Obiteljska karma

srijeda , 24.06.2020.

Pričala sam nedavno s jednim jyotish majstorom koji ima prilično dobru vedsku podlogu. Znajući da se zanimam za mudrosti tradicionalnih vedskih učenja objašnjavao mi je određene aspekte, a jedan od njih je bila obiteljska karma. Rekao je da je obiteljska karma karma duše, dok su prijatelji karma uma.
Ispada da doista svaka obitelj ima neko žestoko sranje za rješavati. Moja su, očito, sada došla na red..

Čitav me život obitelj s očeve strane gleda s neodobravanjem. Za razliku od njih, iznimno domoljubno i religiozno orijentiranih, s nižom stručnom spremom, Atma je oduvijek bila crna ovca - apsolutno nezainteresirana za ikakav vid domoljublja i još manje zainteresirana za ikakav vid religioznosti. Uz to, još se drznula izgurati faks do kraja i kvariti obiteljski prosjek. Kad je bila mala Atma je bila trn u oku ove uzorne katoličke familije jer nije išla u crkvu i jer je slušala "sotonističku" glazbu (čitaj alternativnu, dubokoumnu glazbu). I nema veze što su njeni postupci bili "kršćanski" u smislu da nije činila što ne želi da se čini njoj, što nije krala, lagala, bila licemjerna, to se sve nije računalo jer je glazbom i robom bila sotonist.

Kada sam bila mlađa to me toliko znalo revoltirati da sam s njima ulazila u rasprave, naivno vjerujući da je zdrava logika svima dokaziva. S godinama sam shvatila da nije i prestala pokušavati išta dokazivati.
Radi nekog sveopćeg mira koji sama zagovaram nikada nisam aktivno podbadala te ljude koji su braća i sestre mog pokojnog oca koji je na neki, njemu vrlo bolan način, bio isključen iz "stada" svoje vrle pobožne familije. Naime, osim što je meni bio otac, bio je i suprug žene koja nije nikada padala na njihove štoseve i nije si dala podvaliti muda pod bubrege. Uz to, ta je žena bila samosvjesna, nije ju jebao nikakav kamenjarski patrijarhalni mentalni sklop i nosila je hlače u kući. Otac je bio samo beskrajno dobra duša koja se u moru kamenih gena na kraju utopila. Od nesreće, od neprihvaćanja, od čega god..

Nedavno je familiju napustila očeva majka, rodom mi baka. Nismo bile nešto posebno povezane, jer ja nisam nikad htjela brata kršćanina uz sebe, ali imale smo fair odnos - kada bi se vidjele popričale bi, izgrlile se, izljubile kako to članovi familije i inače rade. Nije mi, i sada naivnoj i s glavom u oblacima, palo na pamet da će me uskoro dočekati raskupusavanje bakine imovine, koja mi dijelom, točnije četvrtinom, pripada po očevoj strani.

I tako sam prije koji tjedan od oba strica i rođene mi tetke dobila poziv na razgovor oko nasljeđa. S glavom u oblacima i naivna i dalje, nisam računala ni na kakve probleme. Štoviše, ništa me ni ne zanima, samo sam vezana za onaj dio vikendice na moru u kojem sam provela gotovo 30 godina ljetovanja, dio koji je po usmenom dogovoru pokojnoga djeda bio obećan mom starom.

Ne želim se uživljavati u loše trenutke pa ću preskočiti detalje, no vlastita me obitelj isplanirala prevariti. Htjeli su me izbaciti iz igre, prvo mi naoko dajući taj komadić mora, potpisujući sebe na sve ostalo, onda mi nudeći da otkupe taj dio od mene (što mi uopće nije padalo na pamet jer more volim i kanila sam nešto napraviti s tom sobom dolje). S prvog sam dogovora otišla zbunjena jer je ispalo da se tetka kao nečeg odriče za mene. Prodavala mi je sentimentalne priče poput: "Ja sam njima rekla, samo mi ne dirajte Atmu, to je njeno. Tvoj je otac dolje to trebao dobiti, a meni je obećao da nikad neću biti izgnana iz svog stana" (što i nije bila). Ispalo je i da se ja onda odričem nečeg drugog za nju (stana u kojem je ona živjela do pred koju godinu, a koji sada iznajmljuje, što mi se činilo tada kao fair play i na što sam pristala), ali doma sam shvatila da tu nešto grdo ne štima.

