AnaM

Romantika se sastoji od samo dvije slike.
Jedna je klupa u parku i mjesečina, druga kada puna pjene, čaša pjenušca i upaljene svijeće. Bila sam ljuta na sebe, pa da si priredim romantičnu večer.
Lakša varijanta klupe u parku i mjesečine je odmah otpala. Prvo danima pada kiša, ne vidi se ni nos, a ne Mjesec.

Znači ostala mi je varijanta one kade.
Više volim tuširanje, ali nekako ne djeluje romantično, a i kako bih držala u ruci svijeće, čašu i tuš.
Kad je gradjena ova kuća, trebalo je biti dva kupatila, jedno komotno, a drugo kao za goste, malo. To vjerojatno da gosti brže odu svojoj kući. U medjuvremenu se desio neki od političkih cirkusa, i smanjili stan, izbacili kupatilo, balkone, dnevnu sobu i slične nepotrebne tandrmoljke, i meni ostalo prcknedlasto kupatilo.
Ima kada, nije da nema, ali i nije kada, više malo veća pepeljara, kao one hotelske što gosti trpaju u kufere za uspomenu. Ja ovako krakata mogu sjesti u nju, mogu i leći, ali noge, ruke, glava sve mora biti u zraku ... ubilo se od romantike.
Ima da bude romantično veče i točka.
Sklonila sam onih stotinjak bočica koje nečemu služe, ali se ne koriste, nego samo prave gužvu po kupaonici. Za bolji ugođaj dvadesetak sam ipak ostavila.
Donijela sam čašu i dasku da je stavim u lavabo sa kristalnom čašom. U filmu je uvijek puno mjesta, očito se režiseri ne kupaju u mojem, kupatilu. Ona daska, nije daska, nego plastika za meso, se taman lijepo uklopila.Možda sam na nju mogla staviti ružu u vaznici??Ne, ne, što da radim sa viškom romantike.??
Nisam mogla otvoriti pjenušac jer francuski nemam, a ovaj moj može otvoriti samo Hercules osobno, ili neki konobar koji vitla salvetom, maše i smješka se i cap ca rap, volšebno otvori to čudo. Mislim, on ipak to otvori u kuhinji i nekim mađioničarskim trikom bocu izvadi iz hlača mašući drugom rukom da ne vidiš što radi. Konobara nisam imala u kupaonici, pa sam otvorila ono vino, prostaka, za koji imam vadičep
Svijeće nisu moj omiljeni rekvizit jer sjećaju na one krasne dane bez struje, ali ako mora, mora. Važna je boja i mirišljavost svijeća. I da ih je puno.. Malo bi bilo nezgodno da ih poredjam od ulaznih vrata, pa do kupaonice. Što bi susjedi mislila da me vide golišavu kako redjam one svijeće po stubama. Nešto mi nije izgledalo da bi bilo dobro staviti ih u lift, pa sam odlučila za malo manji doživljaj i svijeće samo u kupaonici. Jednu sam stavila na prozor, pa u lavabo, pa na pod, na onu plastiku, na rub kade i stala sam se okretati s preostalom gomilom. Nema gdje.
Sad voda, mora se ležati u kadi, u pjeni, zatvorneih očiju dok se voda ne ohladi. Zašto se odmah ne stavi hladnija voda, nigdje ne objašnjavaju.
Natrpah vodu, neke kuglice koje navodno nisu zdrave, sigurno ulete gdje ne treba, sipah bocu pjene i poluzatvorenih očiju, na vrhu prstiju počeh ulaziti u kadu kao u svoje vrijeme Kleopatra u mlijeko magarice. Lako Kleopatri, mlijeko nije klizavo, ja ti se okliznuh, grčevito počeh mahati rukama, zgrabih zavjesu koja se pokida sa kukica rušeći sve oko sebe, i jedva povratih ravnotežu.
Najzad sjedam u kadu, sipam ono vino, i zatvorenih očiju čekam da se voda ohladi i ja se opustim. Od vina mi se uvijek dremka, ali onako ispod oka gledam onu svijeću što se nakrivila i kaplje, ima sutra da se namučim očistiti romantiku sa pločica.
Opušteno, meco, govorim sebi ...

