Napokon se nazire svjetlo na kraju jednog dugačkog tunela
nedjelja , 11.03.2018.Osim što je napokon došlo proljeće i zapljusnulo nas sunčevim zrakama, toplinom i veseljem razgrnuvši zimu, bliži se i trenutak kada ću završiti jednu tešku i tjeskobnu priču - svoj trenutni posao. Stvar je sada gotovo definitivna, mada nije uklesano još u kamenu, no nedavno sučeljavanje sa šeficom u kojem sam joj dala do znanja da su njeni nalozi besmisleni i da ne mogu raditi kada me se uopće ne podržava, urodili su ne plodom, nego plodovima. Ma čitavim rajskim vrtom plodova! Iznutra sam osjetila val snage kako me preplavljuje dok se odlučno protivim njoj i čitavom njenom besmislenom sustavu. Moja misija tamo je gotova, nastojat ću još izvršavati svoje dužnosti onoliko koliko mi lanci na rukama i nogama dopuštaju, a onda se fino zahvaliti i reći "zbogom"! Pomisao na napuštanje trenutnog posla budi u meni takav optimizam, radost i životnu snagu da ne mogu opisati. To me mjesto zarobilo, otelo mi energiju, isisalo iz mene zadnje kapi taljenog željeza (moram opet vaditi krv) i najgore od svega, otežalo mi san i duhovnu praksu jer sam energetsko i mentalno smeće vukla sa sobom doma. U nekakvim vremenskim okvirima imam jako malo do završetka agonije, no u okvirima trenutne involviranosti u grotlu pakla, tri mjeseca su i previše. No, dobro, ako izdržim još toliko, imat ću naknadu s burze i to je jedini razlog zašto izdržavam trenutno.
Nove odluke
Ima ta jedna nedovršena priča koja se odvila još u rujnu, kada sam dobila inicijaciju. Iako je prošlo više od pola godine i kako sam se nadala da će moj osjećaj krivnje i ljutnje s vremenom splasnuti, to se nije dogodilo u potpunosti. Kako stvar obično biva, Bog šalje pomagače na putu pa su se meni pojavili u vidu ljudi koje dugo nisam vidjela i koji su me krenuli ispitivati o toj situacii i jesam li iskomunicirala problem s tom osobom. Rekoh kako nisam i povrijeđeni dio mene je valjda mislio da se on meni mora javiti, no stvar se napokon iskristalizirala u mojoj glavi i to dva dana nakon razgovora s tih dvoje ljudi te nakon što sam čovjeka sanjala. Rekoh, ajde, idemo završiti tu priču, utipkala broj na mobitel. Rekla sam kako me i dalje muči splet okolnosti toga dana i da želim naći se s njim i to iskomunicirati u četiri oka. Složio se, mada je rekao kako s njegove strane nema hard feelings osim razočarenja što nije znao da ja radim taj korak, no taj dio priče kako i zašto je to tako ispalo, saznat će kad se nađemo. Jer znam kako je ispalo, i meni bi tako ispalo na njegovom mjestu. Uglavnom, još jedan teret ide dolje s mojih pleća i osjećam se jako dobro i olakšano zbog toga. Izgleda da je došlo vrijeme za završavanje jednog težeg perioda.
komentiraj (6) * ispiši * #
Proljeće, proljeće, proljeće
srijeda , 22.03.2017.Odu proljeću mogla bih pisati svake godine iznova. Najdraže mi godišnje doba vjerojatno zato što razgrne svu tu zimsku tromost i sivost i svim tim silnim miomirisima i sunčevim zrakama odagna tmurne depresije i osjećaj tugaljivosti. Radost, cvijeće, procvale krošnje i žamor aktivnosti iscjeljuju svakim vidljivim izlaskom sunca i svakim novim celzijevim stupnjem. Volim proljeće i toplinu. Sada je najsavršenije- toplo za hodati bez jakne, a ne znojim se.
Danas sam imala jedan od ispunjenijih dana. Premda često ubijem slobodan dan provodeći vrijeme u sobi na kompjuteru ili s mridangom, danas sam probudivši se i vidjevši prekrasnost dana odlučila napumpati gume bicikla u obližnjem servisu i zaputiti se na Jarun, jedno od dražih mi mjesta za energetiziranje čakri i opuštanje uma. Nisam se štedjela bogme, već sam u najvećoj brzini-koju uglavnom izbjegavam jer mi je prenaporna za moju bikovsku lijenost- odjurila na kavicu uz jezerce, tamo iza Beach bara pokraj parka s open air teretanom.
Smiješno je što ne znam ime tog birca u koji uvijek stanem odmoriti od vožnje, no volim to mjesto jer mi je opuštajuće zavaliti se u one poluležaljke i uživati na suncu. Imala sam danas i neplanirano društvo; čim sam došla ugledala sam povećeg zlatnog retrivera kako leži spokojno kraj svoje gazdarice. Zlatnim retriverima ne mogu odoljeti, ponajviše jer je moja ljubav bila zlatni retriver pa mi oni stvaraju poseban set emocija.
