Kako je Atma probala život u hramu i otišla na pustolovinu godine

četvrtak , 17.08.2017.

Dragi moji, Atma se vratila iz dvodnevnog boravka u njemačkom hramu, Goloka Dhami, gdje je prvi puta i prespavala u ašramu i osjetila barem malo kako je to živjeti u hramu. Slavio se Sri Krishna Janmastami, dan pojave Sri Krishne, prije više od 5 000 g. tu na našem planetu. Koga zanima nešto više o tome, najbolje da počne čitati Bhagavad Gitu, knjigu sa svim mogućim odgovorima ili Srimad Bhagavatam, a ja ću ovaj post posvetiti opisivanju svog iskustva boravka u hramu i prolaska kroz ovu ludu avanturu.

Mala napomena koja je bitna za daljnji tijek događanja je da sam na put otišla 13. kolovoza, u nedjelju, a trebala sam ostati na moru do ponedjeljka. Moja majka se na naglo u četvrtak prije tog vikenda odlučila zbrcnuti i vratiti idući dan, a taman nakon što mi je objavila svoju odluku ja dobivam poruku od S. ukoliko sam zainteresirana za put u Abentheuer na Krishna Janmastami. Istog trena mi poskoči srce i kažem bez razmišljanja da jesam. I tako je krenulo..

Abentheuer spada u nacionalni park. Već sama lokacija jako je primamljiva jer je usred šume. Zanimljivo je i ime mjesta jer ako mu izbacimo "h" dobit ćemo Abenteuer, što na njemačkom znači "avantura". Ovaj post će biti poduži jer Atma je puna oduševljenja i želi to sve pretočiti u riječi, a ponešto i u sliku. Krenimo redom.

1. dan - putovanje od 14 sati (a treba 10)

Krenuli smo u nedjelju nas četvero autom, tamo negdje oko 8 ujutro. Osim našeg vozača i dobronamjernika koji će u daljnjem tekstu biti označen sa S., jedne posebne osobe koja ima ulogu voditi mlade aspirante u bhakti yogi i pomagati ljudima, nitko od nas nije iniciran, no dvoje nas aspirira na učitelja koji je i glavni u hramu u koji smo išli. Hram je okružen šumom, oko njega je park, prekrasan vrt, potok čije žuborenje se čuje čim se izađe. Nebo je obasipano zvijezdama jer nema ekstra rasvjete pa se čovjek može udubiti prije spavanja u dubinu svemira. Ostala sam odmah po dolasku malo gledati zvijezde dok smo čekali da se pojavi netko tko bi nas registrirao i smjestio. Do mene se odjednom pojavio mladi bhakta koji je stao tik do mene, duboko uzdahnuo, pogledao u nebo i rekao: "It's so beautiful." Složila sam se, a potom vratila u hram da saznam jesu li me smjestili.



Otišla sam na ovaj put s umom punim paranoje i strahova i težom depresijom, što je počelo nekoliko dana prije putovanja. To mi se već dogodilo prije dvije godine kada sam išla na bhakti yoga retreat u Split. Moje tumačenje toga je da um naprosto ne može podnijeti ideju da će biti izložen duhovnim aktivnostima jer to znači da analizu i kontrolu i sve njegove imaginacije prekriva duhovna vibracija i srce te da on nije više taj koji kontrolira situaciju, već je on iskontroliran i umiren. Da bi stvar bila gora, još sam i fizički bila prilično iscrpljena te u stanju u kojem obično nastojim biti doma i odmarati. Ali ne, krenula sam na dugi put autom koji je bio dupkom pun, sjedili smo okruženi vrećama, jastucima, torbama i vodama, a ja na izmaku snaga. Pomislila kako će mi put, a i prvi dan biti preteški i zbog fizičkih nepovoljnosti, no vodio me osjećaj da baš to trebam napraviti pa nije bilo šanse da odustanem.



Kada smo napokon stigli u hram, bilo je već skoro 22 h - put se odužio radi velike gužve na granicama jer je bila nedjelja i smjena turista. U 22 h u hramu obično svi već spavaju, a mi trebamo odvesti stvari - kojih je bilo milijun - i smjestiti se. Pošto smo mi cure bile prijavljene tek kasnije, nismo bile na listama obješenim na oglasnu ploču, a budući da je glavni za smještaj već spavao, tražila se alternativa. Napokon je došla jedna mataji - naziv koji se koristi za žensku osobu unutar zajednice i hrama (znači "majka") koja je smjestila mene i kolegicu u ženski ašram na drugom katu u kojemu je bilo mjesta za otprilike 20 žena. Soba je bila ogromna, hrpa madraca na podu i još jedna prostorija iznad u koju se išlo na ljestvama. Alternativni smještaj je bio doista alternativan pa smo tako dobile samo luftmadrac da nam glumi krevet. Srećom, S. je prije puta napomenuo da ponesemo deku i jastuk pa sam se pokrila dekom koja je stajala u vreći u autu moje majke zadnjih boga-pitaj-koliko godina, a on je bio toliko uviđavan pa mi je ponio ekstra vreću za spavanje jer je znao da je tamo prilično hladno. Budući da sam na put ponijela - ono što dosad još o ja budalasta osoba nikad nisam nosila - duguljasti jastuk za odspavati u autu, nije mi baš bio praktičan, no moj dobronamjernik mi je ponudio i svoj jastučić za meditaciju koji u sebi ima neke kuglice - a po tvrdoći bih rekla da nije heljda nego kamenje - i tako sam odmah počela vjerovati da je hramski život zaista strogost i muka i odmah zaključila da to nije za mene. Nisam se doduše puno samosažaljevala znajući već sebe i da prvu noć nakon već neprospavane noći u putnoj groznici sigurno neću spavati. Tako je i bilo.


