Marketing
Bloger ili ne??
Moj prvi susret sa blogom bio je kao djeteta sa kremšnitama.
Slatko, simpatično, ne znaš od kud prići. Imao žlicu, ili prstić, bude na isto, možeš se zabrljati.
Nitko živ do dana današnjeg nije umeo da mi objasni što je to blog. To je nešto kao neka životinjka koja je u isti čas i lav i muha, i krokodil, i onda zaleprša i sjedne gdje ne treba.
-Samo se registriraj i možeš krenuti.
-Gdje ??
-Kud hoćeš, postaješ blogerica.
-Ne, ja ću pisati, ali ta blogerica nikad neću biti.
Šipak je tako bilo.
Prvo za registraciju je trebalo više znanja, da ne kažem pameti, a izabrati nik, je teže nego prijestolonasljedniku Engleske dati ime. Nik mora označavati osobu koja piše, daljnji savjet. Ja pišem, ali nikako se ne smije staviti vlastito ime. To mi je bilo glupo, jer stojim iza onog što kažem, a kao brbljuša, odmah se odam. Ispade sa mojim "znanjem" AnaM, koja se volšebmo pretvori u mecu. Da je net odraz reale vidi se i po mom niku, jer je ona vitka AnaM, postala pravi meca vremenom ... Što ne uzeh nik svemirska plesačica, sad bih sigurno letjela od zvijezde do zvijezde.
To što možeš pisati sve, uopće nije točno.
Stihovi su za mene i na blogu i van njega isto kao put na Jupiter.
Modeli su bježali od mene, jer nisam znala da postoji fotošop, ni dan danas ga ne umem koristiti.
Koke su kokodakale i skrivale se, purice su širile krila, mačkovi zgrabili mamac, hranu, i nestajali na nekom tavanu.
Cvjetovi su bili neke brljotine bez latica, ali sa ogradom i srušenim zidom koji nisam planirala prezentirati svijetu.
Žene su sklanjale djecu od mene da im strašni net ne ukrade dijete i traži vjerovatno otkup ili još nešto strašnije ...
Sve u svemu, teško, ali načvrkam ponešto, nešto što se dogodilo račujanjući neprepoznatljivost aktera da me još ne tuži neko.
Drugi užas koji me je spopao su bili komentari.
Učila sam brzo čitanje, ali nisam baš najbolje savladala, pa i dan danas preskačem. Kod posta pročitam prvu i zadnju rečenicu, pa onda iz sredine, pa opet neku sa strane ... i uhvatiše me odmah da ne čitam, i nagrdiše u komentarima.
Sa komentarima sam više puta zabrljala. Smatrala sam da kad je post dobar, sve ima što je pisac htio reći, pazi ovo pisac, da, svi smo na blogu pisci ... I komentar treba biti samo dodatak, ako je nešto izostavljeno.
Još jedan šipak.
Komentar mora se svakom ljubazno napisati u stilu, aj, nikako vaj, divno, krasno, genijalno, ma kako ti to divno radiš. Svi ostali komentari, tipa, dosadno, dugo, već viđeno, nepismeno, su nepoželjni i gurnu te u tabor onih koji ne dobivaju komentare. Iskrenost na blogu i negativni komentari su kao skanje u bazen bez vode, sa najviše skakaonice.
Baš me briga mislim, ali briga me, kao što spotraš dobije medalju, tako i bloger mora dobiti komentar. Komentar blogeru je šlag na tortu, a torta bez šlaga je možda ukusna, ali nije to to.
Prvi komentar je strašno važan.
Sjediš, grizeš nokte i gledaš tko je čekao da tvoja genijalnost pusti post.
Nema nikoga ... nemaaa, poslije pet minuta panika.
Mene nitko ne voli, ja sam jadna, aj, vaj, neću danas imati komentar ni jedan.
Nakon pola sata, stanje je već ozbiljno. Prelistavam klanove, gledam kome sam se zamjerila, da li sam stavila svima pozitivne primjedbe. Ništa.
Ponizno stavljam komentare na neke postove, ne bi li ih umilostivil a da dođu. Ništa.
Poslije sat provjeravam, da nije pukao blog. Nije, tužno kimam glavom, gotovo je, propast svijeta je ipak nastao.
Ma, baš me briga hoće li mi netko staviti komentar. Post je odličan, čak genijalan, tako nešto nitko nije napisao. I ne treba mi komentar, znam da vrijedi post. Da li će mi tamo netko nepoznati komentirati, ili ne, briga me. I oblačno je, samo kiša što se nije sručila ... sve je nekako sivo ...
Dva sata je prošlo. Provjeravam vrijeme na mobitelu , na kompu, i na onoj staroj vekerici. Ništa
Dva sata i pet minuta, moram u kupatilo... Vraćam se brzinom svetlosti, navlačeći hlače.
Uraaaaaaa ... komentar, još jedan ... Ptičice cvrkuću, sunašce svijetli ... komentari su tu ... Pusica slatki moj komentarčić ...
Možda na netu nisam od krvi i mesa i nisam realna, jer, ja sam ipak samo blogerica, a to niie malo, zar ne ?? Komentar je tu, znači potvrđeno je, bravo ja…da li su pozitivni??
Uh, mogu odahnuti, planeta se i dalje okreće... do sledećeg posta...
Post je objavljen 20.08.2015. u 11:52 sati.