Ludnica ljetnog odmora ili kako me je duša napokon prisilila da ju čujem

Vratih se jučer s mora, nakon osmodnevnog boravka s familijom. Nakon što je došlo do nekih novih situacija poslovne prirode, nisam bila sigurna je li pametno otići na more ili ne jer sam se počela čahuriti u mislima oko nekakvih trebanja i moranja. Međutim, nešto u meni trebalo je zaista jedan dobar odmor, a zamisao je bila da odem sama, budem sama, bavim se čitanjem i meditiranjem, uživam u kupanju i pijem kave u najdražoj birtiji na plaži. Međutim, moj savršeni plan počeo se raspadati već sa samim dolaskom na otok mog života.

Čim sam stigla na more teta me dočekala, obavili smo brzinski šoping s par hitnih namirnica i odvezle se do kuće. Rekla je neka što prije počistimo dio gdje ću boraviti da se stignem okupati prije bure. I tako sam nakon par sati čišćenja odlučila iskoristiti kupanje prije nego li nas bura zatvori na par dana. Premda bura nije bila od onih najjačih kakve znaju biti, nije se moglo sjediti na terasi, a večernje šetnje izvodila sam zamotana u par slojeva odjeće s vatom u ušima. S velikim guštom sam se šetala predvečer uz obalu, mantrajući i čudeći se kako mi ta nekad daleka šetnja uopće nije daleka, kako tako lagodno i brzo hoduckam. A onda bih se sjela na veći komad kamenja nagruvanog uz more i diveći se božanskom plavetnilu pokušavala čuti sebe kako izgovaram mantru. I nešto je falilo, nešto je bilo čudno, čitav moj unutarnji svijet je bio čudan, postojao je okus te praznine .

Drugi dan je napokon vjetar minuo i otišla sam se kupati u najdraži zaljev. Iste večeri sam se opet otišla šetati, sada u smjeru istog zaljeva. Ponijela sam ručnik za sjesti, brojanicu za mantranje i legla se pod zvjezdano nebo razmišljajući kako sam uvijek imala osjećaj da ako ću predugo gledati u zvijezde, da ću izletjeti u taj nepregledni prostor dubine iz koje se poslije neću moći vratiti. Već pomalo umorna, odlučila sam vratiti se doma i sljedeće jutro dići ranije kako bih iskoristila mirno jutro za kupanje.

Došao je i taj dan- dan kada je bura napokon potpuno stala. Sunce se probijalo kroz škure, oleandri su mirovali obasjani suncem, miris morskog zraka budio je u meni veselje i jedva sam dočekala da se ustanem i spremim za plažu. Neću ni doručkovati ni piti kavu, kako obično započinjem jutro, nego ću se odmah spremiti za kupanje. Samo da obavim jutarnje pripreme u kupaoni.

Na moju tada žalost i van svih mojih planova, moje Više ja, moja Duša ili kako god više da nazovemo moj pravi dio mene, isplanirao je stvari drugačije. Naime, u tuš kabini me ukliještio lumbalni živac i mada je to praksa koju mi moja izmučena leđa priušte već zadnjih par godina i bace me u mirovanje i krevet na dva-tri dana, ovoga puta odlučila su me doslovno zatvoriti i ne puštati. Prvi potez bili su lijekovi protiv bolova uz one za smirenje, a idući zvati hitnu jer nije bilo pokreta koji sam mogla izvesti. Bol, grčenje, suze. Zovem mamu u Zagreb uplakana k'o kišna godina od jada što je napokon sunčan, lijep, toplao dan, mirno more, a znam da ću iduća barem tri dana provesti nepomična u krevetu, na madracu starom barem dvadeset godina, koji kvari i najzdravija leđa.

Mama je taman bila ugostila prijateljicu, ženu koju život nije nikad mazio no koja se na tako divan, duhovan i miran način hvata u koštac sa svime što joj dolazi i koja mi je probala dati par riječi utjehe. I onu poznatu da ništa nije slučajno. Tog sam dana doživjela unutarnji lom. Ne znam koji u ove zadnje dvije godine, ali bila sam u stanju očaja. Samo sam se htjela kupati, samo sam htjela more, samo more, samo zbog mora sam došla jer more je moj mir, ono je moj element, ono me ispire od svega što me muči. I jedino to za čim sam toliko vapila, izmaklo mi je iz ruku.