Slika na međukatu između soba: Maha Visnu leži unutar Oceana Uzroka

4:00 ujutro i počinje zvonjava alarma. Matajis se već spremaju na tuširanje jer u 4:30 počinje prvi program, Mangala Arati. Onako iscrpljena i tjeskobna, s dvije neprospavane noći, samo sam malo zatreptala na zvonjavu budući da nisam zaspala pa me nije imalo što ni probuditi. Da bi dobila još bolji doživljaj tapasye (strogosti) i hramskog života, ujutro su me uhvatili probavni problemi. Valjda je Bog želio iskušati jesam li napokon dovoljno sazrela da mogu u miru sjediti na školjci u nepoznatom mjestu, 1008 kilometara daleko od svoje komfor zone, za vrijeme promenade matajis koje se trebaju tuširati. Mogla sam. Jupi, prošla sam prvi izazov, uspješno, nekoliko puta. Potom sam zacementirala probavu s dvije banane - i to je bila jedina korisna stvar koju sam naučila na tečaju za nastavnike na didaktici kada je profesor pričao da su ga jednom na putu ulovili probavni problemi pa je kupio banane na benzinskoj jer zaustavljaju sranje. Eto, možda sam morala hiljadu eura dati za tu izobrazbu kako bih mogla preživjeti prvi dan hramskog života ikad. Ništa nije slučajno. No, vratimo se mi na program toga dana.

Nakon terapije bananama, otišla sam pod tuš i na program. 7:15 je, počinje Guru-puja, ritual koji se radi svaki dan ujutro u isto vrijeme i u kojem svi sudjeluju. Dobar je ritual jer na kraju se probudiš pošto te glasni kirtan natjera u ples. U polulebdećem stanju, nesretna s mislima kako ću izdržati taj prilično našpanini tempo pojavljujem se u temple roomu. Taj prvi dan su bile pripreme za Janmastami pa je lista događaja bila prevelika. Nakon Guru-puje uvijek ide lekcija od sat, sat i pol, na temu nekog od stiha iz Srimad Bhagavatama, drugog glavnog svetog spisa u gaudyia vaišnavizmu. Nekako sam se uspjela razbuditi za vrijeme rituala - ples je, ljudi moji, doista sveta aktivnost, no lekcija premda je bila od meni najinspirativnijeg duhovnog učitelja kojeg poznajem, morala sam se svim naporima tjerati da ne zaspim. Znate, ja sam još dosta pohabani bhakti yogi, pijem kavu pa me već njen nedostatak psihički dodatno uspavljivao. Srećom, poante s lekcije su me svako malo cimale pa bi me važne rečenice vratile u stanje budnosti.

Nakon lekcije slijedio je prasadam - posvećena hrana koja se uz mantre nudi božanstvima instaliranim u hramu i nakon toga ide slobodno vrijeme do kirtana- skupnog pjevanja i sviranja ili nove lekcije. To vrijeme se provodi obično u meditaciji, šetnji, odmoru, kako kome već paše. Uzela sam nadobudno svoju japu (brojanicu od 108 zrnaca na kojoj se mantra Mahamantra) i otišla na klupicu u park iza hrama s ciljem da mantram. Stanje u kojem sam bila bilo je više nego očajno, malo mi je falilo da se rasplačem, srce mi je bilo prepuno osjećaja beznađa i potpune depresije, mantra se nije hvatala za moj jezik niti um, sjedila sam u stanju totalnog očaja i maštala kako bih najradije da je u blizini aerodrom i da se vratim u svoju sobu jer ne znam kako da podnesem taj odvratni čemer koji me sve dublje i dublje obuzimao. I mada znam jako dobro iz iskustva da tek izlazak iz komfor zone nosi promjene, bila sam na pragu da briznem u plač. Obuzeo me takav osjećaj potpune neadekvatnosti, i životne i duhovne, osjećala sam se kao zadnje smeće, niškoristi, mentalno, uvjetovano, nesposobno. Tada sam počela svoju komunikaciju s Bogom i rekla sam mu da ako već vidi da sam u takvom odvratnom stanju i pošto zna da sam nesposobna da se sama iz toga iščupam, neka mi već jednom pomogne jer da ću inače odustati. Od svega i od sebe.



Maločas nakon toga, pojavi se N., ponudi šetnju i odemo prošetati kroz šumu, preko potoka i nađemo usamljeno mjesto na klupicama. Nisam s tom curom imala neki odnos prije, tu i tamo bi razmijenile koju riječ u yoga centru, no u stanju u kojem sam bila, stvari su počele ispadati iz mene. Ogolila sam sva svoja osjećanja i beznađe koje me obuzimalo, a ona mi je na tako jednostavan i lagan način uspjela izreći neke poante da sam osjetila mrvicu olakšanja. Nakon toga smo se uputile nazad, ona je legla u travu i zaspala, a ja sam opet izvadila japu da ću mantrati kad se pojavio H. koji se s nama vozio. Došao je do mene, a ja sam ga k'o iz topa pitala: "H., je li tebi ikad um poludi na ovakvim događanjima? Ja se osjećam preužasno." H. je preko 25 godina u bhakti yogi i s tim svojim blagonaklonim izrazom lica rekao je:"Uhh, svaki put skoro već preko 20 godina. Zadnjih par godina je lakše. Ovdje je sve intenzivno, velika je gužva, puno je različitih ljudi i energija, stalno se nešto događa, a tu je još i jaka duhovna vibracija. Potpuno izlaziš iz svoje komfor zone." Nakon toga otišao je dalje, a ja sam napokon krenula mantrati. Nakon nekog vremena dolazi moj dobronamjernik, prijatelj i velika duhovna pomoć, koji me i zvao na festival i pita me kako sam, te predloži šetnju. Jedva sam dočekala da s njim pričam jer ga smatram jako duhovno naprednim i dobrom osobom i u našem dugom razgovoru iznijela sam mu sve svoje muke, baš ogolila srce i dušu, rekla da me izluđuje taj osjećaj nepovezanosti s Bogom unazad par godina, a on mi je rekao: "Atma, služenje drugih i micanje fokusa sa tebe same dat će direktan odnos s Bogom. Čim prebaciš fokus na drugog i napraviš nešto za njega, odmah si povezana." I to je tako, znam iz iskustva, samo me prečesto prekrije moj egoizam i uštogljenost i onda se opet samosažaljevam. Nakon tog razgovora osjećala sam se već oslobođeno i veselo sam išla dalje na program, da bi mi kasnije, za vrijeme ručka prišla jedna bhaktina i rekla: "Čula sam hrvatski, odakle si?" Počele smo pričati i pitala me može li nam (meni i drugoj curi) ikako pomoći, ona živi u tom hramu već dugi niz godina i upitala sam ju veselo mogu li dobiti normalan madrac jer mi je nemoguće spavati na luftiću koji mi je em neudoban, em premalen za mene. U roku od pola sata došla je u našu sobu s velikim madracom, velikim jastukom i ja sam zaspala tu večer kao beba. Bog se brine za svoje jivice i onda kada nema službenika koji registrira sobe i smještaj.

