Sve bolesti su odraz naših unutarnjih stanja ili kako se suočavam sa svojom napaćenom kralježnicom

nedjelja , 28.08.2016.

Da je uzrok svih bolesti psihosomatske naravi i da su one samo posljedice unutarnje nehigijene vjerujem otkako sam bila dijete. I ne samo da su to, refleksija na materijalnoj razini, tijelu, već da su neke i karmički uteg koji nosimo shodno s našim prethodnim djelatnostima.

Kao dijete prošla sam razne krugove pakla s bolestima koje su me bile zadesile. Već samo moje rođenje bilo je izazov i majci i liječnicima, a održavanje male Atme na životu avantura koja je sigurno oduzela par godina života mojim roditeljima. I baki.
Borili su se za mene, ja sam se borila za sebe i na kraju smo uspjeli- hodam, trčim, padam, skačem, usprkos paralizi jedne strane tijela koja se dogodila onda davno kada sam imala samo 18 mjeseci.

Nije na tome stalo. S 12 godina imala sam opet jednu atipičnu pojavu koja me vadila iz škole, zadržavala u bolnici po par tjedana, vraćala s mora usred ljetovanja, hitne, doktori, divna tadašnja pedijatrica koja je u svoj svojoj ljubavi napokon rekla:"Ne znam. Potražite pomoć kod alternativnih liječnika." To je rekla pedijatrica, doktorica klasične medicine, iste one koja donedavno nije mogla čuti za pojam alternativnog u svojim krugovima. I tada smo krenuli u lov na nekog i nešto što bi zaustavilo patnju kroz koju sam tada prolazila.

Nakon nešto traganja, prolaska kroz ruke raznim i lažnim i pravim bioenergetičarima, reikistima i inima, došli smo preko nekadašnje emisije Mandragora koja se vrtila na Radiju 101 do kristaloterapeuta. Tada sam imala 12 g. i rado sam odlazila na tretmane. Sviđala mi se ta soba u prizemlju, zamračena zastorima, prožeta mirisima indijskih štapića. Ostalih detalja se ne sjećam pretjerano. Znam samo da bi terapeut puštao svaki put tu jednu kazetu s divnom glazbom koja mi je bila jako privlačna, koju sam ga na kraju zamolila da mi snimi. Jednom je stavio nešto drugo, a ja sam se pobunila i rekla mu:"Zorane, daj onu kazetu." Sedamnaest godina poslije nailazim na tu kazetu dok sam čistila ormar od starih stvari, pogledam ju, a na njoj piše "Krishna Vision." Tradicionalne vaišnavske devocijske pjesme na pop-rock način 90-ih. Samo jedna od zanimljivih anegdota ako se sjetimo da sam krajem 2014. došla upravo do te tradicije kroz svoju yogijsku potragu. No, to nije tema sada, tema je zdravlje ili nedostatak istog.

Nakon svih tih propaćenih bolova i bolesti, jedno je postalo očito. Atma odrađuje neku grdu karmu vezanu za kretanje. Što je uzrok tome, ne znam, ali dijagnoze su dosta jake i moja kralježnica pati. Nažalost, djetinjstvo provedeno u razvlačenju i natezanju mojih udova dok sam bila beba ostavilo je očito duboki utisak mržnje prema vježbanju pa donedavno nisam htjela ni čuti za vježbanje. Nažalost, situacija je postala takva da sam pred koji mjesec počela s laganim vježbama yoge rekavši samoj sebi:"Mrzim vježbati, ali ne želim biti nepokretna za deset godina."

