AnaM

Sjećam se kad sam učila voziti, sve je išlo tako tako, relativno brzo.
I to parkiranje sam nekako smuvala, više ne minić, plavu kosu i uplašenim bespomoćnim izrazom, nego na neko baratanje volanom.
Ispit nije bio nešto strava i užas. Dobila sam taj papirić koji me je uzdigao među plemstvo vozača. Nekako sam sama sebi bila vrednija.
Tada sam bila u onim krajevima koje lastavica tako romantično opisuje, a običan narod zove vukojeb..a, jer je vjeverica domaća životinja, a gljive rastu u vrtu umjesto ruža.
Mlad vozač, u svakom pogledu, trebalo je ući u Beograd. Postojala je skupina mještana koja je vozila do grada, a onda zvala taxi, jer je u gradu strašno. Nisam htijela njima pripadati.
Prijatelj mi reče ili ćeš voziti u grad, ili vrati dozvolu.
Do grada je bilo lako, ali parkirati ... gledam sve neka skupa kola oko slobodnih mjesta. Taman nađem zgodno mjesto kad tamo kola koja za dva života ne mogu otplatiti ako samo ih ogrebem. Kako tako, uguram se na neko mjesto već iz desetog pokušaja, kad tamo blesav znak, zabranjeno parkiranje.
Tjeram ja dalje, lijepa travica, šumica ... ne može ni tamo, zelena površina.
I gdje god možeš stati, neki jarac pa ne daju.
Veliki parking, široko, ima mjesta, nema rampe, travice. Idealno ... Šipak, tu je neka Skupština gdje one glavonje zafrkavaju narod, pa se ne smije stati jer istrči neki s pištoljem i maše kao da je Fićo tenk.
Lijepo znam parkirati da uletim na lijevo, ali na desno i ne baš. Onda stanem, izađem, gledam, vozim 10cm, pa opet izađem, opet 10cm..To je dobro, ali se mnogo nerviraju ostali sudionici u prometu što ne mogu proći od mene. Ne mogu ni ja, pa šta.

Oznake: auto, parkiranje. šofer

Ura ... proljeće

Probudila sam se nasmijana i sretna, stiglo je proljeće. Idem u prirodu, obići koke matorke, nabaviti petlićima nove dame, mačorima pregledati brojno stanje i ostale tandrmoljke u prirodi. Izgleda da je istu zamisao imao cijeli grad. Možda je poneki auto u garaži, ali ne vjerujem. Kolona veselo kreće mic po mic u prirodu.
Nekom ujutro namigne zgodan susjed, meni auto da mu nestaje benzina.Susjed je rekao
-Prekontroliši gume nešto ti splasnule.
Ptičice cvrkuću, vrabac se buni što sam skinula antenu koja je bila njegov balkon, a ja sretna, stiglo je proljeće.
Autiću se nije izlazilo u prometnoi kaos, kr ... kr ... kr ... Kad je vidio dvije kleme da idu ka njegovom srcu, od straha je odmah upalio.
Do pumpe sam išla puna srca, a prazna benzina, od pumpe puna benzina, a prazna novčanika. Smandrljala sam i zadnji dinar i onaj za ne da Bože, ali samo neka se najeo autić.