2. dan- Sri Krishna Janmastami - Dan pojave Sri Krishne

Iako sam spavala dosta dobro, bio je izazov izdržati idući dan. Naravno da se na Mangala Arati u 4:30 nisam uspjela ustati, a bogme se nisam ni kanila dići tada, pa poznajem ja sebe. Dizanje u 6:15 već mi je bilo dovoljno rano, tuširanje i hvatanje tuša u kupaonici od samo tri tuš kabine s preko 30 matajis u ašramu bilo je naoko izazov, no uspjela sam naći nekako svoj tajming i mjesto pa je sve proteklo uglavnom bez gužve. Postoje neke stvari koje bhakte koriste, a ja sam ih ismijavala misleći kako je to preseravanje i furanje indijskog đira. Npr. bhakte masovno koriste gamšu, tkaninu koja je tanka i dugačka i višenamjenska. Nisam dosad razmišljala o tome, no sada sam imala priliku vidjeti čemu služi. Budući da je kupaona otvorena i nemaš gdje ostaviti stvari, umotaš se lijepo u gamšu, staviš ju u tuš, obrišeš se, omotaš ju opet i voziš nazad u sobu gdje ti je odjeća. Tanka je, brzo se suši, dovoljno je velika da se komotno umotaš. Srećom, ova zapadnjačka tuka je bar uzela donekle velik ručnik. Vidi se da nisam navikla na život van svoje sobe.

Čitav dan bio je velika priprema za dan pojave Sri Krishne, s puno ceremonija i aktivnosti. Popodne je bila zanimljiva ceremonija koja je predstavljala zabave Sri Krishne, a navečer smo uz baklje izašli iz hrama i uz kirtan gledali predstavu još jedne od Krisninih zabava. Prije toga je bila ceremonija abhisheka, kupanja božanstava u hramu koju su obavljali brahmane, muškarci i žene, a u ponoć se uz gromoglasni kirtan u temple room-u gdje jedva da je još igla mogla stati, čekao ponoćni darshan - kad se otvara oltar i vide božanstva. Darshan je u hinduizmu iznimno važan i izgleda da se mnogi mogu povezati s manifestiranim Bogom koji je mantrama dozvan u formu kipa koji ga predstavlja. Ja se s tom koncepcijom borim, od moje filozofije da je Bog u svemu (ok, onda je i u kipu), ali nisam nikada osjećala nekakvu posebnu povezanost s ijednim božanstvom osim Ganeshom, iako sam si dala malo misliti o tome. Poanta je da čovjeku bude lakše povezati se jer ima konkretnu formu s kojom se povezuje. Ja, kako sam sva naopaka, kod mene je suprotno. Ja Boga doživljavam svuda, ali sam ga i dugi niz godina doživljala impersonalno pa se s ovim personalnim viđenjem još nisam usuglasila. No, kako me se nije slučajno stavilo na ovaj Put i kako otkrivam brojne nove stvari, nikad se ne zna... Iza ponoći je uslijedio prasadam, vege delicije i kolači koje sam spremila ipak za put jer mi je bilo previše da ih mlatim u ponoć. Upoznala sam neke bhakte s kojima sam rado pričala njemački da se ipak malo vježbam, no moram priznati da sam zbog godina nekorištenja tog jezika koji mi je iznimno drag jako puno zaboravila i nisam se mogla sjetiti hrpu izraza pa imam doživljaj da je moja komunikacija bila slična onom "Ja Tarzan, ti Jane". No, sa svakim novim pričanjem bilo je lakše i ustrajala sam u komunikaciji na njemačkom. Da sam ostala još koji tjedan, mislim da bi mi čist fino krenulo.







3.dan- Dan pojave Srila Prabhupade, duhovnog učitelja koji je donio učenje o Mahamantri i Krishni na zapad

Dan odlaska za Zagreb. Budući da je Janmastami dugo trajao i ljudi su kasno išli leći, sve je pomaknuto bilo za sat vremena. Nisam baš razmišljala o tome pa sam se ustala u 6:15 s ciljem da se istuširam, malo mantram pa idem na jutarnji program. Kako sam se suočila s lijepim programom isprintanim na vratima temple rooma na kojemu je jasno stajalo da će sve početi tek u 8.30, a ne 7:15, iskoristila sam to vrijeme da odem u japa walk, tj. prošećem u meditaciji. Bilo je prohladno, u Njemačkoj je klima posve drugačija i ljeta nisu tako vruća, odjenula sam samo topliju majicu s kapuljačom i otišla malo udahnuti zrak. Program u 8.30 bio je drugačiji pošto je bio poseban dan posvećen Srila Prabhupadu pa su i ceremonije bile drugačije.