Stvar bi bila dobra da se nije dogodila najprije viroza koja me dugo onesposobila energetski za išta, a onda uklještenje živca na moru koje je zahtijevalo dolazak hitne i tri dana dobivanja injekcije kortikosteroida. Ne bi ni to bio problem da je bol pustila kako to obično biva nakon par dana. Međutim, nije. Gotovo dva tjedna nakon uklještenja, ja se budim s jakim bolovima u lumbalnom dijelu. Deep relief izgleda ne pomaže. A ja sutra počinjem raditi, novi posao, bit će puno sjedenja. I zabrinuta sam. I preplašena. I znam da ću morati nešto poduzeti, a ne znam kako s obzirom da neću imati puno vremena jer ću raditi po čitave dane.

Ima jedna dobra knjiga, Louise Hay je autorica, "Kako iscijeliti duh i tijelo". Louise je izliječila sebe od obrasca seksualne žrtve i raka tako što je uspjela svoj um dovesti u red i nahraniti ga pozitivnim afirmacijama. Knjiga je zaista must have, no mene najviše fascinira zadnji dio gdje se nalazi tabela s velikim brojem bolesti, uzročnika i afirmacija za pomoć.

Evo pofotkanih dijelova sa svim kralješcima i objašnjenjima mogućih uzroka boli. Uvećajte manje slike, slikane su s mobom pa nije neka kvaliteta.



Shematski prikaz posljedice iskrivljena kralježnice iz knjige "Kako iscijeliti duh i tijelo" autorice Louise L. Hay










Kralježnica

Iskrivljena kralježnica označava nesposobnost prepuštanja životnoj podršci. Strah i pokušaj da zadržimo stare ideje. Nepovjerenje prema životu. Nedostatak integriteta. Nemamo hrabrosti živjeti po svojim načelima.

Hmmm, jako zanimljivo. Već danima pišem postove o sebi i putu u kojem sam se našla, kako me muči neuklapanje iako osjećam određenu privlačnost, kako sam čitav život osoba sa svojim principima i nemogućnošću uklapanja i kako zapravo čitav život patim u samoći zbog istog i onda vidim ovo i dođe mi da se smijem. I to je baš sada eskaliralo kada sam odlučila rasturiti obrazac kojim samoj sebi stopiram život po svojim načelima.

Louise je detaljno izložila uzrok koji stoji iza problema sa svakim pojedinim kralješkom. Dala je sliku, naznačila svaki kralježak slovom i brojkom i uz to dala tabelu da se vidi s čim je bol povezana.

Moj lumbalni dio i bol u njemu, prema crtežu, proteže se kroz dva kralješka i kosti sacruma.

Za prvi dio- najviši kralježak do kojeg bol dopire piše: odbijanje seksualnosti, strah od karijere, osjećaj da smo bez snage.

Ovo je jako zanimljivo budući da mi je moja jyotish majstorica na analizi rekla: "Nevjerojatno, najveći odmak imaš prema karijeri, a to ti je Bogom dano u chartu." Ne samo to, pred par godina namjerno sam si krenula blokirati karijeru odabravši put bez mogućnosti zaposlenja. Srećom da toliko vapim za višim vodstvom da me izvelo na put gdje mi se taj aspekt otvorio, premda sam se snažno odupirala iz raznih strahova koji se pak reflektiraju na druge točke.


Za drugi dio, onaj koji se približava sacrumu, on se tiče potkoljenica, nožnih zglobova i stopala. Manifestira se kao slaba cirkulacija u nogama (imam), natečeni zglobovi (imam nekad), hladne noge (imam), slabost i grčevi u nogama (imala sam ove simptome pred par godina dosta često).

Taj dio se odnosi na teškoće u komunikaciji i teško prihvaćanje zadovoljstva. Zanimljivo, baš sam od toga patila pred par godina, zapletena u vezu ispunjenu poteškoćama u komunikaciji i gubljenju veselja i zadovoljstva u životu općenito.

I za kraj, sacrum(trokutasta kost zdjelice): kosti kukova, stražnica: problemi sakroilijakalne kralježnice, iskrivljenost kralježnice (zbog ovoga sam išla na fizioterapiju u bolnicu jedno vrijeme, a fizijatar je baš naglašavao probleme sa zdjelicom)

Veli da to označava nedostatak snage i staru ljutnju. Afirmacija je da sam ja autoritet u svom životu. Ima savršenog smisla jer sam upala u priču gdje su mi se stalno htjeli nametnuti vanjski autoriteti s kojima sam odmah počela voditi rat.

