Drugi tjedan autobuščenja
Danas sam otkrila interesantnu stvar, jednosmjerne ulice ne vrijede za pješake Kao pješak možeš ići kojim hoćeš pravcem.
Za parkiranje čovjeka treba mnogo manje mjesta, nego za parkiranje kola, i ne treba da mu zalepiš etiketu, nekako se odmah zna tko je tko.
Vozač busa je gluh, definitivno sam zaključila. Ljubazno sam ga pozdravila na ulazu, i zamolila da stane ispred jedne radnje da pogledam slatke čizmice. Nije me uopće slušao, samo je produžio dalje. Kad sam mu kazala da ne ide tom ulicom jer je zakrčena, samo je odmahnuo glavom i uletio u takav krkljanac da će ga pamtiti mjesec dana.
Još jedan dan autobuščenja
Ulazi skupina ljudi, kao diskretno, a djeluju kao oni namršteni gangsteri u kriminalnim filmovima.
Kontrola.
Oni s kartama pobjedonosno pokazuju da su je gurnuli u onu kutijicu koja radi. Neki pokušavaju objasniti da ne rade sve kutijice, ili automati za poništenje, kako rekoše. Kontrolor izvadi neki šrafciger, poče da ga gura u rupe, automata, da ga drmusa, i na kraju ga pesnicom udari iz sve snage. Radi, povika pobjedonosno. Putnici, koji se nisu sjetili te procedure dobiše oštar pogled namrgođenog kontrolora i naredbu: Osobne karte.
Dodje i do mene.
-Kartu
-Nemam
-Osobnu
-Ne nosim.
-Kako se onda vozite?
Htjedoh mu objasniti da se ne vozi na karti, nego da se ulazi u autobus, ali njegov pogled me zaustavi.
-Imam povlasticu.
-Što čekaš sir sa burekom da ti donesem. Daj.
Malo me zbunila ta izjava, jer ne doručkujem, ali ovi gradski oci brinu za zdravlje putnika jer je potrebno ujutro nešto pojesti. Vidi se organizovno odlično.Htedoh narućiti jogurt I puterkiflu umesto bureka, ali se zaustavih u zadnji čas.
Neki čudan čovjek, što odmah nije kazao da traži i povlastice, nego rekao na ulazu: karte na pregled, a ja kartu nemam.
Stajao je nad mojom glavom kao neki drvosječa. Otvorila sam ruksak, onaj slatki, mali zeleni (pa i nije mali, stane u njega ... objasniću vam jednom) onda sam izvadila onu lijepu firmiranu tašnu što sam dobila (nije važno od koga) Zagledala sam se u torbu, ipak je trebalo da ponesem onu crnu, ova se ne slaže najbolje s pojasom. U razmišljanju me prekinuo kontrolor, mnogo nervozan čovjek.
-Imaš li ti kartu ili nemaš?
Mora da se znamo s fakulteta kad me tako intimno oslovljava. Stanujem blizu Megatrenda, vidim tamo dosta poznatih faca kad dolaze po diploma, ali se njega nešto ne sjećam, a ne djeluje mi da je pun para pa da kupi diplomu kad je kontrolor, ali nikad se ne zna. Možda mu to hobi.
Odustala sam da mu objašnjavam, otvorila sam zaštitnu kopču, pa polako povukla rajfešlus. Onaj nervozni kontrolor je počeo urlati da mi treba tri stanice da otvorim torbu. Nije istina, samo dvije. Izvadila sam novčanik. Odahnuo je. Onda se rajfešlus zakačio za moju kosu i neki njegov gumb, malo nezgodno jer sam sjedila. Cimnula sam glavom, jer me je čupao za kosu.On se branio, kosa se zapetljavala, putnici su navijali, za njega, sram ih bilo. Nakon još dvije stanice oslobodila sam se gumba, i otvorila malenu torbicu. Kad sam izvadila novčanik u kojem je povlastica i počela ga otvaram vukući rajfešlus koji se zaglavio, on se iznervirao, iskočio iz busa držeći se grčevito za hlače i nešto vikao kao da bi ženama trebalo zabraniti nositi torbe. Što mu bi, a taman sam došla do povlastice ...
Dva mjeseca autobuščenja
Danas sam stajala na stanici čekajući autobus. Kiša je rominjala.
Znala sam dobro koja mi je veza idealna, dva ili tri busa, nije važno, stići ću na vrijeme. Udubljena u misli nisam ni primijetila nekog manijaka u kolima. Zaletio se u baru, poprskao me od glave do pete i odjurio. Lijepo mi je kazala prijateljica. Ne gledaj tko ima prednost, nego tko drži volan. Kad vidiš nekog u bijesnim kolima koji se ceri na pješake, bježi ... Baš svatko danas vozi kola. Da sam vlast, svima bih oduzela dozvole doživotno za najmanji prekršaj.
Znam i ja za foru.
Sad po novom zakonu pješaci imaju prednost na pješačkom prijelazu i jao si ga onom tko ne propusti pješake.
Uživam u špicu da krenem u šetnju. Sačekam da se nakupi automobila i kad pomisle da su svi pješaci prešli, ja spustim nogu na kolovoz. Onda laaaagaaaano krenem dva koraka. Oni stoje i samo motori brundaju. Ja ih kao ne gledam, pa napravim još jedan korak. Zastanem, popravim čarapu, pa se onda osvrnem kao gledam da li ima automobila. Kad oni već pomisle da ću prijeći ulicu, ja se vratim, onda se lupim rukom po čelu, pa krenem ponovo laaagaaano da prelazim ulicu. Što li misle ti vozači, nisu osvojili svijet ako im je volan u ruci. Pješak je najvažniji učesnik u saobraćaju.
Treći mjesec, autobuščenja završen
Prije dva dana mi istekla kazna i mogu voziti. Nisam ni primijetila. Zgodno je juriti iz busa u bus i ne tražiti mjesto za parkiranje. Moram odvesti kola automehaničaru da ih pregleda, mogla bih za vikend negdje u prirodu.
Četvrti mjesec autobuščenja
Već dva dana vozim kola.
Kako sam uopće mogla živjeti bez njih?
Pješaci su nemogući. Ponašaju se kao da je grad stvoren za njih. Na pješačkim prelazim dodje mi da izludim, da dam gas i sve ih pogazim, vuku se kao da imaju svo vrijeme ovog svijeta. Užas
Kraj do sljedećeg autobuščenja
Post je objavljen 16.03.2015. u 18:25 sati.