Protočnost

subota , 17.03.2018.

Kako sam napisala u zadnjem postu, prošli sam tjedan išla riješiti jednu neiskomuniciranu situaciju s jednom dragom mi osobom. Razgovor je prošao ugodno, prijateljski, jasno je i njemu i meni što je pošlo po zlu tada i nema nikakvih zamjeranja. Ja sam se, usput, opet suočila s nekim čudnim emocijama koje mi se bude u prisutstvu tog čovjeka, pitajući se je li on samo predstavnik mog idealizma u svijetu gdje je sve oskvrnjeno i materijalistički postavljeno ili tu ima još toga.

Posao odrađujem i gledam već u daljinu u kojoj se nazire nešto novo. Ova priča je završena na svim razinama, još ju samo fizički treba privesti kraju. Gotovo da više nisam duhom prisutna na poslu. Odrađujem ga sasvim mehanički, ne trudim se više ispravljati krive drine, kada se pojavi prijeteća situacija začahurim se i čekam da prođe jer iskustvo je pokazalo da vezanih ruku i nogu ne mogu ništa doli gledati kako će se stvar odviti. Čekaju bolja vremena i osjećam to i unutar sebe i na vanjskoj razini.

U zadnje vrijeme sam posebno iscrpljena, gotovo da nemam energije i održavam se na nekoj rezervi. Počela sam razmišljati o pretragama krvi i štitnjače jer nalazi nisu bili naročiti prošle godine, no onda sam pročitala zanimljiv članak o sunčevoj oluji, eksplozijama, jakom utjecaju na elektromagnetsko polje Zemlje pa tako i naše osobno elektromagnetsko polje. Datumi, intenzitet i manifestacije se apsolutno podudaraju s mojim u zadnje vrijeme kroničnim nedostatkom energije, problemima sa spavanjem i drugim senzacijama koje mi se znaju pojaviti. Bit će da ima nešto u tome.

Danas ćemo laganini. Neizmjerno mi je drago što pada kiša i što očito ne kani stati. Zadnjih dana osjećam preveliku navalu adrenalina usprkos iscrpljenosti organizma i kao da je neka suluda aktivnost vibrirala zrakom i onemogućavala mi da se umirim. Sada s prolomom oblaka i zrak postaje protočniji i raščišćava se ta najezda rajastične energije. Možda dolazi vrijeme za ponovno poniranje u sebe.


Prekrasan bhajan za umiriti dušu

Oznake: odluke, mir, spokoj

Napokon se nazire svjetlo na kraju jednog dugačkog tunela

nedjelja , 11.03.2018.

Osim što je napokon došlo proljeće i zapljusnulo nas sunčevim zrakama, toplinom i veseljem razgrnuvši zimu, bliži se i trenutak kada ću završiti jednu tešku i tjeskobnu priču - svoj trenutni posao. Stvar je sada gotovo definitivna, mada nije uklesano još u kamenu, no nedavno sučeljavanje sa šeficom u kojem sam joj dala do znanja da su njeni nalozi besmisleni i da ne mogu raditi kada me se uopće ne podržava, urodili su ne plodom, nego plodovima. Ma čitavim rajskim vrtom plodova! Iznutra sam osjetila val snage kako me preplavljuje dok se odlučno protivim njoj i čitavom njenom besmislenom sustavu. Moja misija tamo je gotova, nastojat ću još izvršavati svoje dužnosti onoliko koliko mi lanci na rukama i nogama dopuštaju, a onda se fino zahvaliti i reći "zbogom"! Pomisao na napuštanje trenutnog posla budi u meni takav optimizam, radost i životnu snagu da ne mogu opisati. To me mjesto zarobilo, otelo mi energiju, isisalo iz mene zadnje kapi taljenog željeza (moram opet vaditi krv) i najgore od svega, otežalo mi san i duhovnu praksu jer sam energetsko i mentalno smeće vukla sa sobom doma. U nekakvim vremenskim okvirima imam jako malo do završetka agonije, no u okvirima trenutne involviranosti u grotlu pakla, tri mjeseca su i previše. No, dobro, ako izdržim još toliko, imat ću naknadu s burze i to je jedini razlog zašto izdržavam trenutno.