Nikad voda da se ohladi. Popeo bi se čovijek prije na vrh Alpa.
Vrela voda, poparih se, kao da će od mene juha biti.
Već mi došlo da dobujem prstima. Ono vino grozno, palo mi malo pjene u čašu kad sam duhnula pjenu koja mi je ko zna kako bila na nosu.
Imam izdržati do kraja i da napišem post o romantičnoj večeri provedenoj u kadi, sa svijećama i šampanj, pa kud puklo da puklo.
I tako ja maštam, kad se ona daska, plastika, izmače, kristalna čaša pade i ode u milijun i sedam dijelova, one svijeće kao u crtancu jedna za drugom se pogasiše od mog mlataranja spasiti što se spasiti može.
I tako sjedim u mraku, ne smijem mrdnuti od onih staklića na podu.
Nije lako pjesnicima. Divim im se.
Meni se ta romantika ni malo ne dopada ... Evo i kišem, najzad se voda ohladila…

Zvrrrrrrrrrrrrr ... zvrrrrrr ... urla fiksni telefon.
Trčim po kući tražeći ga jer se nitko živ me ne zove preko njega. Mobiltel svi nose kao ovca klepetuše, da ne mogu pobjeći. Ne mogu reći ni da nisu čuli jer taj baksuz zabilježi i tko je zvao i u koliko sati i koliko puta. Ne možeš otići na miru ni na WC da se on ne oglasi.
Mora da je to netko tko ima preko 50 godina, jer u to doba mobiteli počnu volšebno zračiti i napadati onog sirotana koji samo kaže halooo. Za mladje nema za sada vidljivih problema jer se oni ne rastaju od tih tandrmoljaka ni sekundu.
Jedva nadjoh u trećoj sobi telefon ispod popluna, jastuka, neke knjige i ostalog simpatičnog nereda.
Cijeli svijet se javlja sa Halo, ja kažem, meca. To me drži od doba kad smo mama i ja imale iste glasove (telefon navodno siječe neke valove i slične gluposti). Mama je objasnila da mene traže sve sami prostaci koji se uopće ne pretstavljaju, i kako joj je neki moj obožavatelj rekao
-Tko to tako lijepo cvrkuće
-Mecina mama ...
I tako ja kažem
-Meca
-Andreja ovdje, meco
Prebirem po ono malo pameti koja je to Andreja. Imam nećakinju Andreu, ona sigurno nije, imala sam i prijateljicu, ali je to prestala biti od kad sam je pitala da li Andrea ima j ili ne. Ne znam zašto se naljutila.I ta kaže meni da je moja susjeda i da sam dobila pizzu na dar.
Tu ja malo zastanem, da Andrea nije Danajac, ne vjerujem u darove. Ona samo melje. Te koliko nas ima u kući, te da će donijeti odmah baš onu koju ja volim, te da se nada da ćemo biti prijateljice. Sumnjivo to meni, ali što ga znaš, možda stvarno. Ja se pomalo opustila i ona sva sretna što ja tako dobro saradjujem. Prevrćem ja oči, pišti mi mikrovalna, zvoni mobitel, ali ona me ne pušta.
-U koliko sati da donesem pizzu.
Tu se ja upaničim, da li je sve spremno, ima li prašine na TV ekranu, da li sam dobro izluftala stan ...
-Andrea, rekla si odmah, ali nije hitno.
-I za koliko osoba pizza treba ??
Malo mi neugodno, dar je to, i stidljivo kažem.
-Hvala, za dvije osobe je dosta.
-Ne bih vam savjetovala da uzmete za dvije osobe jer onda plaćate i dostavu, a ako uzmete za 4 i više imate popust 10%
I što joj na sve to odgovoriti ??

Marelica je je pogledala ispod grane smokvu



Nasmešile su se saučesnički jedna drugoj
i počele skidati letnje haljine



Napravila sam meca tortu
po receptu otvori frižider i sve slatko smešaj,
dosta putera, čokolade, oraha i ne brini



Mece i Albi imaju iste navike kad zahladi...

