Ljetni napori iliti svakog gosta tri dana dosta

utorak , 08.08.2017.

Nemam goste, ukoliko ste slucajno to pomislili na temelju naslova, no ta se narodna izreka moze primijeniti i na ukucane. Sesnaesti dan ljetovanja i lagano mi je pun sesir svega, i ljudi oko mene i ljudi na plazi, a i mene same. Odmorih se od Zagreba i sada je valjda vrijeme da mu se vratim u zagrljaj. Ostat cemo jos neko vrijeme, no ja vec mastam o svom biciklu, kavama u gradu i dogadajima duhovne prirode koji slijede pocetkom rujna. A trebat ce um pripremiti i na nastavak radnog odnosa. Necu sada o tome da si ne pokvarim godisnji i rucak.

Jucer je bio pun mjesec, a uz njega i pomrcina. Buduci da sam uzasno senzitivna dok se gospodin puni, morala sam svoja neuracunljiva i za okolinu nekad pogubna raspolozenja zauzdavati meditacijom. I sasvim mi je dobro prosao dan. Cak sam samoj sebi zabranila piti ista osim vode i jogurta, sve s ciljem postizanja vise vibracije (inace smo svi postali lokativi otkako smo na moru). Kakva mi je vibracija bila realno, ne znam, ali s obzirom da nisam napravila nikakvo sranje, ocito dobra.

Nakon dva dana sto se nismo tusirali i sto smo pustali vodu samo nakon Mr. Hankeyija jer je cisterna pukla, napokon je jutros dosla voda. Strepili smo sto ce biti s tim kvazi topljeno zeljezo zakrpom, ali stvar nije popravljena. Srecom voda izlazi u kapljicama, a ne u mlazu kao onda i napunili smo samo pola rezervoara pa nema pritisak kao onda. Valjda ce izdrzati jos neko vrijeme.

Dani mi uglavnom prolaze u citanju, meditaciji, navecer zalim sve dobrom pivom ili vinom, fali mi drustvo za Belu, ali nemam ga ni u Zagrebu pa nije neka tragedija. Danas smo na djetnom rucku - grckoj salati. Bila je to moja ideja, pokusavam kao smanjiti. Do iduce pizze.

Budite mi zdravi i veseli, saljem vam par slanih valova za masazu.
Vasa Atma

Oznake: more

Morske radosti

subota , 05.08.2017.

7:50, sunce i jutarnje cakule zrikavaca. Vec sam desetak dana na moru i mislim da sam se barem nagustala sto se plivanja tice. Rekla bi moja majka koja me i naucila plivati tako da je prevrnula gumeni camac (meni su nekada potrebne rigorozne mrtode) da sam kao riba u vodi i sto je, je, meni najbitniji dio mora - kupanje, zadovoljen je. Zasto uopce to spominjem kad sam jos ovdje i gustam jutarnju kavicu uz malo brljavljenja po morskom stoljnjaku s motivima skoljkica i morskih zvijezda, pitao bi se netko, no, kako to obicno biva s mojim boravcima ovdje, uvijek se neki neocekivani kufer dogada. Bar nikada nije dosadno!

Pred neki dan smo napunili cisternu s vodom, da bi istu vecer vidjeli da pusta jer je puknuta. U ova tri dana istekli su gotovo svi kubici ove dragocjene tekucine, sto znaci da cemo vjerojatno sutra biti bez mogucnosti sranja u vlastitu skoljku. I bez mogucnosti tusiranja. I prosle je godine bila situacija da je krepao hidrofor, taman kad sam dosla s prijateljicom. Sada je situacija ipak malo zesca, cisterna kosta par somova kuna (ova je bila 8600) koje trenutno nitko nema, a i nova ce se morati zazidati jer ove plasticne nisu namijenjene da budu na ovakvim temperaturama. Danas bi trebao doci susjed i pogledati rupu na njoj pa da vidi kako ce ju zakrpati. Onda mora tako zakrpana stajati 24 h barem. No dobro! Nama je i dalje lijepo, igramo jampica po citave dane, a imamo i jednog susjeda s kojim zaigramo belu u troje. Redovito jedemo sladolede s plaze, imaju jako finu cokoladu, a moj slatkim opsjednuti jezik rado se time casti.

