno, dragi moji, jebe mi se. Dok imam trošim, kad neću imati, neću trošiti. Amen. Pun mi je kiki opterećivanja s tuđim opterećenostima. To nisu moje brige i ne želim utjecaj tuđih briga na sebi. Ja se ipak borim za to da mogu izaći kad poželim jednom u tri mjeseca. Zaradim svoje novce, na krvav način. Psihički krvav.

Sutra se vraćam na posao. Moram još neke stvari pripremiti i ići s promijenjenim stavom- everything's fine, neće trajati vječno nego još samo par mjeseci. A onda....majke mi, najradije bih u Indiju. Možda da skupim pare i odem. Da ne jedem i ne pijem ko inače pa uštedim. Dosad mi nije uspjelo, možda sad uspije. Nisam ni pokušala baš, realno. Da možda jednom u životu skupim muda i kažem- ajte svi u krasan kurac, ja odoh na put. Pravi. Mjesec dana. Ko ga jebe, snaći ću se. Možda upoznam neke ljude i napravim sevu, možda se okupam u Gangi...možda odjenem sari, God knows...ja bih rado.

I tako jučer u 2 ujutro pričam s novo stečenom prijateljicom (ili bar na putu da to bude) o svom umu koji ne miruje nikad pa ni onda. Uz svjetlo Velebitsko teku mi misli o tome kako možda umjesto srca imam još jedan um, umjesto vena, neurone, jer tolika doza razmišljanja ubila bi i genijalce. Ali ja nisam genijalac- mene ne ubija, osim u pojam.

Vele mi da imam bebastu facu i da sam prefriendly i preotvorena prema ljudima pa mi zato napaljeni disfunkcionalni starkelje prilaze. Ti starkelje vole mlade djevojčice, a ja djelujem mlađe iako mi je 30, skoro 31. Moj nedorasli stav djeteta u oblacima s vrhovnim idealima i imaginarnim svjetovima ne pomaže. Ne radim ništa konkretno u životu (nemam muža, decu, stalan posao), samo filozofiram i chantam mantre. Ali znate što? To volim. Volim filozofirati i chantati. I volim slušati zvuk bubnjeva među čudnim ljudima i uroniti u trance melodije. Volim se izgubiti u svojim pjesmama i glazbi koja mi zna nadoći pa ju stvaram nekad u jednom danu, nekad mjesecima. Volim ne biti tu u ovoj realnosti. Ne volim realnost. Priznajem. Volim biti negdje drugdje. A tu nastojim preživjeti i raditi sve što "normalan čovjek" radi- raditi, jesti, piti, spavati, otići ponekad šrinku na razgovor da me podsjeti da sam ja ganz ok, samo nemam uvjete da živim kako bih htjela.

Rekli su mi dobronamjernici da pregledam štitnjaču- zbog promjena raspoloženja. Priznajem, nisam ju kontrolirala već godinu dana, a nalazi su pokazali da imam hipotireozu. Budem, evo, samo što nisam. I štitnjača je, znate, psihosomatsko sranje kao i sve ostalo. Nas koji ne volimo realnost.

I uz zadnje gutljaje današnje kave (jer digla sam se tek u pol 12), želim vam sve najbolje bez obzira na vaše štitnjače, depresije, promjene vremena i manjak ili višak seksa. Živi bili i veseli.

Sexy muzika za nedjelju

Oznake: realnost, sanjarenje, život