Brljam nešto po blogu.hr, čitam stare postove tražeći jedan i divim se komentarima, naravno svojim, kao i svi drugi. U tom gledanju nešto sam primjetila. Post je slika onog tko piše. Ne mislim bukvalno ni hrastovno. Kao i u reali, mnogi su pedantni, paze na gramatiku, smisao, rijetko pišu, ali kad napišu imaš što čitati.
Nisu svi postovi isti.
Neki blogeri pišu stihove, prekrasne riječi se nižu, kao biser, pretaču čekajući zvjezdani sjaj, vjetrić i val morskog žala, srebrni listić...
Postoje postovi tuge, sjećanja.
Tu su ili oni koji imaju za čim tugovati ili oni koji tuguju što ih je XY šutnuo, a nisu se sjetili da oni to sami prvi urade, pa se sad žale blogu kao da je blog mirovni sudac. To su postovi koji mi stežu pesnice i kovitlaju misli i savjete, ma udari ga, razbi mu njušku, on, ona tebi, baraba, vucibatina ... i slični ugodno-neugodni epiteti ovisno od strane koju zastupaš.
Ima i onih nadražujućih postova.
Počne kao naiva, misliš lako ćeš ti to, a on se onda zalaufa i dodje ti samo da se češkaš po glavi misleći šta ti je to sve trebalo. Naravno to su oni kulinarski postovi u kojima jelo samo iskače. Probala, nije istina. Moraš sve sastojke nabaviti i čeprkati po njima satima. Ako ti ne zagori ili ostane nedopečeno, dok doneseš aparat da slikaš svoje remek djelo, garnirano na stolu uz svijeće koje ne pališ, cvijeće koje je u saksiji jer nemaš rezano, kristalne vazne koje služe za pobiranje prašine, stolnjak bake koji se izvlači samo za svečane prilike ... Elem dok to sve poređaš, domaći pojeli jelo u kuhinji bez efektnih dodataka. Možeš samo plakati.
Post glazbe za sada ne diskutujem jer ima jedno 50 pjesmica koje se dopadaju vjerovatno onom tko ih je učantrao, ali treba mi dva života da ih sve otslušam.

Sjedim u selu i pržim se na vrućini. Ne može se disati. Svaki čas nestaje voda jer je trošimo više nego kad nije toplo. Neki čudni ljudi, a i stoka, žedni na vrućini.
Najavili idući tjedan smak svijeta, pad temperature 20, 30 stupnjeva, vjetar, samo što krokodili neće padati.
Skočih ja na noge lagane, torbu, i u civilizaciju. Malo nam je sad poboljšan prijevoz. Ranije sam sa dva autobusa stizala, sad treba tri. To da se upoznamo sa što više ljudi i da se družimo, a ne kao divljaci sami.
U busu u nesvijest pasti, narod diše na škrge, tko se dočepa prozora isturi glavu van, klima ne radi, ali tješim se, za sat dva, ima da se smrznem.
Ne znam što je noću bilo, spavam, ali ujutro pogledam sretstva informiranja, Sibir.
U tom stilu se i obučem za plac.
Debele hula hopke, pa one tople traperice, majica, pa još jedna za svaki slušaj, pulover, i prsluk perjani. One bezobraštine neću da pominjem jer ovo nije sexi post, ali gaće, ili što reče Dalmatinka, mudante, htjedoh dugačke vunene obući, ali ih ne nadjoh. Kolebala sam se da li staviti šubaru i bundu.

Ima svi da se divite postu.
Knjiga stigla i meca ju zgrabio.

Hvala Sjedokosi na ljubaznom pozivu za promociju u Zagrebu. Znam da nije bilo lako poslati knjigu i zato sam se još više veselila kad je stigla.
"Moj" primjerak knjige je jedinstven.
Nitko nema potpise sva tri urednika ...Lastavica, Siniša, Sjedokosi, samo ja
Hvala svima dragim blogerima koji su se potpisali, a oni koji nisu moraće doći na kavicu kod mene i potpisati ...

Imam samo jednu malu primedbicu, bolje reći tužbu. Stiglo je plavo pisamce od Kamene, ali kolač je Lastavica pojela.

Drago mi je što je sve tako lijepo uspjelo i čim odem na selo pokazaću Albiju njegovu sliku. Nadam se da maneken neće tražiti veliki honorar u briketima ..

Ranije je žena bila sputana i ovisna od muškarca.
Sada smo se izborile za slobodu i neovisnost.