Imam nekakav osjecaj da se lagano pozdravljam od godisnjeg i to zato sto sutra dolaze baka i teta koje borave u sobi do. Ne bi to bio sad toliki problem da ne postoji veliko razilazenje u stilu zivota i da imamo svoju privatnost, zbog koje smo se, na kraju, i zaputili na odmor. Cure su trebale doci tek za tjedan dana i da nismo slucajno pitali opet dolaze li tada, iznenadili bi se jako jer nam uopce ne bi najavili svoj dolazak koji je- sutra! No sve je dobro, always look on a bright side, ako nista, pomoci cemo malo oko bake jer je bolesna pa ce se teta moci okupati koji put. Naravno, ako ne dode do drama radi razilazenja u svemu i svacemu i klasicnih pizdarija koje su bile ucestale zadnjih 30 godina.

Inace, imala sam priliku upoznati super curku koja je dosla u tetin apartman kao gosca prosli tjedan. Obicno me ne zanimaju niciji gosti u ovoj kuci, no kako nista nije slucajno, tako nije ni to da su ovog puta dosle mama i kcer s kojima smo totalno kliknule. Majka je imala drustvo slicno sebi, a ja i curka smo redovito vjezbale yogu na krovu, zalijevale grla pivom i zajebavale se na plazi.

Da se Bog brine za sve dokazao je i izlet na kojemu smo bile s tim goscama i mojom prijateljicom, kada sam na povratku srela bhakte. Naravno da sam se ubrzo raspitala tko su i dobila vec za sat vremena poziv da se nadjemo pa sam se tu vecer nasla na kraju otoka na plazi gdje smo zasvirali bhajan. I to je bilo zanimljivo iskustvo, a ti bhakte su bas simpaticni.

Eto kratki morski report prije kasnog jutarnjeg kupanja (obicno smo vec u pol 8 u moru, ali sam ja danas izuzetno lijena). Vani je sto stupnjeva, ali imamo zato moreeee. I otvorio se novi Tommy i nova pizzerija. Badic mi dobro stoji usprkos visku kilograma. Ma super je sve, valjda cemo jos ostati neko vrijeme.

Puno morskih pozdrava salje vam Atma sa skrgama! Evo i koja slika s odmora.

Oznake: more, Ljetovanje..

Moreeeeeee

ponedjeljak , 24.07.2017.

Pijem jutarnju kavicu, a onda krećemo na more. Veselim se. Tome se veselim već godinu dana.Volim more više od svega u ovoj materijalnoj dimenziji. Ima neki neopisivi mir i ispunjenje kojim me puni.

Dragi moji blogeri, sve vas puno pozdravljam i čitamo se kad se vratim.

Oznake: more

Nakon čišćenja

petak , 14.07.2017.

Slobodan dan. Nema vrućine i samo preslagujem ladice moranja po glavi. Moram u shopping, moram po madrace, moram nazvati frendicu koja je trenutno u Zagrebu. Ali sve su to ona slatka moranja jer shopping je vezan za skorašnji odlazak na more, a frendicu ne mogu i ne želim propustiti.

Nisam dugo pisala, razlog je taj što me moj yogijski kamp toliko razvalio da sam trebala pričekati da se sve sastavi sa mnom i sa sobom i da profunkcioniram. Otkrila sam tamo nevjerojatne stvari, tj. osvijestila sam tonu stvari koju sam rado prikrivala ispod nekog vela. Shvatila sam i koliki sam egoist i kako sam imala hrpu loših misli o nekim ljudima. A nepotrebno. Ha sve je to dio procesa, no napokon da sam stala pred taj kristalno jasan špigl i duboko se u njega zagledala. Trenutak kad sam se našla ispred učitelja s takvim otrovom u mentali da mi je bilo neugodno još tjedan dana kasnije. Znam da je on to osjetio i vidio jer on zna način kako doći do mog srca. Zato mi je i poslan kao guru. Četiri puta u životu koliko sam ga dosad vidjela, pomeo je nered u mom sustavu i otvorio mi oči. I svaki put ide sve dublje u tome. No dobro da sam imala taj otrov u sebi jer je cjelokupni set događaja uspio izbiti svu tu crninu iz mene u samo dva dana. Ostala je samo svijest o tome da imam posla i da pokušam biti što bolja. I da nisam ništa posebno...

