Povratak
petak , 05.06.2020.Rekli su mi da moram pisati. To mi je toliko njih reklo da bih ih valjda trebala i poslušati. Treba se igrati, vele. Ako život shvatimo previše ozbiljno, zaboravimo se igrati. Potrošimo tih nekih 60, 70, 80 ili više na što? Obaveze, brige, stalno neke računice, analize, propusti, opcije... sve je to sranje, dragi moji, vidjeli smo u ožujku da je sranje kada su nas zablokirali na globalnom nivou.
Ne kanim se uopće osvrtati na to niti je koga briga što mislim o tome. Ali, pročitala sam 1984. nedavno, zanimljivo štivo u svakom slučaju. Nadam se samo da nismo toliko na dnu da se pretvorimo u 1984. Mislim da ima dovoljno opozicije, no možda se i varam.
Što vam želim reći? Pijem pivo i jedem kekse bez šećera. Nije neka kombinacija, vjerojatno bi bilo bolje da proždirem komad pizze ili burgera, ali to ću sutra, nadam se. Šihta je bila do 22 no odužilo se do 22.30. Vrlo uspješan dan. Za vikend sam mislila na Plitvice, ali se izjalovilo. Možda odem nekad kasnije, možda ne, tko će ga znati. Ove godine bolje je smijati se vlastitom planiranju. Trebala sam i u Njemačku u srpnju. Napokon, nakon 9 godina. Ništa od toga, veli Merkel. Ništa od toga, veli Gates, Musk, tko god. Jebite se, naći ću si ja zabavu pa ću ići nagodinu.
Danas je pomrčina i još je fula muna, kako veli moja susjeda. Učinak se najbolje neutralizira jeftinom, a finom pivom iz Lidla i novim albumom Paradise Lost-a.
Darker Thoughts
Oznake: život, Paradise Lost
komentiraj (8) * ispiši * #
Kraj svibnja
srijeda , 31.05.2017.Slobodan dan i već sam napravila toliko toga što me ispunilo. Dobro, vađenje krvi me nije ispunilo nego ispraznilo, ali dobra stvar dogodila se i u labosu - po prvi puta sam došla odmah na red, a ne nakon minimum pola sata čekanja. Obično je u mom kvartu uvijek gužva, ljudi se ovdje vole pikati pa često posjećuju dežurni labos. Ja sam išla provjeriti jesam li sad manje umorna ili ću morati žvakati čavle da nadoknadim željezo.
Podne je bilo baš savršeni trenutak za krenuti na vožnju biciklom. Gdje ćeš bolje, glavobolja, a vani 30 u hladu! Neka, neka, klin se klinom, rekli su naši stari. Dovezla se do Jaruna i otišla na svoj najdraži spot - birc s drvenim plaža-stolcima i drvo-stolom, zavalila se ko žena i naručila kavu. Usput nazvala frenda u Puli s kojim redovito pijem virtualne, tj. mobilne kave i taman smo se zanesli u razgovoru kad se pojavi Gobac s kamerama. Rekoh, sranje, simpa je meni Gobac, ali izgledam previše alternativno za svoje godine, a kako obično završim na tv-u ni kriva ni dužna, htjedoh pošto-poto to izbjeći. Srknula do kraja kavu i otišla još malo prođirati pa doma bolesnoj majci napraviti ručak. Majka se odlučila odmoriti od kauča u dnevnoj i preseliti se u spavaću pa je to riješila visokom temperaturom i sinusima. Sranje, najgore je kad ti glava puca..
Uhvatile me misli o opcijama koje će se uskoro pojaviti pa malo kalkuliram, filozofiram, mjerim, kratim itd., no past će mi već nešto na glavu (ne i sunčanica, nadajmo se). Tražim i dalje žrtve za košarku na otvorenom, no čini se da su takve duše već u redu za reinkarnaciju pa ništa od toga. Razmišljam i o moru, to su sada ti dani...još manje od mjesec dana do godišnjeg, pitanje je koliko dugog.. jučer mi je prijatelj rekao da trebam otići u Indiju jer mi je na licu vidio nevjericu prema stvarima o kojima je pričao. Umorna sam od pastoralnih slika duhovne realnosti i pokušaja afirmacija za koje nisam spremna. No dobro, sve je to dio procesa, zar ne?
Jedna jako mi draga od jednog od najdražih bendova, savršena za srijedu popodne..
Oznake: Jarun, bicikl, odmor, Paradise Lost
komentiraj (5) * ispiši * #
