AnaM

Uvijek sam se divila romantičnim osobama. To mu dodje kao neka više bića, bića koja ne pripadaju običnom prozaično svijetu.

Pokušala sam se dići u te sfere. Možda mi je uspjelo, ali nisam baš sigurna.
Sjećam se još kao studenta pozvao me kolega da gledamo zvijezde. On se kao razumje u njih. Ja se oduševila, park, u daljini Sava juri u zagljaj Dunavu, on, zvijezde i ja. U reali je bilo malo drugačije. Te rijeke su tekle najobičnije, nigdje nisu jurile, zvijezde su treperile i nikakvog medvjeda ni Veneru nisam vidjela. Meni su sve bile iste, sjajne, ali ne i njegova ruka koja je počela tražiti zvjezde na drugom mjestu i drhtavi glas,

-Idemo na kavu kod mene.
Dobio je pljusku da je vidio sve medvjede, vage, Venere, i ostale nebeske tandrmoljke jer je to bilo vrijeme kad je to bilo uvredljivo za ženske. Sad u ova današnja sretna vremena slušam moje stažerke pričaju
-Bila sam kod pedikera, manikra, frizera, i zrihtala sam se baš kako treba. Obukla sam firmirane tange i sva uzdrhtala otišla kod dragog "gledati utakmicu" kako me je pozvao. I zamisli, prasac jedan, skuhao je kavu, uzeo pivu i stvarno smo gledali utakmicu.
I drugi moji pokušaji da budem romantična, neslavno su završili.
Kad sam upoznala dragog, nije u rukama imao pametni telefon, pamet se tada držala u glavi. Iz ušiju mu nisu virile žice i slušalice, nego je uzeo neku raštimovani gitaru i počeo svirati.
-Da li ti se dopada?
-Ne, ali ja nisam neki glazbeni stručnjak.

Stvarno mi se nije dopadalo. Da li sam trebala lagati i reći da je krasno ?? Znam, znam, pristojnost ... Taj moj prvi sastnak mogao je biti i zadnji, ali ima muških koji progutaju naše bezobrazluke. Bio je zgranut, to mu nije nijedna rekla. Mora da sam unikat.
More, nebo, lahor, svi uzdišu i pišu prekrasne stihove. Ja more vidim drugačije, kao neku veliku pjeskovitu plažu s ponekom grotom na kojoj možeš ležati. Na obali ima sjenu stabala. Ja se tu sjurim u vodu, plivam, gnjuram, ne skačem, jer i žaba ljepše ulazi u vodu od moje "lastavice" Leptirići mi ne igraju pri dnu trbuha, možda u želucu jer su me naučili da moram gladna u vodu, vjerojatno da ako me pojede morski pas, na obali ostane bar marenda.
I ostale romantične stvari ne shvaćam, kao naprimjer, što će sladoledu i koktelu onaj suncobran ?? Uzela sam kišobran (nism imala maleni suncobran) i stavila na lubenicu, romantično, mada je meni bilo glupo. Onaj kišobran je pao, zakačio lubenicu i jedino su purice dobile ukusan obrok oko koga su se potukle. Poslije toga nismo više jeli lubenicu u njihovom vidokrugu.
Toliko o romantici.
Danas sam izjavila da je vruće i da mi se ne kuha.

Glavni zapovjednik je počeo nešto lupati i rušiti po kuhinji i slavodobitno izjavio da on kuha grah sa iznenađenjem za ručak. Meni je to romantično, ali što ja znam što je romantika ...

Slike su sa Googla, meca ipak izgleda malo drugačije...