Ovoga puta na kampu sam bila samo dva dana, treći neću ni računati jer smo stigli baš na njegovu lekciju iza 5 popodne. Upoznala sam tamo i neke nove i jako drage ljude. Još uvijek osjećam tu vibraciju u sebi iako sam se vratila u svoje iluzorne nebuloze relativno brzo. No sve je okej. Znam da postoji netko tko me može podučiti i pomoći mi sa samom sobom. A to mi je bitno.

Radim još svega par dana pa idem na more: Na poslu su mi sjeli za vrat. Sve ono što nisam radila prošle godine, sada me naganjaju da radim ove. Ja ništa ne mogu eskivirati...i sad, svjesna tereta kako je to bilo prošle godine, nadam se da će iduće ipak biti bolje. Ne želim insomnije i psihijatre niti kupovinu skupih ayurvedskih pripravaka protiv tjeskobe. Imam knjigu o tjeskobi. Sjećate se Duhovnog ratnika, o kojemu sam pisala recenziju? Četvrti dio piše baš o tjeskobi. Uputa je jednostavna (naoko): utemeljite se u svjesnosti Boga. Samo to...samo to.... možda i je samo to, ali ja i dalje s tim imam problema. Vele: praksa, praksa, praksa....istetovirat ću si "praksa" na čelo da se podsjetim..

Oznake: Duhovni ratnik, more

Ljetna promišljanja

četvrtak , 22.06.2017.

Ljeto nam je stiglo i službeno i vjerujem da svi mi razmišljamo o samo jednom - kako otići na more i odmoriti se. Budući da još uvijek ne znam svoj status na poslu, a pretpostavka je da će me zadržati, trenutno ne mogu ništa planirati pa ni kamp na Fruškoj Gori, gdje bi se nakon godinu dana opet trebala sresti s duhovnim učiteljem. U svakom slučaju planiram otići na taj kamp na koji god način pa makar na dva-tri dana jer iz iskustva znam da će mi dobro doći. Nakon toga je plan otići malo na more.

Jučer sam saznala neke informacije koje su mi pokrenule blagu jezu, no to su neke profesionalno neodgodive situacije s kojima se čovjek naprosto mora uhvatiti u koštac. Jedina je stvar da život ne treba doživljavati tako ozbiljno već isključivo kao avanturu pa tako trebamo doživljavati i te pomalo uznemiravajuće okolnosti. Osim njih, razmišljam o nekim stvarima koje su mi bile bitne prije nekih sedam godina i ne vidim zašto su mi prestale biti bitne. Vrijeme je za dovršiti zamišljeno i krenuti dalje, i u doslovnom smislu.

Dok razmišljam o mogućnostima čitam fenomenalnu knjigu zaista pravog gurua koji nije samo laprdao već je pokazivao primjerom i savjetima. Pisala sam nekad ranije o prvom dijelu tog seta predavanja pod nazivom Duhovni ratnik, a sad čitam IV. dio koji se bavi neprijateljima uma, a to su požuda, pohlepa, zavist i strah. Objašnjava se današnja kultura straha i daju se praktični savjeti za život u našem vremenu gdje ljubav redovito zamijenjujemo tjeskobom i ostalim vrstama straha. U svakom slučaju preporučam svima koji su željni osobne transformacije. Već u prvih pedeset stranica osvijestila sam toliko svojih strahova i vlastitih blokada i odmah odlučila poraditi na njihovom rješavanju. Život je prekratak da bi ga usrali glupostima.

Šalica kave je polupuna i idem ju dovršiti, a vama koji ste ovdje želim lijep dan i puno odmora za produženi vikend:

Oznake: Duhovni ratnik, more, odmor

Ludnica ljetnog odmora ili kako me je duša napokon prisilila da ju čujem

četvrtak , 18.08.2016.

Vratih se jučer s mora, nakon osmodnevnog boravka s familijom. Nakon što je došlo do nekih novih situacija poslovne prirode, nisam bila sigurna je li pametno otići na more ili ne jer sam se počela čahuriti u mislima oko nekakvih trebanja i moranja. Međutim, nešto u meni trebalo je zaista jedan dobar odmor, a zamisao je bila da odem sama, budem sama, bavim se čitanjem i meditiranjem, uživam u kupanju i pijem kave u najdražoj birtiji na plaži. Međutim, moj savršeni plan počeo se raspadati već sa samim dolaskom na otok mog života.