Zanimljivo je kako sam jučer dobila od osobe koju ne znam savjet za jednu vrstu fizioterapije za koju nisam još čula- tzv. yumeiho terapija koja se sastoji od masaže i akupresure, a baš je napravljena za sve ove moje tegobe koje imam.

Vjerojatno je ova svježa bol rezultat mog straha od novog posla, moje nesigurnosti u sebe koja me dovela do bježanja od karijere s čim se sada napokon suočavam. Radit ću na tome tako da ću se suočiti s tim što mi dolazi, a kada saznam radno vrijeme otići ću na tu fizikalnu terapiju. Kasnije kanim upisati yogu da redovito vježbam. I naravno, puno puno rada na sebi, osvještavanja svojih krivo posloženih obrazaca, prebiranja po smeću koje sam nabacala.

Oznake: Louise Hay, Zdravlje, problemi s kralježnicom, uklještenje živca, yumeiho terapija

Godina (m)učenja

srijeda , 24.08.2016.

Najavljivali su razni astrolozi, duhovnjaci, babe gatare, Jage, Roge da bude ova godina prilično heavy. Pričalo se o planetarnom odrješavanju karme, s čime su pokrivena i sva nezahvalna politička zbivanja, vremenske nepogode i problemi koje će čovječanstvo proživljavati na osobnom planu. U razgovoru s mnogim ljudima doznala sam da im se životi vrte k'o ringišil, brzo i nepregledno, a da su ih promjene koje su ih zahvatile neveselo ubile u pojam. Svi pričaju da se na kozmičkom planu događa big shit, ali big shit u vidu kvantnog skoka, koraka naprijed, mogućnosti da se čovječanstvo pokrene i okrene ka dobrome.
Ja nemam pojma o astrologiji, ali imam par prijatelja koji se time ozbiljnije bave, pa mogu reći da su oni to potvrdili.
Trenutno smo u konjunkciji Marsa i Saturna, prilično nepovoljan period koji dominira ovim mjesecom i upozorena sam da pazim na labrnju. Zašto to govorim...

Ja sam užasno lajav stvor. Meljem previše u svim smislovima. U smislu da em što puno govorim, previše informacija puštam u tom govoru. Krivim ljudima. Neki dan sam spomenula amatya karaku u jyotoshu koja se opisuje kao "vozilo duše" i to sam rekla da mi je Rahu koji mi daje tešku individualnost, profil čudaka i odlaske u ekstreme, a što se tiče planeta koji opisuje samu dušu, tzv. atma karaka, to mi je Merkur- lajavost i inteligencija. Za inteligenciju se ne bunim, no lajavost...lajavost me odvodi stalno u krivom smjeru. Stalno bih nešto pričala, prepričavala, objašnjavala, razjašnjavala...meni nije dosta da imam ovakav lijepi dnevnik, nego moram srediti parsatnu kavu da se izverglam ko čovjek. To ne bi bio problem kada bih stvarno birala s kim ću tu kavu imati, tj. s kakvom osobom. Ali ne, ja takvu kavu napravim i s ljudima s kojima sam pred xy godina očito s razlogom prekinula odnos (samo sam u međuvremenu iz nebitnosti i nevezanosti za taj odnos zaboravila što se točno dogodilo) i izverglam pola svog života. I poslije mi, pogodite što- bude krivo. Dok ne zaboravim da sam imala tu kavu i da sam pričala to sve što sam pričala.