Moja baka je imala pomoć u kući, ženu za grube poslove i ženu za redovne poslove. Moja majka uzimala je povrmeno ženu za spremanje. Mora da je bilo strašno da ti tudji ljudi vršljaju po kući. Meni nitko ne pretura po stvarima, sama ja to.
Tata je trčao iz kola da otvori vrata mami i pridržavao joj je stolicu kad je trebala sjesti. Ako ne šofiram ili zvocam kako vozi, sama iskočim iz auta, zalupim vrata jačinom koja ovisi o raspoloženju.
Ranije su ljudi bili u braku, sad su u vezi. Brak je bio za cijeli život, pa kako se kome zalomi. Sad je ta veza, brak više kao neka prolazna avantura tek da ne bude nitko te neće.
Nekad su skoro svako večer gosti dolazili, ili smo nekamo išli. Sad je jednostavnije, buljimo u komp ili TV ekran.
Naporan je bio i sport, morao si trčati, skakati, gnjaviti se tamo vamo s nekom loptom. Ovisno koju veličinu lopte odabereš bili su različiti sportovi. Sad svi znamo sve jer smo navijači, za razliku od onih sportaša koje kupuju I prodaju kao goveče.
Nekad je žena imala grudi, sad ima silikone.
Nekad su muškarci bili nabildovani sad su našarani, pardon, tetovirani.
Nekad si čitao za školu lektiru, danas čitaš komentare I aforizme.
Nekad je muškarac sa jednom plaćom izdržavao obitelj, danas rade oboje, a ne izdržavaju se, nego održavaju.

Baš sam sretna što živim u ovo doba kad su se žene izborile za ravopravnost ...
Idem staviti veš u perilicu, uključiti sudje da se pere, namestiti krevete, spremiti nešto za sutrašnji ručak, prekontrolirati što treba sutra kupiti.
Tražile smo, dobile smo...

Ljudi moji, što ne volim bijele mantile, doktore, bolnice, miris, ma koji miris, smrad dezinfekcijskih sretstva u dugim hladnim hodnicima. Izbezumljena lica, tupa, lica puna nade, straha upućena tim ljudima kojima si manje više posao, trenutak u danu.
Postavljaju ti neugodna pitanja na koje ne bi odgovorio ni sam sebi, najradje.
Pipkaju te tamo gdje te boli, i još se čude što nisi oduševljen.
Postaješ broj, izgubiš svoj indentitet. Možeš biti magistar, doktor znanosti, ti si samo slučaj. Pogledam TV program iskaču sa nasmijanim licima, govoreći najveće užase koji će proći od jedne tabletice.
Život, kao život, ono čega se najviše bojiš spopikne te i tako meni dodjeli za prijatelja doktora.
Odmah sam rekla
-Ako misliš da se družimo o bolestima ni riječi.
Nije mi vjerovala, pokušavala bi i nije znala da sam u sebi pjevala da je ne čujem što govori. Jednom mi je kao poseban dar ponudila da dodjem u bolnicu da me ispregleda. Kad tad nisam pala u nesvijest, nikad neću.

Pojma nemam što ta slova znače, i nije me ni briga. Znam samo da satima buljim u one žaruljice, a one trepere, gase se i pale kao da sam u Las Vegasu. Naravno gore dok je vrtim se okolo, a kad hoću na net one mignu i ugase se.
Iznervirana zovem podršku netu.
Kad sam se kod njih prijavila kažu da dolete čim nešto treba. E pa nije trebalo do sada, pa im krila valjda otpala. Poslije one glazbe, trake, prijetnje da se sve snima, kao da sam neka zvijezda, javi se cvrkutavi glas, prosu neke mudrosti od kojih ništa nisam razumjela i obeća da će popraviti izdaleka, a ja da ništa ne diram.
Tko čeka, kažu, taj dočeka, a ko ne dočeka taj se načeka.
Tri dana ja pošteno čekam i umilno pozovem opet onu traku ...