Čim sam stigla na more teta me dočekala, obavili smo brzinski šoping s par hitnih namirnica i odvezle se do kuće. Rekla je neka što prije počistimo dio gdje ću boraviti da se stignem okupati prije bure. I tako sam nakon par sati čišćenja odlučila iskoristiti kupanje prije nego li nas bura zatvori na par dana. Premda bura nije bila od onih najjačih kakve znaju biti, nije se moglo sjediti na terasi, a večernje šetnje izvodila sam zamotana u par slojeva odjeće s vatom u ušima. S velikim guštom sam se šetala predvečer uz obalu, mantrajući i čudeći se kako mi ta nekad daleka šetnja uopće nije daleka, kako tako lagodno i brzo hoduckam. A onda bih se sjela na veći komad kamenja nagruvanog uz more i diveći se božanskom plavetnilu pokušavala čuti sebe kako izgovaram mantru. I nešto je falilo, nešto je bilo čudno, čitav moj unutarnji svijet je bio čudan, postojao je okus te praznine .

Drugi dan je napokon vjetar minuo i otišla sam se kupati u najdraži zaljev. Iste večeri sam se opet otišla šetati, sada u smjeru istog zaljeva. Ponijela sam ručnik za sjesti, brojanicu za mantranje i legla se pod zvjezdano nebo razmišljajući kako sam uvijek imala osjećaj da ako ću predugo gledati u zvijezde, da ću izletjeti u taj nepregledni prostor dubine iz koje se poslije neću moći vratiti. Već pomalo umorna, odlučila sam vratiti se doma i sljedeće jutro dići ranije kako bih iskoristila mirno jutro za kupanje.

Došao je i taj dan- dan kada je bura napokon potpuno stala. Sunce se probijalo kroz škure, oleandri su mirovali obasjani suncem, miris morskog zraka budio je u meni veselje i jedva sam dočekala da se ustanem i spremim za plažu. Neću ni doručkovati ni piti kavu, kako obično započinjem jutro, nego ću se odmah spremiti za kupanje. Samo da obavim jutarnje pripreme u kupaoni.

Na moju tada žalost i van svih mojih planova, moje Više ja, moja Duša ili kako god više da nazovemo moj pravi dio mene, isplanirao je stvari drugačije. Naime, u tuš kabini me ukliještio lumbalni živac i mada je to praksa koju mi moja izmučena leđa priušte već zadnjih par godina i bace me u mirovanje i krevet na dva-tri dana, ovoga puta odlučila su me doslovno zatvoriti i ne puštati. Prvi potez bili su lijekovi protiv bolova uz one za smirenje, a idući zvati hitnu jer nije bilo pokreta koji sam mogla izvesti. Bol, grčenje, suze. Zovem mamu u Zagreb uplakana k'o kišna godina od jada što je napokon sunčan, lijep, toplao dan, mirno more, a znam da ću iduća barem tri dana provesti nepomična u krevetu, na madracu starom barem dvadeset godina, koji kvari i najzdravija leđa.

Mama je taman bila ugostila prijateljicu, ženu koju život nije nikad mazio no koja se na tako divan, duhovan i miran način hvata u koštac sa svime što joj dolazi i koja mi je probala dati par riječi utjehe. I onu poznatu da ništa nije slučajno. Tog sam dana doživjela unutarnji lom. Ne znam koji u ove zadnje dvije godine, ali bila sam u stanju očaja. Samo sam se htjela kupati, samo sam htjela more, samo more, samo zbog mora sam došla jer more je moj mir, ono je moj element, ono me ispire od svega što me muči. I jedino to za čim sam toliko vapila, izmaklo mi je iz ruku.

Moj unutarnji svijet postao je vulkan sumnje prema svemu tog trena- ovo nije priča kojoj ja pripadam, ovdje nešto ne štima, nešto nedostaje, nešto ide u krivom smjeru. Bog s kojim ja imam odnos čitav svoj život daleko mi je, a znam da je tu, nešto ne valja, nešto se...nešto se mora zaista promijeniti.
I nakon sati i sati očaja, čula sam se s jednim prijateljem koji me jako dobro razumije jer imamo slične umove, volimo odlaziti u sfere koje su nam nedostižne i nedokučive, no isto tako zna uzemljiti taj uzvitlani tok misli koji bi se najradije lansirao nekamo daleko da ga nitko više ne može uloviti. I pričamo mi tako, mislim da je to bilo nakon što sam slušala lekciju osobe koju smatram svojim duhovnim učiteljem- lekciju o dharmi, tj. onome za što smo mi kao jedinke namijenjeni u ovom životu.