Kako je meni osobno ova godina jako jebeno zahtjevna- bila i još uvijek je, u vidu svega- posla, duhovnosti, odnosa i velikih promjena na planu svega navedenog, sada me valjda ovaj energetski intenzivniji period prilično šamara i razbuđuje. Naime, nedavno sam, došavši do krucijalnih rješenja većine svojih recentnih problema došla do točke otvaranja portala u nove dimenzije. Mojih vlastitih portala, ne nekakvih 4d, 5d i sl. čudesa. I sada sam shvatila da mi je korak koji sada moram napraviti da prestanem lajati svima o svemu. U protivnom će mi se i dalje keljiti nepoželjni ljudi kojih ću se opet uz teške lekcije riješiti. Atma, stop, zaustavi se. Previše pričaš. Previše se otvaraš. Previše daješ sebe krivim ljudima. Zašto rasipaš svoju energiju u prazno. Zašto? Zašto?? Zašto?!?! Probudi se, hej!!! *slap* Probudi se. Zaustavi se kad želiš krenuti otvoriti dušu. Ili barem labrnju.

Možda da si isprintam to u crvenoj boji i zalijepim? Kada ću više prestati hrliti u tuđe lažne kvazi-prijateljske zagrljaje? I shvatiti da sam samoj sebi dovoljna za emocionalnu potporu? I da, čak i ako poželim vanjsku, imam to u par prijatelja koji su zaista uvijek tu- stalni i stabilni.

Pišem ovo jer sam imala situaciju s osobom iz prošlosti koja je postala opet osoba za sadašnjost i to samo zato što sam ja uspjela potisnuti i naoko zaboraviti što se onda dogodilo pa sam malo pohrlila u pretjerano druženje. Nažalost, krivo me se shvatilo i premda sam rekla da može računati samo na prijateljstvo (lik je btw u vezi, no to mu očito ništa ne znači), dobila sam nabrijanu poruku da zašto ne kažem determinirano kada ćemo se mi vidjeti ili čuti. Moram priznati da sam ostala zaprepaštena jer nisam navikla nikome račune polagati zašto se javim ili ne javim, a sad sam napadnuta jer nisam nazvala, a rekla sam da budem. Naprosto jer mi je uletio drugi poziv koji je trajao predugo, a onda sam i izgubila volju. Čak se i moj Merkur umori nakon sat vremena lajanja na mobitel pa mu treba mali odmor (apropos toga, dobila sam poruku od operatera da sam prešla 1500 minuta prema drugim mrežama). Čovjek mi na to napiše nabrijanu poruku da neće on trpjeti ta sranja, da sam nepristojna itd. Morala sam se debelo suzdržati da ne napišem nešto čime ću definitivno okončati ikakvu mogućnost daljnje komunikacije pa sam napisala relativno smirenu, cool poruku da nije sa mnom u vezi da mu polažem račune, da me smeta napasnost i tlačenje itd. Bože dragi. Koji jebeni kurac?!
Atma, hej, curo, već si potamanila neke crnjake u zadnja dva mjeseca, što ih ne znaš prepoznati?

Hoću li ikada naučiti zaustaviti se?

Oznake: međuljudski odnosi, naporni ljudi, horoskop

Moje ime je medvjedić Lino...

utorak , 23.08.2016.

Tako se osjećam jer s tri banke već dva jutra provodim s bojankom. Naime, za bojanje je potvrđeno da umiruje um i relaksira, a to je baš ono što je meni potrebno. Pustiti frajera da pase dok se unutarnje dijete igra. Taj pojam unutarnjeg djeteta je strašno popularan u alternativnim krugovima. To je ono kada vide da ste prenesposobni za promjenu i preblesavi za samopropitkivanje pa skuže da će vas lako namamiti s čokoladicom. Čokoladica je najbolji mamac za svako dijete. E onda kad vam zubi zatitraju na čokoladicu, krenu oni, naši moderni psihoterapeuti, liječnici novog doba i bio i bio liječnici u pohod na unutarnje dijete.

