Vraćam se Zagrebe tebi..O, tjeskobo! I ti si tu..

petak , 11.08.2017.

Nakon morskog odmora od dva i pol tjedna, vratih se na asfalt usijane nam metropole. Iscrpljena i polusnena, no srećom i raspakirana, nisam uspjela zadržati zen stanje pa sam svojim realnim, no ne i dobrodošlim komentarima razjebala krvno najbližu mi osobu. I opet slušam ta jedno te ista sranja kako ona žvače govna otkako je stari umro jer mora živjeti s mojim promjenama raspoloženja, kako sam ja ovakva i onakva i opet jedno te isto prebacivanje loptice čim ja uputim komentar koji joj se ne sviđa. Da, nakon neke tamo 25-e čovjek više ne bi trebao živjeti s roditeljima, no ja sam očito luzer jer si nisam uspjela napraviti situaciju u kojoj se mogu odmaknuti i napraviti si vlastiti život. Da je situacija uglavnom mome umu crna govori i velika količina tjeskobe i povremena stanja deprimiranosti s kojima se, na sreću, uspijevam nositi ipak, no da se ne mogu za vijeke vijekova otarasiti tog napornog dvojca, ne mogu. I ne podnosim svađe. Ne znam zašto, no mrzim ih i jebeno se loše osjećam nakon njih.

U nedjelju idem u Njemačku u hram na nekoliko dana. Tamo će biti osoba koja me uspije nekako posložiti i presložiti kada sam u njenoj blizini pa ću nastojati upiti što više tih dobrih vibracija. Nekako mislim da mi u krvi nije isposništvo koliko god maštala o njemu ponekad, no priznajem da mi nekada zamiriši kao savršen bijeg od svega. No nije to moj film, isto kako ne mislim da je bijeg od statusa quo ili problema valjan motiv za zarediti se. To treba biti poziv. No, dragi dnevniče, osim pokojeg mobilnog, izgleda da ja pozive ne primam - ni ove duhovne, a ni materijalne jer ako je ovo čime se sada bavim poslovno moj poziv, onda ću leći na pod i pokloniti se apsolutnom ne-imanju slobode izbora. Onda na nas zaista utječe sve i svašta ili smo dobra loptica za napucavanje našoj vlastitoj karmi koje trenutno nismo svjesni.

U stanju nezadovoljstva sam, opet. Možda zato što sam žena pa imam one dane u mjesecu nakon onih prvih dana u mjesecu kada sam frustrirana jer trebam dobiti one sljedeće. Sanjam već dva dana za redom posao i budim se uplakane duše. Ne znam, ali dođe mi da odem u Liku - jer tamo je baš divna priroda - sjednem na neku livadu na nekom brdu pod neki bor i počnem duboko disati. I tako ostanem tamo neko vrijeme, u danima primjerice. Ili upoznam nekog medvjeda i istresem mu svoje jade. Nije lako imati moj um, dakako, no, jebemu mater, istrenirati tog majmuna teže je nego natjerati slona da pleše. Vjerojatno bih sada, umjesto da piskaram na svom ugrijanom laptopu, trebala već biti barem na 400. izgovoru mantre. Ali nisam, naravno, linija manjeg otpora drugo mi je ime.

Upoznala sam neke nove ljude na moru, stare i mlade, ovakve i onakve, no svi se prikazuju jako sretnima. Slušala sam priče o zajedničkim obiteljskim ručkovima, o ženidbama, useljenjima i preseljenjima, dobrim poslovima i velikim plaćama, a ja u kući gdje se moram skrivati od familije da me ne pitaju previše jer što god da im kažem će ili osuditi ili se zgražati, soliram predugo za svoje pojmove, ali u ovom životnom periodu mislim da me samo Apsolut ima kapaciteta voljeti, živim u svojoj sobi jer je majka trenutno u dnevnom boravku, a posao koji imam bih mijenjala za bilo što drugo što će mi omogućavati miran i spokojan san. Bogu fala pa imam prijatelje, isto tako sjebane koji žive s roditeljima, imaju usrane poslove ili ih nemaju pa imam s kim na kavi istresti trenutno "dani u mjesecu" frustraciju.

Ne znam kakvi su drugi ljudi s putovanjem, no ja sam koma. Prvo, ne spavam od uzbuđenja i misli koje mi se roje jer bik koji pušta korijenje ide na nepoznato mjesto. Onda sam na putu smrskana od položaja pa se fizički ne osjećam poletno, a od silnog nespavanja od uzbuđenja sam toliko iscrpljena da jedva držim oči otvorene. Da nemam istinski unutarnji poriv i vapaj za duhovnim punjenjem vjerojatno ne bih nigdje ni išla jer sam stvari unaprijed već dobrano zakomplicirala.

Uskoro ću na kavu, a sutra u posjetu baki. Baš se veselim, dugo ju nisam vidjela. Danas se idem naći s Moni, nismo se vidjele predugo za naše pojmove.

Oznake: tjeskoba, majmunski um, hramski život