Sjetim se kako sam skidala tu lekciju s njegove stranice i stavljala na mp3, no zaboravila sam da sam tu istu lekciju slušala preko youtubea, gdje su zapravo tri lekcije bile povezane u jedan video, dok su na njegovoj stranici odvojene svaka u svoj file. Ništa, stavim ja slušalice i mislim si kako moram sat vremene slušati ono što sam već doma poslušala jer nemam opciju za fast forward, no kako nije loše poslušati dvaput tu specifičnu lekciju jer je prilično značajna. Naime, ta lekcija govori o tome kako naš život izgleda kada smo na pravom putu.

Kada smo na pravom putu, kada radimo ono za što smo predodređeni i kada smo ono što jesmo, sve u životu teče. Stvari se razrješavaju prirodnim tokom, sve čega se uhvatimo ide nam kao od šale, nemamo poteškoća, sretni smo i ispunjeni.

Kada nismo na pravom putu za nas, sve čega se primimo doima se nedovoljno dobrim, postoje strahovi i nemiri, javljaju se bolesti. Kada nismo na svom putu, nikako da se riješimo bolesti, a bolesti su tu kao znakovi duše da smo skrenuli sa svoje putanje. Ako to ne shvatimo, bolesti osim što postaju češće, postaju kronične. Ako ni tada ne shvatimo da smo na krivom putu, počinju ozljede. Onda slijedi operacija. Onda slijedi smrt. Ako ni tada ne shvatimo, ponovno se rađamo.

I tog trena iskoči iz mene jedna sjajem obojana misao- ja sam već dvije godine slabog imuniteta, stalno sam boležljiva, ako nisu sinusi, leđa su, ako nisu leđa, imam neke čudne umore i osjećam se čudno. I doleti mi kao bumerang u glavu- Bože dragi, pa ja nisam na putu svoje dharme!

I onda mi se sasipa čitav moj unutarnji vulkan od 2014. godine kada sam se krenula aktivno baviti duhovnošću. Prvo chan meditacija u kojoj je nedostajalo Boga iako mi je budizam kao takav bio prekrasan, dubok i inspirativan, onda moj prvi susret s bhaktama koji me vukao stalno kod njih, ali mi je paralelno budilo užasan osjećaj da što ja radim tamo, da to nije moj film, da nešto fali, nešto je čudno, kao da- kako Swami kaže u istoj lekciji, hodam u premalom paru cipela.
I objašnjavala sam ja sebi u ove dvije godine da sva ta silina znamenja i znakova mora biti oznaka mog puta, no- unutar sebe, osjećala sam da to nije to. To nije to. Ja nisam dio te priče.

Ja sam po prirodi slobodan duh. Nema tih postavki osim onih koje me vode iznutra po kojima se ja mogu ravnati, a da budem u miru. I to je tako.

Otkako mi se ta misao pojavila kao instant revelation, osjećam neopisivi mir unutar sebe. Napokon mogu krenuti dalje jer iako sam napredovala u određenim pogledima ove dvije godine, bila sam zarobljena u krugu za koji sam se pokušala uhvatiti. Moguće je da sam se počela osjećati previše usamljeno pa sam se kao društveno biće pokušala uhvatiti za nešto što bi mi dalo dodatno utočište. Ali to nije moja priča i to nije meni namijenjeno.

A duhovni učitelj...nije li zanimljivo da mjesec i nešto nakon što sam imala s njim razgovor i nakon što me zapravo prihvatio ja dobivam vrisak da to nije moj put? Zanimljivo je, no on je i dalje moj duhovni učitelj jer je u frekvenciji sa mnom. Uz pomoć njegovih riječi došla sam do rješenja i svojih odgovora. I vjerujem da on sam zna i vidi da ja nisam dio te priče, no da će u skladu sa svojom dharmom djelovati prema meni onako kako ja lovim stvari, a to će biti van sistema i samo kroz srce.

I sada svjesno izlazim iz sebi samonametnutog sistema da ja trebam aktivno baviti se nečim. Ne trebam. Meni duhovno znači djelovati kroz sve što radim kao duhovno biće, a ne sjediti u meditaciji. I tako treba biti. Za mene.

Oznake: more, život, osobni put, spoznaja