Prvo imate one koji osjećaju plač vašeg unutarnjeg djeteta; to su oni koji vas stalno potiču na nesretne trenutke, suze i ostale drame koje su od vas danas napravili osobu koja sluša metal jer je svoje duboke emocionalne povrede dugo zakapala u samoći, tamo gdje to nitko neće naći (analogija toga je groblje - tiho, mračno mjesto gdje se kopa i duboko zakopa, stoga sklonost grobarskoj muzici). Onda imate one koji unutarnjem djetetu vide ranice na čubicama, koljenicama i masnicu na guzi. Ti vole tepati unutarnjem djetetu. To su one new age učiteljice koje se onako retardirano smiju kada dođete na radionicu, obraćaju vam se s "draga, zagrlica, ljubi" iako vas nikada dotad nisu vidjele, vječno su usiljeno nasmiješene i čitavu radionicu useru s onim "iz desnog dlana sada širimo ljubaaaaaaaaaaaaaaav, u lijevi sada primamo ljubaaaaaaaaaaaaaav".

Onda imate one koji idu još dalje s unutarnjim djetetom pa znaju da je unutarnje dijete ostalo bez unutarnjeg medvjedića, a medvjedić je zapravo čokoladica koje vanjsko dijete nije dobilo u analnoj fazi svoga života kada je uz drekece maštalo još i o čokoladi, pa vas vraćaju na vizualizaciju čokoladice kako biste doživjeli njen okus kao da je ipak bila tamo, a postoje i oni koji determinirano kažu da je unutarnje dijete indigo i da je zato vrlo komplicirano nositi se s njime pa tako cijena njihova ophođenja s tim zajebanim djetetom iznosi parsto eura. Eh, da, kao što pretpostavljate, moje je ovo potonje, indigo s malo primjesama kristalnog, neposlušno, agresivno i nezasitno po pitanju čokolade. Mislila sam ga namlatiti, ali pročitala sam negdje da moramo voljeti i sebe i svoju unutarnju djecu pa sam odlučila promijeniti pristup. Poklonila sam mu bojanku. Da se igra. I dok boja, cucla flašicu i ja sam na miru Božjem. Nedam parsto eura ni u ludilu, kupovat ću mu bojanke, jeftinije će me izaći.

I tako nakon što je dijete obojalo ovu ptičurinu, razmišljala sam da ga nagradim s još pokojim crtežom, no ovoga puta kako bih mu potakla kreativnost, predložih mu da odemo na stranicu gdje samo mora crtati. Zadatak je da uz već postojeće oblike, poput ovih s gornjeg crteža koji uključuju elijene, čudnovate ribice, duhece itd. samo doda razna bićenca koja plivaju na valovima. Uzelo dijete olovku i napravilo je par tih bićenaca. Majke mi najradije bih vam pokazala da umrete od smijeha, ali onda ne biste više ni jedan moj post shvatili ozbiljno. Kada sam ponovno bacila oko na taj crtež shvatila sam da moje unutarnje dijete ima oko tri godine i da je vrijeme za flašicu i malo ninu-nana nakon papice jer bi uskoro moglo postati jako razdražljivo od previše aktivnosti.

Sutra ćemo nastaviti, no budući da je ovo bio kompleksan crtež, bojat ćemo nešto jednostavnije. Za crtanje još ipak nismo spremni. Trud ćemo nagraditi čokoladicom kao i svaki i ne-svaki put kada nešto lijepo napravimo. Ako stvari nastave u ovom smjeru, morat ćemo se upisati u vrtić jer smo po prirodi jako društveni i morat ćemo uskoro s nekim pričati.

Oznake: unutarnje dijete, kreativnost, bojanje

Divljanje

ponedjeljak , 22.08.2016.