Većinu života sam imala neke svoje umne blokade koje su mi pravile kaos i dramu kada bi bila javno izložena nečemu - bilo da moram hodati pred masom, bilo da moram javno govoriti, čak sam odbijala skoro tri godine raditi većinu rituala jer mi je nelagodno što sam tada izložena, no jučer je to sve naprosto prestalo. Kada je najavljeno da je program izmijenjen te da je uvedena još jedna točka- da svatko može reći u dvije riječi koju karakteristiku Srila Prabhupada najviše cijeni u zadnjih godinu dana, na vlastito čuđenje, stala sam se u red i rekla u mikrofon i to dok je bila potpuna tišina pošto su svi pomno slušali što tko govori. Meni se najviše sviđa njegova predanost jer me fascinira kako je čovjek u tako poznim godinama noćima i danima prevodio i objašnjavao spise, napisao toliko knjiga, a sve s ciljem da ljudima da Svjesnost Boga koju je sam imao milost manifestirati. Ja nisam u stanju ni pročitati te sve knjige, a on ne da ih je pročitao, shvatio, uspoređivao, analizirao, nego se potrudio to sve prije svog odlaska sa Zemlje dati u nasljeđe, s vrlo jasnim uputama i objašnjenjima tih uputa. To me uistinu fascinira jer smatram da osoba mora biti posebna da takvo što radi te da doista mora biti namijenjena Višoj Svrsi.

Nekoliko minuta nakon tog govora, N. mi je došla javiti da se brzo trebamo spakirati jer krećemo za 15-ak minuta na put. Ona je usput imala nezgodu pa smo još trebali skočiti na hitnu. Taman je trebala biti ceremonija abhisheka Prabhupada, kada se kupa njegov murti. Poanta kupanja je također i pročišćenje i također povezivanje s božanstvima ili u ovom slučaju, s duhovnim učiteljem. Osobno nisam fan abhisheka jer, kao što sam već rekla, ja se nikako i nikad nisam uspjela povezati s tom formom obožavanja i bilo mi je dosta strano. No, kako to stvari obično bivaju, Atma je opet izvađena van svog konteksta. Kada je N. rekla da se trebamo spakirati, u čuđenju sam je pogledala i rekla: "Ali treba kupati Prabhupada. To je bitno." Imala sam neku neodoljivu želju napraviti abhishek, no možda to ni nije čudno, s Prabhupadom imam neki vid unutarnjeg odnosa, a imala sam i san u koji mi je jednom došao. Duhovno razvijene osobe pišu o toj unutrašnjoj, neopipljivoj komunikaciji s bilo učiteljima, bilo dušama koje su napustile tijela te da je dovoljno mentalno se povezati s njima da bi ta komunikacija krenula. Ona mi je odgovorila neka ja napravim abhishek, da ona mora još nešto jer da nećemo stići, a bilo je 10-15 ljudi ispred nas. Kako to obično biva da se dogodi pravi aranžman u pravo vrijeme, ja se stala na kraj reda kad me ona povukla za ruku da dođem naprijed. Jedna bhaktina je nju progurala, ona mene i zapravo sam odmah došla na red. U jednom od najpoznatijih Krishninih hramova u Europi, s najmoćnijim božanstvima, kako kažu oni koji su na nivou povezivanja, ja, jiva s toliko mentalnih prepreka i drama, stajem pred Prabhupada, prvo ga dobro pogledam, uzmem školjku kojom se radi abhishek i krećem raditi ritual kao da sam rođena s tom radnjom. Toliko prirodno, lako i nekako ispunjavajuće iskustvo da mi nije jasno kako mi je to ikada bila ikakva drama. Nakon toga odnijeli smo stvari u auto i krenuli kao za Zagreb.

Prva stanica- Govinda natura

Stali smo u tvornicu prasadam slastica. Tvornicu drže bhakte koji izrađuju uglavnom veganske slastice koje posvete pred božanstvima u hramu u kojemu smo bili i onda ih plasiraju van. Prasadam se smatra pročišćenom hranom, postoji cijela pozadina o njegovim blagodatima i rezultatima koje potiče konzumiranje takve hrane, a ovi su ljudi došli na ideju da ljudima širom svijeta daju prasadam na taj način. Obišli smo tvornicu, bili smo tamo prilično dugo, pogledali pogon, vidjeli kako se izrađuju kuglice od datulja, cimeta i badema, kako se rade kokos kockice od kokosa i agavinog sirupa i na kraju smo dobili na poklon svatko po četiri paketa kuglica koje smo izabrali. Osjetila sam da bih trebala dati neku donaciju ili bar još nešto kupiti na toliko gostoprimstvo šefa pa sam još kupila tri paketa. Upoznala sam tamo i jednu zanimljivu curu koja je isto bhaktina, no živi u jednom planinskom ašramu. Nevjerojatno je privlačne i blage energije, pozvala me da dođem jednom u njihov ašram i razmijenile smo kontakte. Ona tamo živi već par godina. Njena priča je izuzetno primamljiva, no kako je ašram na planini i treba dva i pol sata hodanja do njega, mislim da se Atma ipak neće uputiti na takvu avanturu. Prvo neka se ja ustanem na Mangala Arati.



Nakon posjete tvornici, otišli smo na hitnu da N. pokušaju riješiti problem, no nisu imali specijalizanta pa su nudili pokušaj ambulantne intervencije za sto eura. Zahvalile smo se i otišle u auto, gdje su naši dečki već klopali kruh s maslacem i paradajzom. Bilo je već 14 h i trebali smo napokon krenuti na put. No, plan je bio da prije Zagreba odemo u još jedan hram koji je u sklopu farme, blizu gradića Passau. To je hram Gospodina Nirsimhadeva tj. Krišne u formi polu čovjeka- polu lava koji je zaštitnik njegovih bhakta. Čula sam od prijateljice koja je tamo boravila i studirala da je to mjesto na koje trebam otići jer da bi mi se jako svidjelo.