Dado je uletio u kuću, tresnuo vratima i uzbuđeno počeo vikati
-Idemo svi, idemo ...
-Kuda idete, koji svi ?? Pitala je mama smiješeći se
-Idemo u Gorski Kotar dva tjedna. Sami ćemo podići šator, kuhati, zabavljati se.
Mama je kimala glavom misleći, šator ćete i podići nekako, godinu dana ste vježbali, ali ostalo.
-Idu i stariji ??
-Idu, ali samo onako, mi ćemo sve sami.
Mami je laknulo. Ne znam zašto mame uvijek pomisle na neugodne stvari da će se dogoditi. Najvažnije joj je bilo da ide doktor i neki matorac koji će samo smetati, da ne pada kiša, i slične gluposti.
U Gorskom Kotaru je bilo divno. Šatori su već bili postavljeni, cijeli dan su išli po šumi, spuštali se do jezera, navečer pjevali kraj logorske vatre.
Poslije 5 dana, dođoše kod Dade.
-Sutra si dežuran. Kuhaš ručak.
Dado se osjećao jako važan i jedva je dočekao to sutra.
Pomislio je na trenutak na ručak kod kuće, ali ovo je nešto naročito.

Nadaj se nadaj, samo se nadaj ...
Kažu da nada umire posljednja, da je pokretač svega, kula svetilja u sivilu života.
Nadaj se i dobićeš bar malo.
Ja bih da se nadam malom, a dobijem veliko.
Ta nada je jedan najobičniji tandrmoljak uvijen u ružičasto.
Bebica se nada boljem interesantnijem, novom životu, rađa se i smiješi.
Panika, beba ne plače, počnu je lupati, bosti, tresti. Bebcu nade u bolje, srušene, htio bi natrag u onu ugodnu sobicu, ali ga oni bijeli mantili počnu polijevati,urlati, seckasti ono što mu je bilo život i zavijati da ne može mrdati.
Nada se ruši na svakom koraku.
Čekam bus 18, nadam se doćiće, ali dođe 17, i pokvari moje planove da stignem na vrijeme.Dobila sam manje nego što sam očekival. Ma, neću manje, hoću više. Dolazi 708. Neću baš previše, hoću moju 18.
U školi sam se nadala da će profesor dobiti na lotu i otići na put oko svijeta, ali on došao i prvo meni tražio zadaću. Nepravda pa to ti je što bi rekao Kalimero.
Nadam se pozivu na ručak gdje će biti servirani škampi, a završim u kuhinji kuhajući krumpir ili grah.Nije da imam nešto protiv krumpira, ali ...
Kupila ja jučer lubenicu od 10 kila, nadajući se da će potrajati tri dana. Došli susjedi, lubenica slatka, i ode. Susjeda obećala prošek ili neko slatko vino za smokve, a donela teglu da joj stavim djem kad napravim. Nada se i ona da je smokva zrela, a da nije vjetar pobrao plod.

Svanuo je divan dan poslije one kišetina koju smo svi priželjkivali.
Ja sam želila da kišica natopi suhu zemlju, opere ulice koje nitko ne polijeva, a svi prljaju. Ne, ona je sjela meni na glavu i to kad sam poslije 6 mjeseci otišla frizeru da me uljudi. On me nije ni uljudio ni uženio nego mi je otfrkario kosu po najnovijoj modi. To sam platila kao sv Petra kajganu. Umjesto rokerke razbarušene kose, postala sam nalik djedu kog kosa napušta i stalno provjerava je li još na glavi.
No, to nije bitno.
Sjedim ja tako blažena, kuckam po kompiću i divim se sama sebi. Sunce sija, vrapčići cvrkuću ... cvrkuću ... baš cvrkuću. Zatvorim oči, zabacim ruke i uživam, vjetrić ćarlija kroz otvorene prozore.
Milina.
Nešto kao prodje kroz hodnik.
Sumračak, oblačno, odjednom, a prije toga sam pobjegla od nekog filma sa vampirima, vukodlacima i ostalim beštijama. Smejem se sebi i strahu, nema nikoga ...
Pogledam prema ogledalu, kad nešto prolazi. Urlam, skačem, saplićem se, zatvaram vrata ... otvaram, derala bih se, ali nema nikoga pa ne vrijedi.
Napravila sam buku kao da je proletio svemirski brod pun vanzemaljaca i parkirao na moje ogledalo.