Kao što znate, dragi posjetioci mog bloga, Atma je imala intenzivnu godinu, još intenzivnije ljeto i vratila se sjebanija nego ikad s ljetovanja uz hrpu otključanih sefova u svojoj glavi. Divljam, u smislu da ne biram riječi, ne biram takt, ne biram mirniji put. Biram što na umu, to na drumu, direktno, jako, realno. Kako već je. Stvari se moraju riješiti. Moraju se staviti tamo gdje im je mjesto. I ne, to što sam se vratila na svoj izvorni način ne znači da sam manijak niti da sam opasna jer bih mogla nekoga povrijediti. Apsolutno ne jer to mi nikad nije bio cilj i nikad neće. Ovo je moja bitka. Koju dobivam. Protiv pravila moga uma.

Kako to u bitkama biva, uključena je i okolina, a moguće su i kolateralne žrtve...


Evo, pokušala sam biti svjetlija od sunca, slušati samo duhovnu glazbu, družiti se samo s Božjim izaslanicima, i- pala sam u depresiju i osjećala se van svoje biti. Pa vi meni recite.


Jučer sam isto napravila pizdariju. Pročitala sam negdje oglas za nekakvu radionicu nekakvih merkaba, nekakvih kozmičkih kuraca palaca, baš tu blizu mene negdje. I pročitam traktat o tome kako se tom novom tehnikom čovjek spaja s kozmosom, otvara srce, ser ser i sve klasične new-ageovske pizdarije, da bi traktat završio s cijenom od 222 € (eura, da, dobro ste pročitali). Nisam odolila, morala sam pitati dobim li povrat novca ukoliko mi se srce ipak ne otvori. I morala sam to učiniti jer ne podnosim muljatore, lažnjake i gamad koja iskorištava budale. Svi smo mi nekad budale, no samo zato što smo u osjetljivijem periodu da se pustimo utjecaju planeta, energija, depresija, emocija pa se obratimo tako mizerni raznim ezoteričnim smetlarima, ne znači da nas se treba iskoristiti. Jer prvo pravilo duhovnjaka je da nikome ne naudi. Onaj tko to čini đubre je, a ne duhovnjak. Amen.

A sad idem bojati bojanku za odrasle. Razni životinjski oblici. It's very nice. Upalit ću budističke mantre za inspiraciju. Hvala. Bok.

Rahu

Oznake: metal, ekstremi, balans, jyotish, Rahu

Ludnica ljetnog odmora ili kako me je duša napokon prisilila da ju čujem

četvrtak , 18.08.2016.

Vratih se jučer s mora, nakon osmodnevnog boravka s familijom. Nakon što je došlo do nekih novih situacija poslovne prirode, nisam bila sigurna je li pametno otići na more ili ne jer sam se počela čahuriti u mislima oko nekakvih trebanja i moranja. Međutim, nešto u meni trebalo je zaista jedan dobar odmor, a zamisao je bila da odem sama, budem sama, bavim se čitanjem i meditiranjem, uživam u kupanju i pijem kave u najdražoj birtiji na plaži. Međutim, moj savršeni plan počeo se raspadati već sa samim dolaskom na otok mog života.

Čim sam stigla na more teta me dočekala, obavili smo brzinski šoping s par hitnih namirnica i odvezle se do kuće. Rekla je neka što prije počistimo dio gdje ću boraviti da se stignem okupati prije bure. I tako sam nakon par sati čišćenja odlučila iskoristiti kupanje prije nego li nas bura zatvori na par dana. Premda bura nije bila od onih najjačih kakve znaju biti, nije se moglo sjediti na terasi, a večernje šetnje izvodila sam zamotana u par slojeva odjeće s vatom u ušima. S velikim guštom sam se šetala predvečer uz obalu, mantrajući i čudeći se kako mi ta nekad daleka šetnja uopće nije daleka, kako tako lagodno i brzo hoduckam. A onda bih se sjela na veći komad kamenja nagruvanog uz more i diveći se božanskom plavetnilu pokušavala čuti sebe kako izgovaram mantru. I nešto je falilo, nešto je bilo čudno, čitav moj unutarnji svijet je bio čudan, postojao je okus te praznine .