Jedva da sam bicikl sparkirala, navalila sam dragati i žnjarati tog retrivera koji se zove ni manje ni više nego- Šiva! Jako mi se svidjelo njeno ime pa sam započela razgovor s gazdaricom. Od onog klasičnog koliko je stara i što jede došli smo do razgovora o poslu, stanju u državi i tome kako redovito treba ići na Jarun i meditirati. Tako sam ispila dvije kave u društvu stranca i baš mi je bilo dobro. Volim pričati s ljudima, uopće mi nije problem provoditi vrijeme s nekim koga nikad dosad nisam vidjela. Vibracija osobe daje puno informacija, naravno, ne može se to s bilo kim.
Ostatak dana sam provela radno, ali radeći ono što volim. Razmišljam kako se moj ugovor bliži kraju i tome se veselim. Zaslužujem bolje uvjete i bolje klijente. Znam što mogu i koliko mogu kada imam pozitivnu podlogu. Zaslužujem biti okružena dobrim i kvalitetnim ljudima jer tada mogu dati onaj najbolji dio sebe koji čami neotkriven kada za to nema interesa. Tada mogu raditi kako treba i ono što treba.
Čitam prekrasnu knjigu koja me jako inspirira- Duhovni ratnik II od Bhakti Tirtha Swamija. Već sam spominjala njegovu prvu knjigu- Duhovni ratnik I koja je o paranormalnim pojavama. Ova je o pretvorbi požude u ljubav. Štivo koje bi svaka duhovno orijentirana osoba trebala posjedovati, a ne samo pročitati. Jako me veseli i inspirira ta knjiga i toplo ju preporučam.
Sada se idem nagraditi pizzom. Počela sam vježbati pa smijem.
Oznake: proljeće, radost, bicikl, zlatni retriver, Jarun, Duhovni ratnik, Bhakti Tirtha Swami
komentiraj (8) * ispiši * #
Proljetni post
petak , 01.04.2016.Opet mi se potvrđuje kako živim u ekstremima. Ako nisam izuzetno vesela i euforična ili jezivo utučena, gotovo da ne mogu ni napisati ništa. O poeziji ne treba uopće govoriti, sva moja poezija nastala je u trenucima nekih osobnih krahova, melankoličnih stanja i isprepletenosti u bodljikave žice materijalne prirode.
Na današnji dan prije 4 godine pukla mi je tada "fatalna" veza i bila sam od toga u banani jedno godinu i pol. Nevjerojatne su te emocije koje mi nekako umijemo intenzivirati. Kao da imamo neko posebno pojačalo s distorzijom i dodamo volumen do kraja. Spržimo i sebe i emocije, a realno, sada kad se osvrnem, to je bila dječja pizdarija, a ne veza. No onda sam patila k'o mladi Werther. Dan iza sam se tješila sa super kožnim starkama koje su mi se potom za ni mjesec dana počela raspadati na Metalfestu jer u Zadru je previše kamenja za jedne tako kvalitetne tenisice.
Vele da je proljeće doba velikih promjena i velikog umora. Mogu potvrditi da za mene vrijedi i jedno i drugo. Otkako smo požurili vrijeme ne mogu doći sebi. No, možda je tome ipak razlog što idem prilično kasno spavati hmm?
Uhvatila me želja za kvalitetnijim izlaskom- sjedenje na terasi nečeg u gradu pa nekakav koncertić ili plesnjak. To me nije već godinama uhvatilo pa sam tu iznenadnu potrebu doživjela kao znak! Znak da je vrijeme za happy chillaonu. Budem si to priuštila jedan vikend, sve mi se čini. Neka još malo zagrije.
Naša mala duhovna zajednica isto lijepo napreduje. Ima nas tamo svakakvih- od agnostika do već uhodanih misionara, no nitko nikome ne sere po glavi i svi velimo sve što mislimo i kako mislimo, a u samoći svojoj latimo se iste meditacijske prakse u kojoj je opet svatko sam s Bogom, višim Jastvom i razvija se u svom smjeru. Uopće nije loše imati tako toplu, motivirajuću sredinu, no ne treba se ni za to vezati. Biti svoj, ali paralelno imati mogućnost utočišta lijep je osjećaj, no treba uvijek imati na umu da postoji mogućnost da završimo sami samcati, odvojeni od svih. Gledam to po tome što se u posljednje vrijeme dosta odvajam od nekih ljudi koji su mi imali prilično važnu ulogu. Na pozitivan način- nemam vezanosti, no dragi su mi i dalje.
Već duboko razmišljam o moru. More mi predstavlja posebnu radost jer sam pogled na Velebit i to plavetnilo uz milozvučne galebove čini moje srce da pleše. Nije to ni tako daleko, već je travanj.
komentiraj (4) * ispiši * #