Avantura prema Nirsimhadevovom hramu

Krenuli smo na put za Passau. U nekih 17 sati nekome je palo na pamet da se nazove hram i pita dokad je oltar otvoren da se vidI Nirsimhadeva. Rekli su nam da se otvara u 18.30 i da će biti otvoren do 20 sati. Put je bio dug i kad smo napokon s autoputa sišli na cestu koja nas je trebala odvesti u to mjestašce blizu Passaua, naletjeli smo na radove i oznake "Umleitung", tj. obilaznica. Seoski puteljci, obilaznica, male cestice usred farmi i tu je krenulo naše lutanje. Mislim da smo se gubili dobrih 45 minuta, vrijeme je istjecalo kao na pješčanom satu, a mi nikako ne dolazimo. GPS teta, kako smo ju zvali, nije dobro proučila to područje pa nas je još i ona zavlačila. Kada više nismo znali što bi, banuli smo u nečije dvorište, pozvonili na vrata i iznenadili ženu koja nam je otvorila. "Hello, do you speak english?" Žena: "Uuhh, no". Šta sad, morat ću taj svoj tarzanski njemački opet: "Wir haben uns verloren. Wir sollen nach Waldkirche fahren und es steht Umleitung ueberall, die strasse ist geschlossen. Wo muessen wir gehen?" I daje žena navigaciju, pola razumijem, pola ne. Što razumijem, kažem ekipi, vozimo dalje, ja shvatila jedno, N. drugo (ja shvatila dobro, srećom), no opet zaustavljamo auto i otvaramo prozore. Troje starijih ljudi u šetnji, dva muškarca i žena. I krene žena objašnjavati, potom se uključi muškarac do nje, a na njega se nadoveže treći. I tako su oni svi istovremeno jednako glasnim tonom objašnjavali svatko svoju viziju puta do tamo, a mi smo se samo zahvaljivali iako nam ništa nije bilo jasno. Na kraju nismo više uopće znali gdje trebamo ići, upalili smo auto, krenuli lijevo pa smo se međusobno počeli prepucavati je li lijevo tu ili lijevo tek tamo, onda smo stali, okrenuli se prema ovima, oni se okrenuli prema nama kojima su glave virile van prozora jer su vidjeli da je auto u fazi hoće-neće,, počeli rukama pokazivati smjer i onda smo se opet zaputili dalje. GPS tetu smo isto uključili iako je ona bila u svom filmu pa kad je rekla: "After 500 m go right", H. je rekao: "To je njoj ravno, samo idi ravno". Izgleda da je komunikacija mimikom i dalje najuspješnija usprkos svoj tehnologiji.

Vrijeme je istjecalo i shvatili smo da s ovakvim peripetijama nećemo nikada doći do hrama. Iako smo svi bili jednim dijelom isfrustrirani, taj nas je kaos istovremeno toliko zabavljao da smo ostali uporni u nastojanju da tražimo i dalje. S. je kontaktirao hram i isposlovao da oltar bude još pola sata dulje otvoren da vidimo Nirsimhadeva. Sada je N. imala volan u rukama i kada je shvatila koliko po GPS-u imamo kilometara do hrama i kako smo u nekakvoj nedodžiji među kuruzom i znakovima za obilazak s kojima smo se čak uspjeli vrtjeti u krug, nagazila je na gas kao furija. S. čiji je i auto ju je molio da malo uspori, da nisu to ceste za takvu vožnju, da auto također nije turbo model sportskog tipa, no ona je nastavila kako trebamo vidjeti Nirsimhadeva te je jurila mahnito po cesti, preticala po punoj crti četiri trndekala skupa s traktorom, a H. je u tom trenu uzeo japu, rekao:"Vidim ja da ćemo uskoro izginiti pa bolje da ja imam Sveto Ime na svojim usnama" i krenuo mantrati. Nakon ne znam koliko vremenskog mučenja po cestama, napokon smo došli na cestu do hrama i relativno brzo došli do njega. I ja sam prilično htjela vidjeti taj hram jer Nirsimhadev je jedino božanstvo s kojim imam nekakav odnos- nosim njegovu kavachu, mantram njegove mantre i zaista mi se svidjela ideja da ga vidim.

Kad smo stigli, S. je izletio iz auta i krenuo trčati jer vremenski smo već prešli i tih ekstra pola sata za koje nam je javljeno da će nas pujari (brahmana koji obožava božanstvo na oltaru) pričekati. Trči on, mi trčimo za njim, bacamo cipele ispred hrama, uletavamo kao da nas ganjaju lavovi, jedna prostorija i odmah temple room, uletavamo i bum - temple room prazan. Nigdje nikog, zatvoren oltar. Zadihani zastajemo. Nismo uspjeli... tuga... Ali, potrudili smo se. A prostor... prekrsan! Neobjašnjivo privlačan. Kao u nekom starom, mračnom dvorcu, kamen, snažna drvena vrata. Mračno. Sve ono što je Atma ikad zamišljala kad bi pomislila na hram u koji bi voljela otići. Mračno, moćno i snažno. Jaka vibracija. No, neću vidjeti Nirsimhadeva. Šteta, zbog toga smo došli. No valjda će se pujari smilovati i ipak otvoriti vrata.