Drugi dan je napokon vjetar minuo i otišla sam se kupati u najdraži zaljev. Iste večeri sam se opet otišla šetati, sada u smjeru istog zaljeva. Ponijela sam ručnik za sjesti, brojanicu za mantranje i legla se pod zvjezdano nebo razmišljajući kako sam uvijek imala osjećaj da ako ću predugo gledati u zvijezde, da ću izletjeti u taj nepregledni prostor dubine iz koje se poslije neću moći vratiti. Već pomalo umorna, odlučila sam vratiti se doma i sljedeće jutro dići ranije kako bih iskoristila mirno jutro za kupanje.

Došao je i taj dan- dan kada je bura napokon potpuno stala. Sunce se probijalo kroz škure, oleandri su mirovali obasjani suncem, miris morskog zraka budio je u meni veselje i jedva sam dočekala da se ustanem i spremim za plažu. Neću ni doručkovati ni piti kavu, kako obično započinjem jutro, nego ću se odmah spremiti za kupanje. Samo da obavim jutarnje pripreme u kupaoni.

Na moju tada žalost i van svih mojih planova, moje Više ja, moja Duša ili kako god više da nazovemo moj pravi dio mene, isplanirao je stvari drugačije. Naime, u tuš kabini me ukliještio lumbalni živac i mada je to praksa koju mi moja izmučena leđa priušte već zadnjih par godina i bace me u mirovanje i krevet na dva-tri dana, ovoga puta odlučila su me doslovno zatvoriti i ne puštati. Prvi potez bili su lijekovi protiv bolova uz one za smirenje, a idući zvati hitnu jer nije bilo pokreta koji sam mogla izvesti. Bol, grčenje, suze. Zovem mamu u Zagreb uplakana k'o kišna godina od jada što je napokon sunčan, lijep, toplao dan, mirno more, a znam da ću iduća barem tri dana provesti nepomična u krevetu, na madracu starom barem dvadeset godina, koji kvari i najzdravija leđa.

Mama je taman bila ugostila prijateljicu, ženu koju život nije nikad mazio no koja se na tako divan, duhovan i miran način hvata u koštac sa svime što joj dolazi i koja mi je probala dati par riječi utjehe. I onu poznatu da ništa nije slučajno. Tog sam dana doživjela unutarnji lom. Ne znam koji u ove zadnje dvije godine, ali bila sam u stanju očaja. Samo sam se htjela kupati, samo sam htjela more, samo more, samo zbog mora sam došla jer more je moj mir, ono je moj element, ono me ispire od svega što me muči. I jedino to za čim sam toliko vapila, izmaklo mi je iz ruku.

Moj unutarnji svijet postao je vulkan sumnje prema svemu tog trena- ovo nije priča kojoj ja pripadam, ovdje nešto ne štima, nešto nedostaje, nešto ide u krivom smjeru. Bog s kojim ja imam odnos čitav svoj život daleko mi je, a znam da je tu, nešto ne valja, nešto se...nešto se mora zaista promijeniti.
I nakon sati i sati očaja, čula sam se s jednim prijateljem koji me jako dobro razumije jer imamo slične umove, volimo odlaziti u sfere koje su nam nedostižne i nedokučive, no isto tako zna uzemljiti taj uzvitlani tok misli koji bi se najradije lansirao nekamo daleko da ga nitko više ne može uloviti. I pričamo mi tako, mislim da je to bilo nakon što sam slušala lekciju osobe koju smatram svojim duhovnim učiteljem- lekciju o dharmi, tj. onome za što smo mi kao jedinke namijenjeni u ovom životu.

Sjetim se kako sam skidala tu lekciju s njegove stranice i stavljala na mp3, no zaboravila sam da sam tu istu lekciju slušala preko youtubea, gdje su zapravo tri lekcije bile povezane u jedan video, dok su na njegovoj stranici odvojene svaka u svoj file. Ništa, stavim ja slušalice i mislim si kako moram sat vremene slušati ono što sam već doma poslušala jer nemam opciju za fast forward, no kako nije loše poslušati dvaput tu specifičnu lekciju jer je prilično značajna. Naime, ta lekcija govori o tome kako naš život izgleda kada smo na pravom putu.