Petlići su se oduševili novim kokama. One su se čudom čudile kakva su to čudovišta što se blesavo ponašaju. Skakuću, mašu glavom, zovu ih da jedu neke odvratne crve i paradiraju. Koke silikonke, one starije, gledaju zavidljivo mladu konkurenciju, a mlade stale u travu pa ne smiju mrdnuti dalje. Narogušio su se mačak Albi, Glavni pjetao, odmah doletio u zaštitu, a Albi, samo frknuo i otišao tražiti nešto bolje od briketa. Matorke su računale na svoje iskustvo, mlade nisu znale što ih čeka, a malešni pjevac, kikirez, je zakukurikao da se čulo u treće naselje. Dobio je odmah po glavi od Glavnog pjetla, što ga nije previše dojmilo, producirao se pred novim kokama.
Lijepo prodje prvi proljetni dan, ali predvečer, svaka čast prirodi, zraku, cvrkutanje ptičica, letu goluba i cvijetićima, idem ti ja natrag u centralno grijanje.
Ciao prirodo, civilizacijo dolazim.
Mobitel zvoni. Samo ti zvoni, kad stignem javit ću se. Netko uporan, ja žensko znatiželjno. Poslije onog tromjesečnog autobuščenje uzoran sam vozač. Stanem pred neku radnju, i na mobitelu Glavni zapovjednik.
-Guma ti zadnja ispustila, ja se derem, mašem, ti ne vidiš.
Što sad ?? Plakala bih ja, suze odlično promjene gumu, nadje se neka dobrodušna žrtva, ali tu je naselje, tek na dva sata prodje neko.
Jadna sam ti ja, oplakujem sebe, grdim autić i gume koje nemaju ni deset godina, i napunpana su i kontrolirane prije dvije godine, ali badava, loša roba. Znam da mi je vulkanizer rekao da sigurnosnu promjenim cirka prije pet godina, ali danas, sutra i nikako je promjeniti.
Proljeće, proljeće, što mi napravi. Što nije neki snijeg pa sjedim u kući. Ne, hoću ja cvijetiće, ruže, kokice .... E sirota ja ...
Dosta je bilo sažaljevanja, sad u akciju. Ide jedna žrtva na biciklu.
Energično stanem ispred. Pokuša me on zaobići, ali ne dam se ni ja, znam za foru. On lijevo, ja lijevo, on vrdne desno, ja desno. Stade čovjek, što će. Mora da je mislio da sam neki drumski razbojnik. Suze samo počeše da liju, a ja brišem i jecam, stvarno mi nije lako. Pokazujem gumu, auto se nakrvio. Užas.
-Vidim guma vam ispustila.
-Jeste. Ne smijem dalje, šmrcam ja.
-Što je ne promjenite, sigurnosnu, ili zalijepite, stojite pred radnjom vulkanizera ??
Dalje je bilo kao u onim limunada filmovima.
Iz dvorišta je izletio vulkanizer koga je poslao Glavnizapovjednik, sav sretan što ne mora daleko ići. Njegov sin mi je rekao da sam mogla ponijeti i neku čokoladu ako sam mislila doći kod njih. Vučjak raskide skoro lanac, sigurno je i on htio pomoći oko gume.
Sve u svemu, sretno je prošlo.
Ura ... proljeće je, ptičice cvrkuću, marelice mašu laticama, pčelama, a Albi čeka moju sljedeću posjetu i zadovoljno prede na suncu

Oznake: proleće, auto, točak

Drugi tjedan autobuščenja

Danas sam otkrila interesantnu stvar, jednosmjerne ulice ne vrijede za pješake Kao pješak možeš ići kojim hoćeš pravcem.
Za parkiranje čovjeka treba mnogo manje mjesta, nego za parkiranje kola, i ne treba da mu zalepiš etiketu, nekako se odmah zna tko je tko.
Vozač busa je gluh, definitivno sam zaključila. Ljubazno sam ga pozdravila na ulazu, i zamolila da stane ispred jedne radnje da pogledam slatke čizmice. Nije me uopće slušao, samo je produžio dalje. Kad sam mu kazala da ne ide tom ulicom jer je zakrčena, samo je odmahnuo glavom i uletio u takav krkljanac da će ga pamtiti mjesec dana.