Jedna mataji koja se tamo počela muvati kaže da su ga baš prije koju minutu zatvorili, da su nas čekali, ali kako nismo dolazili, pujari je maločas zatvorio oltar. Naš vodič sav uspuhan i pomalo sjetan pita: "Možemo li bar otpjevati malo tu?" Ona kaže da možemo, naravno, i da nam jastuke za sjesti. Kaže S. kako smo se pogubili putem pa zato nismo došli na vrijeme, a ona je krenula dalje i rekla : "Pitat ću ga." S. je uzeo harmonij, a meni je rekao da uzmem mridangu, bubanj. H. je imao karatale, N. def. I počeli smo pjevati uvodne vaišnavske mantre te onda bhajan posvećen Nirsimhadevu, jedan od meni najdražih bhajana. Dala sam si oduška na mridangi, iako se još učim i uvježbavam brzi ritam, nisam se opterećivala, samo sam lupala kako mi je došlo. I bila sam nekako sretna i imala sam osjećaj da ćemo ipak vidjeti Nirsimhadeva, a vele da Bog uvijek čuje želje svojih jivica. I uživljeni tako u bhajan u jednom trenutku se čuje automatsko otvaranje velikih drvenih vrata, a ispred njih ogromna spuštena zavjesa na kojoj je yantra. Tada smo znali da ćemo ipak vidjeti Nirsimhadeva. Uto se pojavljuje mladi pujari, zapuše u školjku i pred nama se pojavi Nirsimhadev na tako prekrasno uređenom oltaru da sam samo opčinjeno gledala. Te boje, ta vibracija snage koja je izvirala s oltara bila mi je zaista nešto što nisam očekivala. Ja koja se uopće ne mogu sastati s kipovima, oltarima, obožavanjima, piljila sam u Nirsimhadeva i mislila kako nije slučajno da sam stavljenja u položaj da sviram mridangu sada tamo. Na to je pujari pozvao jednog po jednog da priđemo oltaru i stavio nam svakom Nirsimhadevom šljem na glavu te izgovorio mantre. To mi je bilo zanimljivo iskustvo, odmalena sam povezana s mantrama i nema mi ničeg ljepšeg i moćnijeg nego kad brahmana izgovara mantre. Nakon toga smo još razgledali hram koji je u cijelosti mjesto na kojem bih se voljela zadržati, od prostora i vibracije, do ljudi koje sam srela. Svi imaju nevjerojatno privlačnu i lijepu vibraciju i mislim da znam gdje ću provesti idući godišnji. Uskoro smo krenuli dalje, a ja sam razmišljala kako to da me se dojmio toliko taj hram i sam oltar, a ja nisam osoba za te stvari. Kaže S. da je očito da ja tražim sigurnost, a Nirsimhadev je zaštitnički aspekt. I zaista, ja sam Boga sa svim njegovim aspektima oduvijek primarno postavljala kao zaštitnika i očinsku figuru u smislu zaštite. A valjda i ta moja divlja priroda više rezonira s Bogom u lavljem obliku koji trga demone nego s aspektom ljubavi i nježnosti.





U Zagreb smo došli u 4:00. Pokupila sam svoje prnje iz auta, došla doma, ubacila se u kadu i otišla na nekih 6 sati dobrog spavanja.

Oznake: život u hramu, Nirsimhadev, Janmastami, pustolovina

Vraćam se Zagrebe tebi..O, tjeskobo! I ti si tu..

petak , 11.08.2017.

Nakon morskog odmora od dva i pol tjedna, vratih se na asfalt usijane nam metropole. Iscrpljena i polusnena, no srećom i raspakirana, nisam uspjela zadržati zen stanje pa sam svojim realnim, no ne i dobrodošlim komentarima razjebala krvno najbližu mi osobu. I opet slušam ta jedno te ista sranja kako ona žvače govna otkako je stari umro jer mora živjeti s mojim promjenama raspoloženja, kako sam ja ovakva i onakva i opet jedno te isto prebacivanje loptice čim ja uputim komentar koji joj se ne sviđa. Da, nakon neke tamo 25-e čovjek više ne bi trebao živjeti s roditeljima, no ja sam očito luzer jer si nisam uspjela napraviti situaciju u kojoj se mogu odmaknuti i napraviti si vlastiti život. Da je situacija uglavnom mome umu crna govori i velika količina tjeskobe i povremena stanja deprimiranosti s kojima se, na sreću, uspijevam nositi ipak, no da se ne mogu za vijeke vijekova otarasiti tog napornog dvojca, ne mogu. I ne podnosim svađe. Ne znam zašto, no mrzim ih i jebeno se loše osjećam nakon njih.

U nedjelju idem u Njemačku u hram na nekoliko dana. Tamo će biti osoba koja me uspije nekako posložiti i presložiti kada sam u njenoj blizini pa ću nastojati upiti što više tih dobrih vibracija. Nekako mislim da mi u krvi nije isposništvo koliko god maštala o njemu ponekad, no priznajem da mi nekada zamiriši kao savršen bijeg od svega. No nije to moj film, isto kako ne mislim da je bijeg od statusa quo ili problema valjan motiv za zarediti se. To treba biti poziv. No, dragi dnevniče, osim pokojeg mobilnog, izgleda da ja pozive ne primam - ni ove duhovne, a ni materijalne jer ako je ovo čime se sada bavim poslovno moj poziv, onda ću leći na pod i pokloniti se apsolutnom ne-imanju slobode izbora. Onda na nas zaista utječe sve i svašta ili smo dobra loptica za napucavanje našoj vlastitoj karmi koje trenutno nismo svjesni.

U stanju nezadovoljstva sam, opet. Možda zato što sam žena pa imam one dane u mjesecu nakon onih prvih dana u mjesecu kada sam frustrirana jer trebam dobiti one sljedeće. Sanjam već dva dana za redom posao i budim se uplakane duše. Ne znam, ali dođe mi da odem u Liku - jer tamo je baš divna priroda - sjednem na neku livadu na nekom brdu pod neki bor i počnem duboko disati. I tako ostanem tamo neko vrijeme, u danima primjerice. Ili upoznam nekog medvjeda i istresem mu svoje jade. Nije lako imati moj um, dakako, no, jebemu mater, istrenirati tog majmuna teže je nego natjerati slona da pleše. Vjerojatno bih sada, umjesto da piskaram na svom ugrijanom laptopu, trebala već biti barem na 400. izgovoru mantre. Ali nisam, naravno, linija manjeg otpora drugo mi je ime.