Moj unutarnji svijet postao je vulkan sumnje prema svemu tog trena- ovo nije priča kojoj ja pripadam, ovdje nešto ne štima, nešto nedostaje, nešto ide u krivom smjeru. Bog s kojim ja imam odnos čitav svoj život daleko mi je, a znam da je tu, nešto ne valja, nešto se...nešto se mora zaista promijeniti.
I nakon sati i sati očaja, čula sam se s jednim prijateljem koji me jako dobro razumije jer imamo slične umove, volimo odlaziti u sfere koje su nam nedostižne i nedokučive, no isto tako zna uzemljiti taj uzvitlani tok misli koji bi se najradije lansirao nekamo daleko da ga nitko više ne može uloviti. I pričamo mi tako, mislim da je to bilo nakon što sam slušala lekciju osobe koju smatram svojim duhovnim učiteljem- lekciju o dharmi, tj. onome za što smo mi kao jedinke namijenjeni u ovom životu.

Sjetim se kako sam skidala tu lekciju s njegove stranice i stavljala na mp3, no zaboravila sam da sam tu istu lekciju slušala preko youtubea, gdje su zapravo tri lekcije bile povezane u jedan video, dok su na njegovoj stranici odvojene svaka u svoj file. Ništa, stavim ja slušalice i mislim si kako moram sat vremene slušati ono što sam već doma poslušala jer nemam opciju za fast forward, no kako nije loše poslušati dvaput tu specifičnu lekciju jer je prilično značajna. Naime, ta lekcija govori o tome kako naš život izgleda kada smo na pravom putu.

Kada smo na pravom putu, kada radimo ono za što smo predodređeni i kada smo ono što jesmo, sve u životu teče. Stvari se razrješavaju prirodnim tokom, sve čega se uhvatimo ide nam kao od šale, nemamo poteškoća, sretni smo i ispunjeni.

Kada nismo na pravom putu za nas, sve čega se primimo doima se nedovoljno dobrim, postoje strahovi i nemiri, javljaju se bolesti. Kada nismo na svom putu, nikako da se riješimo bolesti, a bolesti su tu kao znakovi duše da smo skrenuli sa svoje putanje. Ako to ne shvatimo, bolesti osim što postaju češće, postaju kronične. Ako ni tada ne shvatimo da smo na krivom putu, počinju ozljede. Onda slijedi operacija. Onda slijedi smrt. Ako ni tada ne shvatimo, ponovno se rađamo.

I tog trena iskoči iz mene jedna sjajem obojana misao- ja sam već dvije godine slabog imuniteta, stalno sam boležljiva, ako nisu sinusi, leđa su, ako nisu leđa, imam neke čudne umore i osjećam se čudno. I doleti mi kao bumerang u glavu- Bože dragi, pa ja nisam na putu svoje dharme!

I onda mi se sasipa čitav moj unutarnji vulkan od 2014. godine kada sam se krenula aktivno baviti duhovnošću. Prvo chan meditacija u kojoj je nedostajalo Boga iako mi je budizam kao takav bio prekrasan, dubok i inspirativan, onda moj prvi susret s bhaktama koji me vukao stalno kod njih, ali mi je paralelno budilo užasan osjećaj da što ja radim tamo, da to nije moj film, da nešto fali, nešto je čudno, kao da- kako Swami kaže u istoj lekciji, hodam u premalom paru cipela.
I objašnjavala sam ja sebi u ove dvije godine da sva ta silina znamenja i znakova mora biti oznaka mog puta, no- unutar sebe, osjećala sam da to nije to. To nije to. Ja nisam dio te priče.

Ja sam po prirodi slobodan duh. Nema tih postavki osim onih koje me vode iznutra po kojima se ja mogu ravnati, a da budem u miru. I to je tako.

Otkako mi se ta misao pojavila kao instant revelation, osjećam neopisivi mir unutar sebe. Napokon mogu krenuti dalje jer iako sam napredovala u određenim pogledima ove dvije godine, bila sam zarobljena u krugu za koji sam se pokušala uhvatiti. Moguće je da sam se počela osjećati previše usamljeno pa sam se kao društveno biće pokušala uhvatiti za nešto što bi mi dalo dodatno utočište. Ali to nije moja priča i to nije meni namijenjeno.

A duhovni učitelj...nije li zanimljivo da mjesec i nešto nakon što sam imala s njim razgovor i nakon što me zapravo prihvatio ja dobivam vrisak da to nije moj put? Zanimljivo je, no on je i dalje moj duhovni učitelj jer je u frekvenciji sa mnom. Uz pomoć njegovih riječi došla sam do rješenja i svojih odgovora. I vjerujem da on sam zna i vidi da ja nisam dio te priče, no da će u skladu sa svojom dharmom djelovati prema meni onako kako ja lovim stvari, a to će biti van sistema i samo kroz srce.

I sada svjesno izlazim iz sebi samonametnutog sistema da ja trebam aktivno baviti se nečim. Ne trebam. Meni duhovno znači djelovati kroz sve što radim kao duhovno biće, a ne sjediti u meditaciji. I tako treba biti. Za mene.

Oznake: more, život, osobni put, spoznaja