Obiteljska karma

srijeda , 24.06.2020.

Pričala sam nedavno s jednim jyotish majstorom koji ima prilično dobru vedsku podlogu. Znajući da se zanimam za mudrosti tradicionalnih vedskih učenja objašnjavao mi je određene aspekte, a jedan od njih je bila obiteljska karma. Rekao je da je obiteljska karma karma duše, dok su prijatelji karma uma.
Ispada da doista svaka obitelj ima neko žestoko sranje za rješavati. Moja su, očito, sada došla na red..

Čitav me život obitelj s očeve strane gleda s neodobravanjem. Za razliku od njih, iznimno domoljubno i religiozno orijentiranih, s nižom stručnom spremom, Atma je oduvijek bila crna ovca - apsolutno nezainteresirana za ikakav vid domoljublja i još manje zainteresirana za ikakav vid religioznosti. Uz to, još se drznula izgurati faks do kraja i kvariti obiteljski prosjek. Kad je bila mala Atma je bila trn u oku ove uzorne katoličke familije jer nije išla u crkvu i jer je slušala "sotonističku" glazbu (čitaj alternativnu, dubokoumnu glazbu). I nema veze što su njeni postupci bili "kršćanski" u smislu da nije činila što ne želi da se čini njoj, što nije krala, lagala, bila licemjerna, to se sve nije računalo jer je glazbom i robom bila sotonist.

Kada sam bila mlađa to me toliko znalo revoltirati da sam s njima ulazila u rasprave, naivno vjerujući da je zdrava logika svima dokaziva. S godinama sam shvatila da nije i prestala pokušavati išta dokazivati.
Radi nekog sveopćeg mira koji sama zagovaram nikada nisam aktivno podbadala te ljude koji su braća i sestre mog pokojnog oca koji je na neki, njemu vrlo bolan način, bio isključen iz "stada" svoje vrle pobožne familije. Naime, osim što je meni bio otac, bio je i suprug žene koja nije nikada padala na njihove štoseve i nije si dala podvaliti muda pod bubrege. Uz to, ta je žena bila samosvjesna, nije ju jebao nikakav kamenjarski patrijarhalni mentalni sklop i nosila je hlače u kući. Otac je bio samo beskrajno dobra duša koja se u moru kamenih gena na kraju utopila. Od nesreće, od neprihvaćanja, od čega god..

Nedavno je familiju napustila očeva majka, rodom mi baka. Nismo bile nešto posebno povezane, jer ja nisam nikad htjela brata kršćanina uz sebe, ali imale smo fair odnos - kada bi se vidjele popričale bi, izgrlile se, izljubile kako to članovi familije i inače rade. Nije mi, i sada naivnoj i s glavom u oblacima, palo na pamet da će me uskoro dočekati raskupusavanje bakine imovine, koja mi dijelom, točnije četvrtinom, pripada po očevoj strani.

I tako sam prije koji tjedan od oba strica i rođene mi tetke dobila poziv na razgovor oko nasljeđa. S glavom u oblacima i naivna i dalje, nisam računala ni na kakve probleme. Štoviše, ništa me ni ne zanima, samo sam vezana za onaj dio vikendice na moru u kojem sam provela gotovo 30 godina ljetovanja, dio koji je po usmenom dogovoru pokojnoga djeda bio obećan mom starom.

Ne želim se uživljavati u loše trenutke pa ću preskočiti detalje, no vlastita me obitelj isplanirala prevariti. Htjeli su me izbaciti iz igre, prvo mi naoko dajući taj komadić mora, potpisujući sebe na sve ostalo, onda mi nudeći da otkupe taj dio od mene (što mi uopće nije padalo na pamet jer more volim i kanila sam nešto napraviti s tom sobom dolje). S prvog sam dogovora otišla zbunjena jer je ispalo da se tetka kao nečeg odriče za mene. Prodavala mi je sentimentalne priče poput: "Ja sam njima rekla, samo mi ne dirajte Atmu, to je njeno. Tvoj je otac dolje to trebao dobiti, a meni je obećao da nikad neću biti izgnana iz svog stana" (što i nije bila). Ispalo je i da se ja onda odričem nečeg drugog za nju (stana u kojem je ona živjela do pred koju godinu, a koji sada iznajmljuje, što mi se činilo tada kao fair play i na što sam pristala), ali doma sam shvatila da tu nešto grdo ne štima.

Naivna kakva jesam, zatečena u tom novom mi okruženju, nisam bila previše uznemirena tim iskustvom dok mi se dva dana nakon nije javila tetka da se predomislila i da se neće ona ničega odreći jer ona sve gubi. Odjednom "sve za moju Atmu" nije bilo ni na ambalaži lanjskog sladoleda.

Znajući sebe, a imajući čiste namjere, okrenula sam puno brojeva ne bih li se konzultirala s nekim iskusnijim, upućenijim, na kraju zaduženim za takva pitanja. Sa svih strana dobila sam isti odgovor - neka se držim svog prava na nasljedstvo.

U međuvremenu sazvali su oni - moja familija, drugi sastanak, ovog puta kod strica. Popila sam brdo kave, a i žesticu, trebalo je ostati normalan. Kada su oni izgovorili - ona da odustaje od svoje ponude, a potom i stric - da on odustaje i od svoje da otkupi moj komadić, pitali su me što kažem. Ja sam rekla da onda idemo svatko na svoj dio po zakon. To je izazvalo takav revolt moje - blažena bila u svom krajnje nekršćanskom naumu- tetke, da sam samo promatrala bujicu agresije i povišenih tonova iz njenih usta. Ubrzo nakon toga razišli smo se u tišini.

