Dragi blože, kako to obično biva, život je jedan ringišpil koji više podsjeća nekad na kuću sa špiglovima iz koje nema izlaza nego na radosno okretanje i dječju ciku. Ali jebiga, što je, tu je, treba pokupit' svoje prnje i otisnuti se u bolje sutra. Tako barem kažu svi motivacijski govornici, psiholozi i naši svakidašnji dobronamjernici.
Neću vam govoriti detalje iz svog života jer je ovo mjesto ionako već odviše detaljno, no mogu vam reći da ona "ko bi gori sad je doli" vrijedi u svim situacijama i na svim poljima.
Mislim da mi se svemir trenutno ruga jer sam upala u zamku. A on je pizda jer radi takve zamke; ako se sjećate onog mog posta o unutrašnjem djetetu i čokoladi, onda će vam biti jasno o čemu pričam. Meni je gospon svemir lansirao previše čokolada u jednom trenutku pa sam zaboravila na neke stvari koje trebam raditi i uhvatila se žderanja. Kako to obično biva, nakon što se dobro debelo nameziš gušta, najprije te zaboli želudac, a onda se, ako bog da, dobro isereš. I nemaš ništa od svih tih čokoladica. Sve ja to znam, naravno, ali jebe me praksa. Opet.
No dobro, da ne bi ispalo da samo pišem o čokoladama, spomenut ću i fini kolač koji mi je baka ispekla jer me voli.
Eto, neću duljiti, trebao mi je neki prijatelj večeras, svi stvarni su već u krevetu pa pišem virtualnim prijateljima. Lahka vam noć.
Post je objavljen 11.11.2018. u 22:12 sati.