Još jedan dan autobuščenja

Ulazi skupina ljudi, kao diskretno, a djeluju kao oni namršteni gangsteri u kriminalnim filmovima.
Kontrola.
Oni s kartama pobjedonosno pokazuju da su je gurnuli u onu kutijicu koja radi. Neki pokušavaju objasniti da ne rade sve kutijice, ili automati za poništenje, kako rekoše. Kontrolor izvadi neki šrafciger, poče da ga gura u rupe, automata, da ga drmusa, i na kraju ga pesnicom udari iz sve snage. Radi, povika pobjedonosno. Putnici, koji se nisu sjetili te procedure dobiše oštar pogled namrgođenog kontrolora i naredbu: Osobne karte.
Dodje i do mene.
-Kartu
-Nemam
-Osobnu
-Ne nosim.
-Kako se onda vozite?
Htjedoh mu objasniti da se ne vozi na karti, nego da se ulazi u autobus, ali njegov pogled me zaustavi.
-Imam povlasticu.
-Što čekaš sir sa burekom da ti donesem. Daj.
Malo me zbunila ta izjava, jer ne doručkujem, ali ovi gradski oci brinu za zdravlje putnika jer je potrebno ujutro nešto pojesti. Vidi se organizovno odlično.Htedoh narućiti jogurt I puterkiflu umesto bureka, ali se zaustavih u zadnji čas.
Neki čudan čovjek, što odmah nije kazao da traži i povlastice, nego rekao na ulazu: karte na pregled, a ja kartu nemam.
Stajao je nad mojom glavom kao neki drvosječa. Otvorila sam ruksak, onaj slatki, mali zeleni (pa i nije mali, stane u njega ... objasniću vam jednom) onda sam izvadila onu lijepu firmiranu tašnu što sam dobila (nije važno od koga) Zagledala sam se u torbu, ipak je trebalo da ponesem onu crnu, ova se ne slaže najbolje s pojasom. U razmišljanju me prekinuo kontrolor, mnogo nervozan čovjek.
-Imaš li ti kartu ili nemaš?
Mora da se znamo s fakulteta kad me tako intimno oslovljava. Stanujem blizu Megatrenda, vidim tamo dosta poznatih faca kad dolaze po diploma, ali se njega nešto ne sjećam, a ne djeluje mi da je pun para pa da kupi diplomu kad je kontrolor, ali nikad se ne zna. Možda mu to hobi.
Odustala sam da mu objašnjavam, otvorila sam zaštitnu kopču, pa polako povukla rajfešlus. Onaj nervozni kontrolor je počeo urlati da mi treba tri stanice da otvorim torbu. Nije istina, samo dvije. Izvadila sam novčanik. Odahnuo je. Onda se rajfešlus zakačio za moju kosu i neki njegov gumb, malo nezgodno jer sam sjedila. Cimnula sam glavom, jer me je čupao za kosu.On se branio, kosa se zapetljavala, putnici su navijali, za njega, sram ih bilo. Nakon još dvije stanice oslobodila sam se gumba, i otvorila malenu torbicu. Kad sam izvadila novčanik u kojem je povlastica i počela ga otvaram vukući rajfešlus koji se zaglavio, on se iznervirao, iskočio iz busa držeći se grčevito za hlače i nešto vikao kao da bi ženama trebalo zabraniti nositi torbe. Što mu bi, a taman sam došla do povlastice ...

Dva mjeseca autobuščenja

Danas sam stajala na stanici čekajući autobus. Kiša je rominjala.
Znala sam dobro koja mi je veza idealna, dva ili tri busa, nije važno, stići ću na vrijeme. Udubljena u misli nisam ni primijetila nekog manijaka u kolima. Zaletio se u baru, poprskao me od glave do pete i odjurio. Lijepo mi je kazala prijateljica. Ne gledaj tko ima prednost, nego tko drži volan. Kad vidiš nekog u bijesnim kolima koji se ceri na pješake, bježi ... Baš svatko danas vozi kola. Da sam vlast, svima bih oduzela dozvole doživotno za najmanji prekršaj.
Znam i ja za foru.
Sad po novom zakonu pješaci imaju prednost na pješačkom prijelazu i jao si ga onom tko ne propusti pješake.
Uživam u špicu da krenem u šetnju. Sačekam da se nakupi automobila i kad pomisle da su svi pješaci prešli, ja spustim nogu na kolovoz. Onda laaaagaaaano krenem dva koraka. Oni stoje i samo motori brundaju. Ja ih kao ne gledam, pa napravim još jedan korak. Zastanem, popravim čarapu, pa se onda osvrnem kao gledam da li ima automobila. Kad oni već pomisle da ću prijeći ulicu, ja se vratim, onda se lupim rukom po čelu, pa krenem ponovo laaagaaano da prelazim ulicu. Što li misle ti vozači, nisu osvojili svijet ako im je volan u ruci. Pješak je najvažniji učesnik u saobraćaju.

Treći mjesec, autobuščenja završen

Prije dva dana mi istekla kazna i mogu voziti. Nisam ni primijetila. Zgodno je juriti iz busa u bus i ne tražiti mjesto za parkiranje. Moram odvesti kola automehaničaru da ih pregleda, mogla bih za vikend negdje u prirodu.


Četvrti mjesec autobuščenja

Već dva dana vozim kola.
Kako sam uopće mogla živjeti bez njih?
Pješaci su nemogući. Ponašaju se kao da je grad stvoren za njih. Na pješačkim prelazim dodje mi da izludim, da dam gas i sve ih pogazim, vuku se kao da imaju svo vrijeme ovog svijeta. Užas

Kraj do sljedećeg autobuščenja

Oznake: bus, auto, autobuščenje