Upoznala sam neke nove ljude na moru, stare i mlade, ovakve i onakve, no svi se prikazuju jako sretnima. Slušala sam priče o zajedničkim obiteljskim ručkovima, o ženidbama, useljenjima i preseljenjima, dobrim poslovima i velikim plaćama, a ja u kući gdje se moram skrivati od familije da me ne pitaju previše jer što god da im kažem će ili osuditi ili se zgražati, soliram predugo za svoje pojmove, ali u ovom životnom periodu mislim da me samo Apsolut ima kapaciteta voljeti, živim u svojoj sobi jer je majka trenutno u dnevnom boravku, a posao koji imam bih mijenjala za bilo što drugo što će mi omogućavati miran i spokojan san. Bogu fala pa imam prijatelje, isto tako sjebane koji žive s roditeljima, imaju usrane poslove ili ih nemaju pa imam s kim na kavi istresti trenutno "dani u mjesecu" frustraciju.

Ne znam kakvi su drugi ljudi s putovanjem, no ja sam koma. Prvo, ne spavam od uzbuđenja i misli koje mi se roje jer bik koji pušta korijenje ide na nepoznato mjesto. Onda sam na putu smrskana od položaja pa se fizički ne osjećam poletno, a od silnog nespavanja od uzbuđenja sam toliko iscrpljena da jedva držim oči otvorene. Da nemam istinski unutarnji poriv i vapaj za duhovnim punjenjem vjerojatno ne bih nigdje ni išla jer sam stvari unaprijed već dobrano zakomplicirala.

Uskoro ću na kavu, a sutra u posjetu baki. Baš se veselim, dugo ju nisam vidjela. Danas se idem naći s Moni, nismo se vidjele predugo za naše pojmove.

Oznake: tjeskoba, majmunski um, hramski život

Svemu dode kraj, i dobromu i losemu

četvrtak , 10.08.2017.

Premda smo se trebali vratiti s mora u ponedjeljak, vracamo se sutra. Vjerojatno je triger bio splet okolnosti na koje nismo racunali i u kojima smo dovedeni pred gotov cin.

Naime, od prostora u toj cuvenoj obiteljskoj vikendici koju dijele sestra, brat mog pokojnog oca i stara i ja, mi trenutno imamo samo spavacu sobu i nadogradjenu kuhinju. Obicno planiramo biti tu kad nema nikog pa koristimo sobu do nase, koja bi, prema podjeli izmedu djece nasljednika trebala biti nasa jednog dana. Ta soba je sluzbeno bakina, od stare mog starog, koja je slabo pokretna i teta ju bedina. Kad god idemo na more pitamo kad oni idu jer je moj stari davno ugradio klimu koja se ne smije koristiti jer baki smeta. A moja majka ne podnosi vrucinu. Zlo joj je od vrucine, ima valunge i ljeti ne izlazi iz stana ako ne mora. Tako je bilo i prije ovih nesnosnih vrucina i toplotnih udara.

I tako smo si mi organizirali ljeto, kupile nove madrace i spavale pod klimom dvije noci, da bi se majka cula s tetom na telefon i da bi joj rekla, tek kada je stara pitala da joj potvrdi dolazak 11.8., da dolazi ni manje ni vise nego tjedan dana prije. Meni je pao mrak na oci jer znam na sto lici taj suzivot na moru, a drugo je razocarenje tog velikog djeteta u liku moje majke koje nije bilo na moru godinama jer je bedinala bolesnog psa i sad nece imati nikakav mir opet. I jucer, nakon sto smo u osam uvecer sjedili na nasoj vjecno hladom prekrivenoj terasi i brisali papirnatim rucnicima vodu koja nam je izbijala na licima jer ne mozemo koristiti jebenu klimu koja se inace koristi u takvim trenucima, te nakon sto se moja teta s prozora iz sobe u kojoj je ta ista klima nagnula i rekla "ajme kako je vruce", mislim da nam je objema pregorio fitilj. I tako se danas pakiramo i sutra vracamo. Nista nije slucajno ionako.

Srecom, ja sam se nauzivala i vise nemam ni volje biti tu, svi frendovi su mi u Zagrebu, spiritualna ekipa mi je u Zagrebu i mislim da mogu komotno doma. A majka, majka ce morati po dodatne zadatke iz duhovne prakse na temu kako sacuvati unutarnji mir.

Jucer sam se cula s prijateljem koji zivi u jednom hramu i vodimo duge razgovore koji mi zaista pomognu cesto. Setala sam plazom i pricali smo o nekim stvarima koje me muce vez duze, primjerice zasto se ne znam prepustiti i zasto si kocim neke mogucnosti. Kako rijesiti unutarnja nezadovoljstva koja su usmjerena na moj odnos prema svijetu i drugima. I kako nas Krisna, Svemir, visa sila, nazovite to kako zelite, stavlja u situacije iskljucivo da bi nam se pomoglo da naucimo nesto i postanemo duhovno razvijeniji. Jer ako zelis biti hrabar, logicno je da ce ti se otvoriti opasnost kako bi usvojio hrabrost. Ako zelis biti tolerantan, logicno da ce se pojaviti ljudi i situacije potpuno suprotne onom sto ti daje unutarnji mir kako bi razvio toleranciju. I to je naprosto tako, nema jednostavnih zadataka i vjecno smo na putu rjesavanja svojih samskara.

I tek sto sam ovo napisala stize mi poziv da idem u Njemacku u hram na par dana. Hmmm

Oznake: obitelj, Izazovi

Ljetni napori iliti svakog gosta tri dana dosta

utorak , 08.08.2017.

Nemam goste, ukoliko ste slucajno to pomislili na temelju naslova, no ta se narodna izreka moze primijeniti i na ukucane. Sesnaesti dan ljetovanja i lagano mi je pun sesir svega, i ljudi oko mene i ljudi na plazi, a i mene same. Odmorih se od Zagreba i sada je valjda vrijeme da mu se vratim u zagrljaj. Ostat cemo jos neko vrijeme, no ja vec mastam o svom biciklu, kavama u gradu i dogadajima duhovne prirode koji slijede pocetkom rujna. A trebat ce um pripremiti i na nastavak radnog odnosa. Necu sada o tome da si ne pokvarim godisnji i rucak.