Vrlo interesantan komad odjeće i prvi koji je čovjek i čovječica navukli na sebe.
Smokvin list se pokazao kao jednoličan, pa je čovječica izmislila modu razno raznih gaća. Čovjek nije bio oduševljen, ali ko njega pita, Dior je Dior, a Dolce Gabana, dolče…
Svi ih nose.
Pazi ovo, gaće su množina i ako imaš samo jedne ... hm, jedan par. Kad mi je prtljage bez putovnice odletjela u Rim, a ja u Atenu, tražila sam taj par od gaća koje su bile na meni, i kunem se gaće su jednina.
Nekako je svima neugodno govoriti o tom odjevnom predmetu, ne znam zašto.
Muški se dijele na one koji nose bokserice, neke gaće koje ne znam kako se zovu, i na one koji nose tange (ako pomislim da mogu sve strpati u te tange očito nije grabež za njih, muške, ne tange)
Gaće rastu zajednom sa svojom vlasnicom, od dvije trake polako prelaze u sve veće komade dok ne zauzmu pola kufera, a ponosna vlasnica dva sjedišta.
Na plažu idu s još jednim komadom odjeće, slične sudbine. Događa se, naročito na kupanju, i obrnuti proces. Od kostima bikini, dodje se do monokini, pa okini ... I taj proces ide proporcionalno godinama, što je vlasnica starija, minijature su manje poželjne, ali većina toga nije svjesna.
Probajte šapnuti dragom na nekoj zabavi
-Nisam obukla gaćice
U moje vrijeme je značilo da će se on prilijepiti za mene, uzdisati, gledati zaljubljeno i ni jednog trenutka me ne ispuštati iz vida. Neku večer, na sličan šapat jedna cura je dobila bijesan pogled i riječ koju neću napisati da me ne blokiraju. Gaće su stvarno važna stvar, naročito kad ih nema.

Većina žena nosi taj komad od jutra do mraka. Naravno ima i slavnih velikih pjevačica, spikerica, glumica, koje nemaju novce da to kupe, i svima pokazuju da nemaju ni za gaće. Sirote, nadaju se da će im netko kupiti. Samo ti obično svlače, a ne oblače ...
Sjetih se kako je susjed došao tražiti svoje gaće kod mene, mal 'ga nisam tresnula po glavi jer je susjeda "diskretno" gvirkala ... a gaće samo pale s petog kata na prozor, propuh ...

I zašto sve te priče ??
Zbog gaća??
Ne, samo da bi post bio u duhu vrijemena…
Ma ne, znam što sad mislite. Ne mislim na vrelo hladno na blogu, nego spoljnu temperaturu…

Sad mi je jasno zašto ljudi vole cvijeće,
tako je ukusno...

Ne tučem vas što ste nevaljali i što psujete,
nego što se toga ne sramite, i još se ponosite time

Sjećam se kad sam učila voziti, sve je išlo tako tako, relativno brzo.
I to parkiranje sam nekako smuvala, više ne minić, plavu kosu i uplašenim bespomoćnim izrazom, nego na neko baratanje volanom.
Ispit nije bio nešto strava i užas. Dobila sam taj papirić koji me je uzdigao među plemstvo vozača. Nekako sam sama sebi bila vrednija.
Tada sam bila u onim krajevima koje lastavica tako romantično opisuje, a običan narod zove vukojeb..a, jer je vjeverica domaća životinja, a gljive rastu u vrtu umjesto ruža.
Mlad vozač, u svakom pogledu, trebalo je ući u Beograd. Postojala je skupina mještana koja je vozila do grada, a onda zvala taxi, jer je u gradu strašno. Nisam htijela njima pripadati.
Prijatelj mi reče ili ćeš voziti u grad, ili vrati dozvolu.
Do grada je bilo lako, ali parkirati ... gledam sve neka skupa kola oko slobodnih mjesta. Taman nađem zgodno mjesto kad tamo kola koja za dva života ne mogu otplatiti ako samo ih ogrebem. Kako tako, uguram se na neko mjesto već iz desetog pokušaja, kad tamo blesav znak, zabranjeno parkiranje.
Tjeram ja dalje, lijepa travica, šumica ... ne može ni tamo, zelena površina.
I gdje god možeš stati, neki jarac pa ne daju.
Veliki parking, široko, ima mjesta, nema rampe, travice. Idealno ... Šipak, tu je neka Skupština gdje one glavonje zafrkavaju narod, pa se ne smije stati jer istrči neki s pištoljem i maše kao da je Fićo tenk.
Lijepo znam parkirati da uletim na lijevo, ali na desno i ne baš. Onda stanem, izađem, gledam, vozim 10cm, pa opet izađem, opet 10cm..To je dobro, ali se mnogo nerviraju ostali sudionici u prometu što ne mogu proći od mene. Ne mogu ni ja, pa šta.

Oznake: auto, parkiranje. šofer