Naivna kakva jesam, zatečena u tom novom mi okruženju, nisam bila previše uznemirena tim iskustvom dok mi se dva dana nakon nije javila tetka da se predomislila i da se neće ona ničega odreći jer ona sve gubi. Odjednom "sve za moju Atmu" nije bilo ni na ambalaži lanjskog sladoleda.

Znajući sebe, a imajući čiste namjere, okrenula sam puno brojeva ne bih li se konzultirala s nekim iskusnijim, upućenijim, na kraju zaduženim za takva pitanja. Sa svih strana dobila sam isti odgovor - neka se držim svog prava na nasljedstvo.

U međuvremenu sazvali su oni - moja familija, drugi sastanak, ovog puta kod strica. Popila sam brdo kave, a i žesticu, trebalo je ostati normalan. Kada su oni izgovorili - ona da odustaje od svoje ponude, a potom i stric - da on odustaje i od svoje da otkupi moj komadić, pitali su me što kažem. Ja sam rekla da onda idemo svatko na svoj dio po zakon. To je izazvalo takav revolt moje - blažena bila u svom krajnje nekršćanskom naumu- tetke, da sam samo promatrala bujicu agresije i povišenih tonova iz njenih usta. Ubrzo nakon toga razišli smo se u tišini.

Saznala sam da se ročište može odgoditi, ispred bilježnika smo se tako dogovorili. Odgodili smo to nakon svih ovih retrogradnih nepovoljnih planetarnih utjecaja. No, ja ne znam kakvo pozitivno rješenje može biti kada se ima posla s takvim ljudima.
Za razliku od mog starog koji je već onda dignuo ruke od ikakvog guranja znajući kakvi su, ja dići ruke neću. Ako ništa, zbog toga što su bili takvi prema njemu čitav život. Zakidali su ga živog, neće i mrtvog sada preko mene.

Malo me sve potaknulo na nove kontemplacije o odlasku u Indiju jednom kada dođu neka ljepša vremena. Da odjebem sve ove pizdarije i nađem tamo nekog čiču s kojim ću prebirati po spisima i meditirati. Negdje u prirodi, na malo izoliranijem mjestu jer ne volim gužvu, a tamo je gužva.

I k'o za vraga, u mojoj vježbi davanja prilike drugima, sretnem susjeda koji me pita što sam jutros radila. Velim da sam slušala predavnaje iz yoge, na što je on rekao da je i on gledao video neke ženske koja radi yogu pa su komentirali kako bi bilo imati seksualne odnose s njom. Na to sam samo pomislila na taj divni izolirani dio prirode negdje u Indiji.

Oznake: obitelj, problematični odnosi

Svemu dode kraj, i dobromu i losemu

četvrtak , 10.08.2017.

Premda smo se trebali vratiti s mora u ponedjeljak, vracamo se sutra. Vjerojatno je triger bio splet okolnosti na koje nismo racunali i u kojima smo dovedeni pred gotov cin.

Naime, od prostora u toj cuvenoj obiteljskoj vikendici koju dijele sestra, brat mog pokojnog oca i stara i ja, mi trenutno imamo samo spavacu sobu i nadogradjenu kuhinju. Obicno planiramo biti tu kad nema nikog pa koristimo sobu do nase, koja bi, prema podjeli izmedu djece nasljednika trebala biti nasa jednog dana. Ta soba je sluzbeno bakina, od stare mog starog, koja je slabo pokretna i teta ju bedina. Kad god idemo na more pitamo kad oni idu jer je moj stari davno ugradio klimu koja se ne smije koristiti jer baki smeta. A moja majka ne podnosi vrucinu. Zlo joj je od vrucine, ima valunge i ljeti ne izlazi iz stana ako ne mora. Tako je bilo i prije ovih nesnosnih vrucina i toplotnih udara.

I tako smo si mi organizirali ljeto, kupile nove madrace i spavale pod klimom dvije noci, da bi se majka cula s tetom na telefon i da bi joj rekla, tek kada je stara pitala da joj potvrdi dolazak 11.8., da dolazi ni manje ni vise nego tjedan dana prije. Meni je pao mrak na oci jer znam na sto lici taj suzivot na moru, a drugo je razocarenje tog velikog djeteta u liku moje majke koje nije bilo na moru godinama jer je bedinala bolesnog psa i sad nece imati nikakav mir opet. I jucer, nakon sto smo u osam uvecer sjedili na nasoj vjecno hladom prekrivenoj terasi i brisali papirnatim rucnicima vodu koja nam je izbijala na licima jer ne mozemo koristiti jebenu klimu koja se inace koristi u takvim trenucima, te nakon sto se moja teta s prozora iz sobe u kojoj je ta ista klima nagnula i rekla "ajme kako je vruce", mislim da nam je objema pregorio fitilj. I tako se danas pakiramo i sutra vracamo. Nista nije slucajno ionako.