Kada smo na pravom putu, kada radimo ono za što smo predodređeni i kada smo ono što jesmo, sve u životu teče. Stvari se razrješavaju prirodnim tokom, sve čega se uhvatimo ide nam kao od šale, nemamo poteškoća, sretni smo i ispunjeni.

Kada nismo na pravom putu za nas, sve čega se primimo doima se nedovoljno dobrim, postoje strahovi i nemiri, javljaju se bolesti. Kada nismo na svom putu, nikako da se riješimo bolesti, a bolesti su tu kao znakovi duše da smo skrenuli sa svoje putanje. Ako to ne shvatimo, bolesti osim što postaju češće, postaju kronične. Ako ni tada ne shvatimo da smo na krivom putu, počinju ozljede. Onda slijedi operacija. Onda slijedi smrt. Ako ni tada ne shvatimo, ponovno se rađamo.

I tog trena iskoči iz mene jedna sjajem obojana misao- ja sam već dvije godine slabog imuniteta, stalno sam boležljiva, ako nisu sinusi, leđa su, ako nisu leđa, imam neke čudne umore i osjećam se čudno. I doleti mi kao bumerang u glavu- Bože dragi, pa ja nisam na putu svoje dharme!

I onda mi se sasipa čitav moj unutarnji vulkan od 2014. godine kada sam se krenula aktivno baviti duhovnošću. Prvo chan meditacija u kojoj je nedostajalo Boga iako mi je budizam kao takav bio prekrasan, dubok i inspirativan, onda moj prvi susret s bhaktama koji me vukao stalno kod njih, ali mi je paralelno budilo užasan osjećaj da što ja radim tamo, da to nije moj film, da nešto fali, nešto je čudno, kao da- kako Swami kaže u istoj lekciji, hodam u premalom paru cipela.
I objašnjavala sam ja sebi u ove dvije godine da sva ta silina znamenja i znakova mora biti oznaka mog puta, no- unutar sebe, osjećala sam da to nije to. To nije to. Ja nisam dio te priče.

Ja sam po prirodi slobodan duh. Nema tih postavki osim onih koje me vode iznutra po kojima se ja mogu ravnati, a da budem u miru. I to je tako.

Otkako mi se ta misao pojavila kao instant revelation, osjećam neopisivi mir unutar sebe. Napokon mogu krenuti dalje jer iako sam napredovala u određenim pogledima ove dvije godine, bila sam zarobljena u krugu za koji sam se pokušala uhvatiti. Moguće je da sam se počela osjećati previše usamljeno pa sam se kao društveno biće pokušala uhvatiti za nešto što bi mi dalo dodatno utočište. Ali to nije moja priča i to nije meni namijenjeno.

A duhovni učitelj...nije li zanimljivo da mjesec i nešto nakon što sam imala s njim razgovor i nakon što me zapravo prihvatio ja dobivam vrisak da to nije moj put? Zanimljivo je, no on je i dalje moj duhovni učitelj jer je u frekvenciji sa mnom. Uz pomoć njegovih riječi došla sam do rješenja i svojih odgovora. I vjerujem da on sam zna i vidi da ja nisam dio te priče, no da će u skladu sa svojom dharmom djelovati prema meni onako kako ja lovim stvari, a to će biti van sistema i samo kroz srce.

I sada svjesno izlazim iz sebi samonametnutog sistema da ja trebam aktivno baviti se nečim. Ne trebam. Meni duhovno znači djelovati kroz sve što radim kao duhovno biće, a ne sjediti u meditaciji. I tako treba biti. Za mene.

Oznake: more, život, osobni put, spoznaja