Sjećam se kad sam učila voziti, sve je išlo tako tako, relativno brzo.
I to parkiranje sam nekako smuvala, više ne minić, plavu kosu i uplašenim bespomoćnim izrazom, nego na neko baratanje volanom.
Ispit nije bio nešto strava i užas. Dobila sam taj papirić koji me je uzdigao među plemstvo vozača. Nekako sam sama sebi bila vrednija.
Tada sam bila u onim krajevima koje lastavica tako romantično opisuje, a običan narod zove vukojeb..a, jer je vjeverica domaća životinja, a gljive rastu u vrtu umjesto ruža.
Mlad vozač, u svakom pogledu, trebalo je ući u Beograd. Postojala je skupina mještana koja je vozila do grada, a onda zvala taxi, jer je u gradu strašno. Nisam htijela njima pripadati.
Prijatelj mi reče ili ćeš voziti u grad, ili vrati dozvolu.
Do grada je bilo lako, ali parkirati ... gledam sve neka skupa kola oko slobodnih mjesta. Taman nađem zgodno mjesto kad tamo kola koja za dva života ne mogu otplatiti ako samo ih ogrebem. Kako tako, uguram se na neko mjesto već iz desetog pokušaja, kad tamo blesav znak, zabranjeno parkiranje.
Tjeram ja dalje, lijepa travica, šumica ... ne može ni tamo, zelena površina.
I gdje god možeš stati, neki jarac pa ne daju.
Veliki parking, široko, ima mjesta, nema rampe, travice. Idealno ... Šipak, tu je neka Skupština gdje one glavonje zafrkavaju narod, pa se ne smije stati jer istrči neki s pištoljem i maše kao da je Fićo tenk.
Lijepo znam parkirati da uletim na lijevo, ali na desno i ne baš. Onda stanem, izađem, gledam, vozim 10cm, pa opet izađem, opet 10cm..To je dobro, ali se mnogo nerviraju ostali sudionici u prometu što ne mogu proći od mene. Ne mogu ni ja, pa šta.
Dobijem ti ja mjesto u garaži ispod mog solitera. Sad bi netko rekao krasno, centralno grijanje, sigurnost, video nadzor. Od prvog dana mi susjed ostavlja pisma i ceduljice na kolima, kao da je zaljubljen u moj auto. Hoće da stoje kola ravno da može proći. Ja ih sva sretna uguram u onu malu rupicu iz 5-6 pokušaja kad ide brzo, a on se buni. Nije to kocka šećera, pa da je podignem i namjestim kako hoću.
Na otvorenoj cesti sam car, ali to parkiranje Jednom sam se trkala s Mercedesom tko će prije stići na vrh Kopaonika, naravno sa Fićom. Neću da se hvalim, ali ... platio je kavu.
U Dubrovniku ja nađem mjeso kako volim i utrčim u njega. Čujem
-Bravo, Bravo, i aplauz ...
Poslije sam vidjela da se tu ne možeš parkirati u sezoni ni ako si virtuoz u parkiranju.Ko god ima dozvolu, čak i ako nema auto, iznajmi ga i dođe u Dubrovnik kad sam ja tamo. Trebali bi me zaposliti kao turistiloga, ili kako se već zove onaj koji dovodi turiste i tamo gde oni ne bi išli da nije njega.
Ono što ideš malo naprijed, pa se vratiš i okrećeš volan, nekako, i kad ti svi viču,
-Motaj
Ništa mi ne znači.Motam, ali gde to mi nije previše bitno. Obično se onaj koji mi daje upute prilično nervira, istera me iz kola i uparkira.
Momentalno su kola u vrtu, ruže čim čuju da dolazim izvuku bodlje, zimsko cvijeće se skupi, Albi skoči na ogradu, Crngela, pas koji dolazi na doručak, tužno zavija i podvije rep, ali uđem ... Netko bi tu uparkirao kamion s prikolicom, ali ja sam zadovoljna. I ako malo auto stoji nakrivo. Važno je uparkirati se, zar ne ??
Oznake: auto, parkiranje. šofer
