Slobodan dan. Nema vrućine i samo preslagujem ladice moranja po glavi. Moram u shopping, moram po madrace, moram nazvati frendicu koja je trenutno u Zagrebu. Ali sve su to ona slatka moranja jer shopping je vezan za skorašnji odlazak na more, a frendicu ne mogu i ne želim propustiti.
Nisam dugo pisala, razlog je taj što me moj yogijski kamp toliko razvalio da sam trebala pričekati da se sve sastavi sa mnom i sa sobom i da profunkcioniram. Otkrila sam tamo nevjerojatne stvari, tj. osvijestila sam tonu stvari koju sam rado prikrivala ispod nekog vela. Shvatila sam i koliki sam egoist i kako sam imala hrpu loših misli o nekim ljudima. A nepotrebno. Ha sve je to dio procesa, no napokon da sam stala pred taj kristalno jasan špigl i duboko se u njega zagledala. Trenutak kad sam se našla ispred učitelja s takvim otrovom u mentali da mi je bilo neugodno još tjedan dana kasnije. Znam da je on to osjetio i vidio jer on zna način kako doći do mog srca. Zato mi je i poslan kao guru. Četiri puta u životu koliko sam ga dosad vidjela, pomeo je nered u mom sustavu i otvorio mi oči. I svaki put ide sve dublje u tome. No dobro da sam imala taj otrov u sebi jer je cjelokupni set događaja uspio izbiti svu tu crninu iz mene u samo dva dana. Ostala je samo svijest o tome da imam posla i da pokušam biti što bolja. I da nisam ništa posebno...
Ovoga puta na kampu sam bila samo dva dana, treći neću ni računati jer smo stigli baš na njegovu lekciju iza 5 popodne. Upoznala sam tamo i neke nove i jako drage ljude. Još uvijek osjećam tu vibraciju u sebi iako sam se vratila u svoje iluzorne nebuloze relativno brzo. No sve je okej. Znam da postoji netko tko me može podučiti i pomoći mi sa samom sobom. A to mi je bitno.