Saznala sam da se ročište može odgoditi, ispred bilježnika smo se tako dogovorili. Odgodili smo to nakon svih ovih retrogradnih nepovoljnih planetarnih utjecaja. No, ja ne znam kakvo pozitivno rješenje može biti kada se ima posla s takvim ljudima.
Za razliku od mog starog koji je već onda dignuo ruke od ikakvog guranja znajući kakvi su, ja dići ruke neću. Ako ništa, zbog toga što su bili takvi prema njemu čitav život. Zakidali su ga živog, neće i mrtvog sada preko mene.

Malo me sve potaknulo na nove kontemplacije o odlasku u Indiju jednom kada dođu neka ljepša vremena. Da odjebem sve ove pizdarije i nađem tamo nekog čiču s kojim ću prebirati po spisima i meditirati. Negdje u prirodi, na malo izoliranijem mjestu jer ne volim gužvu, a tamo je gužva.

I k'o za vraga, u mojoj vježbi davanja prilike drugima, sretnem susjeda koji me pita što sam jutros radila. Velim da sam slušala predavnaje iz yoge, na što je on rekao da je i on gledao video neke ženske koja radi yogu pa su komentirali kako bi bilo imati seksualne odnose s njom. Na to sam samo pomislila na taj divni izolirani dio prirode negdje u Indiji.

Oznake: obitelj, problematični odnosi

Cheesecake u mom oku

subota , 06.06.2020.

Sjedim u kvartovskom bircu, jednom od dva najdraža. Trebala mi je moja dnevna doza kave koju nisam uzela jer sam zaspala k'o top nakon vege burgera koji sam jučer najavila. S pomfrijem, naravno, i kečapom. I dve čaše nekog Festbiera iz Lidla koji mi je tako fino sjeo.

Što se hrane tiče školski sam primjer bika. Srećom, mjesec mi je u vodenjaku pa mi nešto razbija taj hedonizam, inače bih bila slonica Nelica valjda. Ovako samo nabacim koju kg, dve, tri do pet viška, k'o ga jebe, jednom se živi (rekoše oni koji vjeruju u reinkarnaciju).

Kava bi bila dovoljna no ljubazni konobar je ponudio i cheesecake s jagodama. Ta tko bi normalan to odbio? Ja sigurno ne. Na meni se može zaraditi dobro, samo treba reći pravo ime kolača na pravom mjestu. Ovaj dečko je to prepoznao. Valjda mi se u očima iscrtavaju kolači. Just say a magic word. Hladni Nes od čokolade s tim cheescakeom sjeli su k'o kec na desetku. Apropos keca, fali mi Bela.

Ne znam kako se vi osjećate u zadnje vrijeme no ja sam se prilično zaprla u svoj bunker. Primijetila sam da mi ne pašu ni neki ljudi koji su mi bili bliski. Nemam poseban razlog, ali zamaraju me. Odlučila sam da je najbolje maknuti se.
Naša draga alternativna struja pripisuje to 5d dimenziji. Ne znam kaj da velim, 5d, 5g, stalno neki kurac zbog kojeg bi se trebali osjećati čudno. Ja se osjećam čudno otkad znam za sebe, ne znam koji bi d i g tome pripisali.

Sunce i dalje grije i sutra ću, nadam se, malo u šumu da promijenim ambijent, iako je ovaj moj daleki zapad pun zelenja i miline, no treba mi nešto jače.

Oznake: hedonizam, cheesecake, kava

Povratak

petak , 05.06.2020.

Rekli su mi da moram pisati. To mi je toliko njih reklo da bih ih valjda trebala i poslušati. Treba se igrati, vele. Ako život shvatimo previše ozbiljno, zaboravimo se igrati. Potrošimo tih nekih 60, 70, 80 ili više na što? Obaveze, brige, stalno neke računice, analize, propusti, opcije... sve je to sranje, dragi moji, vidjeli smo u ožujku da je sranje kada su nas zablokirali na globalnom nivou.

Ne kanim se uopće osvrtati na to niti je koga briga što mislim o tome. Ali, pročitala sam 1984. nedavno, zanimljivo štivo u svakom slučaju. Nadam se samo da nismo toliko na dnu da se pretvorimo u 1984. Mislim da ima dovoljno opozicije, no možda se i varam.

Što vam želim reći? Pijem pivo i jedem kekse bez šećera. Nije neka kombinacija, vjerojatno bi bilo bolje da proždirem komad pizze ili burgera, ali to ću sutra, nadam se. Šihta je bila do 22 no odužilo se do 22.30. Vrlo uspješan dan. Za vikend sam mislila na Plitvice, ali se izjalovilo. Možda odem nekad kasnije, možda ne, tko će ga znati. Ove godine bolje je smijati se vlastitom planiranju. Trebala sam i u Njemačku u srpnju. Napokon, nakon 9 godina. Ništa od toga, veli Merkel. Ništa od toga, veli Gates, Musk, tko god. Jebite se, naći ću si ja zabavu pa ću ići nagodinu.

Danas je pomrčina i još je fula muna, kako veli moja susjeda. Učinak se najbolje neutralizira jeftinom, a finom pivom iz Lidla i novim albumom Paradise Lost-a.

Darker Thoughts

Oznake: život, Paradise Lost