Srecom, ja sam se nauzivala i vise nemam ni volje biti tu, svi frendovi su mi u Zagrebu, spiritualna ekipa mi je u Zagrebu i mislim da mogu komotno doma. A majka, majka ce morati po dodatne zadatke iz duhovne prakse na temu kako sacuvati unutarnji mir.

Jucer sam se cula s prijateljem koji zivi u jednom hramu i vodimo duge razgovore koji mi zaista pomognu cesto. Setala sam plazom i pricali smo o nekim stvarima koje me muce vez duze, primjerice zasto se ne znam prepustiti i zasto si kocim neke mogucnosti. Kako rijesiti unutarnja nezadovoljstva koja su usmjerena na moj odnos prema svijetu i drugima. I kako nas Krisna, Svemir, visa sila, nazovite to kako zelite, stavlja u situacije iskljucivo da bi nam se pomoglo da naucimo nesto i postanemo duhovno razvijeniji. Jer ako zelis biti hrabar, logicno je da ce ti se otvoriti opasnost kako bi usvojio hrabrost. Ako zelis biti tolerantan, logicno da ce se pojaviti ljudi i situacije potpuno suprotne onom sto ti daje unutarnji mir kako bi razvio toleranciju. I to je naprosto tako, nema jednostavnih zadataka i vjecno smo na putu rjesavanja svojih samskara.

I tek sto sam ovo napisala stize mi poziv da idem u Njemacku u hram na par dana. Hmmm

Oznake: obitelj, Izazovi

Malo o obitelji

nedjelja , 27.12.2015.

Božićni praznici su me oduvijek radovali. Naprosto volim tu veselu zimsku atmosferu, a nekako se na njima najbolje i odmorim, iako ne traju dugo. Evo već danima besramno spavam do 11 i još nitko na to nema zamjerki. Nas je doma malo, a i obitelj nam je mala- zapravo ovakve blagdane provodimo samo s bakom i djedom jer nas je ostatak familije(očeva strana) davnih dana praktički ekskomunicirao zbog vjerskih razloga, tj. naše sklonosti istočnjačkoj duhovnosti, premda se mi s našim sklonostima nikada nismo razbacivali ni pred kime, niti smo se svrstavali pod religiozne ljude.

Ironično je zapravo kako vjera ljude razdvaja umjesto da čini baš suprotno. Oduvijek sam to smatrala krajnjom glupošću ljudskog nesavršenog karaktera i nevjerojatnim paradoksom. Nekad davno sam se borila protiv toga, a danas sve promatram s distance. Nitko nikome ne može pomoći dok su u igri zatvorena srca. Zatvoreno je srce najveće prokletstvo našeg svijeta.

Srećom, ja imam obitelj van svoje uvjetovane, prirodno ili rodbinski dane obitelji. Na neki čudan način određeni ljudi koji su se pojavili u zadnjih godinu dana u mom životu složili su neku vrstu obitelji u kojoj nema zavisnosti ni zamjerki, nego ostane samo osjećaj veselja kada se nakon dugo vremena nađemo. I mada je svatko u svom filmu i ide po svojoj traci, kada se nađemo, postoji nekakva energija balansa i zajedništva koja prožima prostor. Shvatila sam da mi to u trenutnom životnom periodu jako odgovara jer ne odvlači moju fazu samotnjaštva, a zadovoljava moju potrebu za druženjem ponekad.

Meni treba duhovni prijatelj


Kada se osvrnem na svoj život prije i na svoje želje sada, uviđam da je ovo zaista najjači motiv koji mi se protezao kroz život. I shvaćam da su sve moje nesretnosti, usamljenosti i vapaji imali veze s tim što toga nije bilo. Dobra je vijest što izgleda da mi je poslan takav paket jer su se moje srce i um jako umirili i sada u savršenom miru upijaju nova znanja.
Čovjek ne može biti sam na cesti jer ga to brzo iscrpi i rastuži. Mi smo bića koja u svojoj samoći trebamo prijatelja.

Oznake: obitelj, duhovnost, prijatelj