Ogledalo veliko, a na onom širokom zlatnom rubu, uplašen vrabac ... Siroče maleno sigurno misli kod kakve je šašavulje uletio.
Gledam ja njega, ali ne gleda on mene, nego mahnu krilima i nestade ...
Glupo je reći da se plašim vrapca, ali ne znam gdje je otišao. Oprezno se šunjam kroz sobe. Kao da je u zemlju propao.
Napravim ja propuh da izleti. Susjeda me posavjetuje da odmah zatvorim da se vrabac ne prehladi. Čuj, vrabac će se prehladiti. Kima ona glavom da hoće, i što ću zatvorim prozore.
Da je Albi tu, lako bih ja, on je specijalist da vrapci pobjegnu u sigurnost. Nažalost, Albi nema pristupa u civilizaciju. Čuo je moj razgovor s veterinarom koji je htio da njegovu muškost ostavi na selu da bi Albiju bilo ljepše i da bi duže živio. Pobjegao je od kuće i tri dana ga nije bilo. Sad čim vidi bijeli mantil, bježi ... Kad dođu gosti, obavezno me tuži, legne i pokazuje što sam htjela da mu uradim. Kao svaki muški, ponosan na svoje atribute.

Vrapca nigdje ... nešto mislim, da li sam ja to dobro vidjela. Što ako nije vrabac, nego to cvrkutao neki šišmiš ...
Aaaaa ... idem brzo staviti neki šal na glavu ....

Moj prvi susret sa blogom bio je kao djeteta sa kremšnitama.
Slatko, simpatično, ne znaš od kud prići. Imao žlicu, ili prstić, bude na isto, možeš se zabrljati.
Nitko živ do dana današnjeg nije umeo da mi objasni što je to blog. To je nešto kao neka životinjka koja je u isti čas i lav i muha, i krokodil, i onda zaleprša i sjedne gdje ne treba.
-Samo se registriraj i možeš krenuti.
-Gdje ??
-Kud hoćeš, postaješ blogerica.
-Ne, ja ću pisati, ali ta blogerica nikad neću biti.
Šipak je tako bilo.
Prvo za registraciju je trebalo više znanja, da ne kažem pameti, a izabrati nik, je teže nego prijestolonasljedniku Engleske dati ime. Nik mora označavati osobu koja piše, daljnji savjet. Ja pišem, ali nikako se ne smije staviti vlastito ime. To mi je bilo glupo, jer stojim iza onog što kažem, a kao brbljuša, odmah se odam. Ispade sa mojim "znanjem" AnaM, koja se volšebmo pretvori u mecu. Da je net odraz reale vidi se i po mom niku, jer je ona vitka AnaM, postala pravi meca vremenom ... Što ne uzeh nik svemirska plesačica, sad bih sigurno letjela od zvijezde do zvijezde.
To što možeš pisati sve, uopće nije točno.
Stihovi su za mene i na blogu i van njega isto kao put na Jupiter.
Modeli su bježali od mene, jer nisam znala da postoji fotošop, ni dan danas ga ne umem koristiti.
Koke su kokodakale i skrivale se, purice su širile krila, mačkovi zgrabili mamac, hranu, i nestajali na nekom tavanu.
Cvjetovi su bili neke brljotine bez latica, ali sa ogradom i srušenim zidom koji nisam planirala prezentirati svijetu.
Žene su sklanjale djecu od mene da im strašni net ne ukrade dijete i traži vjerovatno otkup ili još nešto strašnije ...
Sve u svemu, teško, ali načvrkam ponešto, nešto što se dogodilo račujanjući neprepoznatljivost aktera da me još ne tuži neko.

Ne diraj me, vidiš da spavam...

Oči ne mogu da otvorim, vikend za mačkove počinje u petak ujutro...

Mijau...što je bilo??

Aha... slušam te...Hrana?? Delenje??

Tompus?? Pive nemaš??

Mijau... vidimo se u ponedeljak...

Imamo tisuće želja, planova. Nikad ne znaš što je važnije.
Poželim ponekad čašu šampanjca ili u ove vrele dane hladnu pivu...
Purica je pametnija traži najbolje piće na svijetu...vodu...

Našla je, i zove društvo...

Hm... najbolje piće na svijetu je voda?? Možda tako misle jer su purice

Kad je ovako na vrhu teško,
kako li je tek onima dole??