Nove odluke

Ima ta jedna nedovršena priča koja se odvila još u rujnu, kada sam dobila inicijaciju. Iako je prošlo više od pola godine i kako sam se nadala da će moj osjećaj krivnje i ljutnje s vremenom splasnuti, to se nije dogodilo u potpunosti. Kako stvar obično biva, Bog šalje pomagače na putu pa su se meni pojavili u vidu ljudi koje dugo nisam vidjela i koji su me krenuli ispitivati o toj situacii i jesam li iskomunicirala problem s tom osobom. Rekoh kako nisam i povrijeđeni dio mene je valjda mislio da se on meni mora javiti, no stvar se napokon iskristalizirala u mojoj glavi i to dva dana nakon razgovora s tih dvoje ljudi te nakon što sam čovjeka sanjala. Rekoh, ajde, idemo završiti tu priču, utipkala broj na mobitel. Rekla sam kako me i dalje muči splet okolnosti toga dana i da želim naći se s njim i to iskomunicirati u četiri oka. Složio se, mada je rekao kako s njegove strane nema hard feelings osim razočarenja što nije znao da ja radim taj korak, no taj dio priče kako i zašto je to tako ispalo, saznat će kad se nađemo. Jer znam kako je ispalo, i meni bi tako ispalo na njegovom mjestu. Uglavnom, još jedan teret ide dolje s mojih pleća i osjećam se jako dobro i olakšano zbog toga. Izgleda da je došlo vrijeme za završavanje jednog težeg perioda.

Oznake: proljeće, odluke, rješenja, optimizam

Neke nove stvari

utorak , 26.07.2016.

Donosim odluke. Naoko zvuči bezveze jer je normalno da ljudi donose odluke, no istina je da se u životu situacije nekad slažu u smjeru u kojem baš i nije lako donijeti odluku. Nakon mog vaganja određene situacije i napokon donošenja odluke da definitivnom zatvaram vrata starom poslu pa i pod cijenu ne imanja novog, pojavio se novi posao. Uskoro krećem raditi i to ono za što sam se školovala. Dio mene strepi jer dolazim bez ikakva iskustva, no dio mene je zadovoljan jer je napravljen korak naprijed i napokon se mogu početi nadograđivati.

Napravila sam osim ovog još neke korake naprijed. Vezane za povezivanje s nekim ljudima i što bi se reklo služenje drugih. To je faktor koji je jako bitan, ne samo kao duhovni temelj Puta na kojemu jesam, nego i moj osobni. Na kraju krajeva, Put i ja si odgovaramo, zato i jesam tu gdje jesam.

U procesu sam popravljanja nekih stvari. Odlučila sam krenuti s onim najbanalnijim, opipljivim, jer tako je najlakše. Kada čovjek krene raditi na konkretnom, opipljivom polju, lakše će otvoriti put ka kompleksnijim slojevima. Moje konkretno, vidljivo polje je laptop. Strpljivo čekam da se nekakav format disk napravi da eventualno snimim dokumente na usb ili DVD (iako ne pokazuje nikakve naznake da ću to uspjeti jer mi već pola sata stoji na istom "formatting 0 bytes") pa da ga odnesem na servis.
Ja sam informatički ne pretjerano upućena osoba. Znam se služiti s nekoliko programa, znam instalirati hrpu nepotrebnih sranja i znam izbrisati neizbrisivo. Moj razgovor sa serviserom danas je zvučao otprilike ovako:"Dobar dan. Jesam li dobila servis za kompjutore? Poštovanje, već sam kod vas popravljala. Imam problem s laptopom. Zapravo, mislim da imam puno problema. Baterija odlazi, kaže on. Ali neće baš ni na struju raditi. Često se gasi sam od sebe ili ga ne mogu ni upaliti. Nekad mi ne radi onaj gumb za paljenje. A radite li vi i potpuno brisanje i ponovnu instalaciju Windowsa?" Ljubazni čovjek koji mi se javio s osmijehom u glasu mi je rekao da ga naprosto donesem. Vjerojatno je mislio "ova žena bi napravila 1008 popravaka, a vjerojatno joj samo treba očistiti ventilator." Ajde, barem sam nekog nasmijala svojim bedastoćama.

Moja dvotjedna viroza nikako da padne u zaborav. Nakon tri dana što nisam baš kašljala, krenulo je opet gušenje po noći, a kašalj je i dalje produktivan kao i prije. Kuru antibiotika sam sredila i sad se uistinu nadam da će se to povući ove godine jer je jako naporno.

Oznake: odluke