Jucer je bio pun mjesec, a uz njega i pomrcina. Buduci da sam uzasno senzitivna dok se gospodin puni, morala sam svoja neuracunljiva i za okolinu nekad pogubna raspolozenja zauzdavati meditacijom. I sasvim mi je dobro prosao dan. Cak sam samoj sebi zabranila piti ista osim vode i jogurta, sve s ciljem postizanja vise vibracije (inace smo svi postali lokativi otkako smo na moru). Kakva mi je vibracija bila realno, ne znam, ali s obzirom da nisam napravila nikakvo sranje, ocito dobra.

Nakon dva dana sto se nismo tusirali i sto smo pustali vodu samo nakon Mr. Hankeyija jer je cisterna pukla, napokon je jutros dosla voda. Strepili smo sto ce biti s tim kvazi topljeno zeljezo zakrpom, ali stvar nije popravljena. Srecom voda izlazi u kapljicama, a ne u mlazu kao onda i napunili smo samo pola rezervoara pa nema pritisak kao onda. Valjda ce izdrzati jos neko vrijeme.

Dani mi uglavnom prolaze u citanju, meditaciji, navecer zalim sve dobrom pivom ili vinom, fali mi drustvo za Belu, ali nemam ga ni u Zagrebu pa nije neka tragedija. Danas smo na djetnom rucku - grckoj salati. Bila je to moja ideja, pokusavam kao smanjiti. Do iduce pizze.

Budite mi zdravi i veseli, saljem vam par slanih valova za masazu.
Vasa Atma

Oznake: more

Morske radosti

subota , 05.08.2017.

7:50, sunce i jutarnje cakule zrikavaca. Vec sam desetak dana na moru i mislim da sam se barem nagustala sto se plivanja tice. Rekla bi moja majka koja me i naucila plivati tako da je prevrnula gumeni camac (meni su nekada potrebne rigorozne mrtode) da sam kao riba u vodi i sto je, je, meni najbitniji dio mora - kupanje, zadovoljen je. Zasto uopce to spominjem kad sam jos ovdje i gustam jutarnju kavicu uz malo brljavljenja po morskom stoljnjaku s motivima skoljkica i morskih zvijezda, pitao bi se netko, no, kako to obicno biva s mojim boravcima ovdje, uvijek se neki neocekivani kufer dogada. Bar nikada nije dosadno!

Pred neki dan smo napunili cisternu s vodom, da bi istu vecer vidjeli da pusta jer je puknuta. U ova tri dana istekli su gotovo svi kubici ove dragocjene tekucine, sto znaci da cemo vjerojatno sutra biti bez mogucnosti sranja u vlastitu skoljku. I bez mogucnosti tusiranja. I prosle je godine bila situacija da je krepao hidrofor, taman kad sam dosla s prijateljicom. Sada je situacija ipak malo zesca, cisterna kosta par somova kuna (ova je bila 8600) koje trenutno nitko nema, a i nova ce se morati zazidati jer ove plasticne nisu namijenjene da budu na ovakvim temperaturama. Danas bi trebao doci susjed i pogledati rupu na njoj pa da vidi kako ce ju zakrpati. Onda mora tako zakrpana stajati 24 h barem. No dobro! Nama je i dalje lijepo, igramo jampica po citave dane, a imamo i jednog susjeda s kojim zaigramo belu u troje. Redovito jedemo sladolede s plaze, imaju jako finu cokoladu, a moj slatkim opsjednuti jezik rado se time casti.

Imam nekakav osjecaj da se lagano pozdravljam od godisnjeg i to zato sto sutra dolaze baka i teta koje borave u sobi do. Ne bi to bio sad toliki problem da ne postoji veliko razilazenje u stilu zivota i da imamo svoju privatnost, zbog koje smo se, na kraju, i zaputili na odmor. Cure su trebale doci tek za tjedan dana i da nismo slucajno pitali opet dolaze li tada, iznenadili bi se jako jer nam uopce ne bi najavili svoj dolazak koji je- sutra! No sve je dobro, always look on a bright side, ako nista, pomoci cemo malo oko bake jer je bolesna pa ce se teta moci okupati koji put. Naravno, ako ne dode do drama radi razilazenja u svemu i svacemu i klasicnih pizdarija koje su bile ucestale zadnjih 30 godina.

Inace, imala sam priliku upoznati super curku koja je dosla u tetin apartman kao gosca prosli tjedan. Obicno me ne zanimaju niciji gosti u ovoj kuci, no kako nista nije slucajno, tako nije ni to da su ovog puta dosle mama i kcer s kojima smo totalno kliknule. Majka je imala drustvo slicno sebi, a ja i curka smo redovito vjezbale yogu na krovu, zalijevale grla pivom i zajebavale se na plazi.

Da se Bog brine za sve dokazao je i izlet na kojemu smo bile s tim goscama i mojom prijateljicom, kada sam na povratku srela bhakte. Naravno da sam se ubrzo raspitala tko su i dobila vec za sat vremena poziv da se nadjemo pa sam se tu vecer nasla na kraju otoka na plazi gdje smo zasvirali bhajan. I to je bilo zanimljivo iskustvo, a ti bhakte su bas simpaticni.

Eto kratki morski report prije kasnog jutarnjeg kupanja (obicno smo vec u pol 8 u moru, ali sam ja danas izuzetno lijena). Vani je sto stupnjeva, ali imamo zato moreeee. I otvorio se novi Tommy i nova pizzerija. Badic mi dobro stoji usprkos visku kilograma. Ma super je sve, valjda cemo jos ostati neko vrijeme.

Puno morskih pozdrava salje vam Atma sa skrgama! Evo i koja slika s odmora.

Oznake: more, Ljetovanje..