AnaM

I kao mače,
Albi je bio filozof...



Ne biramo mi problem,
problemi biraju nas...

95% ljudi ne zna matematiku...
Dobro je, ja sam u onih 18%.

Ceo život učim na greškama
i sada grešim bez greške



Ako je grešiti ljudski,
važi li to i za mačore??

Kad bi neki ljudi skočili sa visine svog ega,
na visinu svoje inteligencije,
garantovano bi poginuli.

Nemamo isti okus u glazbi.
Ja volim doboš tortu, a on Mozart kugle

Ko se zime boji još??
Tri za groš...tri za groš...
Zime se ne bojim ja tralalala.
Za svaki slučaj pobjegla sam u grad na centralno grijanje:))

Školu nisam volila, ali sam poštivala.
Kad su se pojavile ove kutijice preko kojih možeš gvirnuti u cijeli svijet, oduševila sam se. Nisam znala ni kupiti to.
-Za što ti treba kompjuter ?? On može sve i ovisno od toga kupuješ ga na dijelove.
Odmah sam pomislila na glačanje koje ne volim ni na slici vidjeti, pranje sudja i neke slične mogućnosti, srećom, šutjela sam.
-Za što ti treba ??
Šutjela sam kao zalivena, jer nisam znala za što mi treba.
Naravno tu su i oni koji sve znaju, programeri. Kad ih nešto pitaš govore nekim nerazumnim jezikom i kao tele buljim u objašnjenja. Kad nešto pokazuju, samo frr, frr, i sve mi je jasno, kad odu, buljim, i pritišćem enter, enter, dok se sve ne zablokira.
Sjećam se kad je prvu sliku trebalo postaviti
-To Je lako ideš na neki sajt tamo staviš sliku, i zalepiš gdje hoćeš.
Otišla sam, nije da nisam, pritiskivala sam da sve pristajem. Da sam tako yes, yes, ranije govorila na svako pitanje imala bih sad djece za cijeli nogometni tim. U čekanja sam držala škare da odrežem i ljepilo da zalepim ... nisu mi trebali, samo copy i paste i naravno enter. Enter je tu, ali ova dva sam jedva našla i to slučajno. Bez tog enter pravi programer ni u zahod ne ide. Ne treba reći da je post ostao bez slike.
-Uči, samo uči, to je lako.
-Gdje, večernje ne postoje, a domaći odgoj je tu potpuno zatajio.
Sjećam se koliko su gnjavili matorci da se mora jesti sa određenim priborom, koje sam packe dobila za pogrešno postavljen sto, a na kraju se sve pojede i sa vilicom koja je lijevo i desno. Nazdraviš lijevom, kao i desnom rukom, iako sam ja govorila da je to od srca ... Tako se ne radi. Sve je to badava, i dana danas me muka hvata od škampi na buzaru i onog pribora, a dobri ... uh ... Na što ličim ja i okolina poslije intervencije kontinentalnog jedaći škampi bolje da ne znate.

Dio moje povijesti…
Vjerujem da je sve počelo davno, jer sam sigurna da ja nisam pala sa Marsa, a još manje došla sa Venere. Nažalost nije bilo interneta, ni foto aparata, pa su slike počele skorije…
Prva je slikana u Trstu daleke 1984 godine
Moji pradjed i prabaka sa svojom djecom



Prvo je djed Fran bio sam

Na našim prostorima se uvijek ratovalo, bio je i vojnik

Djed je volio zasvirati na citri, još je čuvam .

Sestre Godina su bile uvijek zajedno,
a frizure su im bile prava remek djela.

Fran je sreo Slavu i upisao joj se u spomenar

Bili su sami dugo

Pojavila se I malena curica Breda

Dvije slike iz onog doba


Vrijeme juri, vjetar nosi uspomene
Sječanje na Sušak…

Vrijeme I godine vihor života je proletjeo I mama je počela studirati u Zagrebu

Kako to več se dogadja studirao je I tata
I nastavili su zajedno


Mnogih slika nema, mnoge su albumima,
žao mi ih iščupati I skenirati,
ali sve u svemu, pojavio se tu I mali meca
I napisao post zadatak.

Ne dopada vam se??
Prvo sam zaplakala, a onda,
ma nije bitno, ja sam se sjetila korena.


Pozivam modrinu neba
Lion Queen
i sve ostale koji imaju crno bijele slike da se igramo dalje...

Žuti cvjetovi su u horu pozdravili jesen.
Njihovo je doba nastupilo.
Sretni zajedno prave buket u vrtu ...

Bijeli sirotani jedva su se izborili sa lošim vozačem.
Mogao bi se tu parkirati kamion s prikolicom,
ne ona je pravo njima na glavu capnula.
Malo su krive grančice,
ali zato su cvijetić simpatičniji i raduju se suncu ...

Mi smo vatreni borci, zajapureno klikću crveni cvijetići.
Preko nas je prešlo što god ima 4 kotača
sve vozač do vozača, tandrmoljka mu, ali ne damo se.
Malo kasnimo ali sigurno dolazimo veselo prošaptaše.
Kad smo samo živi ...

Netko voli komfor civilizacije, ma i kratko živio.
Bolilo nas je kad su nas rezali,
ali sretni smo jer smo nekom uljepšali dan,
a nekom smo zaradile novac za današnji kruh.
Naši drugari cvijetići, otišli su u posjet nekom tko ne može u vrt,
Živjećemo kraće, ali sretni smo iako dajemo život za jedan osmjeh.

Tu smo od ranog proljeća, prošetale se na blogu
i čim nas je vidio jedan bloger prepoznao nas i ovjekovečio.
Kako i ne bi, ta i Trnova Ružica po nama je dobila ime.

Kraljica, ljepotica vrta, ohola i pomalo usamljena.
Provukla se kroz ogradu u susjedov vrt,
pati za jorgovanom koji se ulenio.
Sretno joj čekanje, prekrasan je vidjeće u proljeće ...

Sreća je sreća, ili je imaš ili je nemaš.
Obično oni koji je imaju i ne znaju dok je ne naljute pa ona ode.
Možda joj netko zalupi vrata, uvrijedljiva je.
Svi, baš svi je žele.
Ja želim svakom tko je samo gvirnuo, a i onima koji nisu,
da sreća zauvijek stanuje u njihovom vrtu i njihovom srcu ...

Proglas, oglas, natječaj ili tako nešto zateklo me potpuno nespremnu.
Bacam se na stablo obiteljsko, tražim Slavonce da mi šapnu koji štos za pobjedu. Stablo se zatreslo i jedno i drugo, svi bi pomogli. Primorci skočili na kontinentalce da su bolji pjevači, a ovi samo odgovorili
-Op Šica šica ... Drma mi se kabanica ...
Dobar savjet sam dobila od pretka iz Bjelovarske šume
-Sjekirom ti njih ... ma što nisi muško, ne sramoti familiju.
Op ša ... ša ...
Gledm konkurenciju, sve bolji od boljega, ajajaaj, nema za mene tu mjesta. Malo me je utješilo, što su svi vrsni pjesnici bloga dostonanstveno povukli i sa prezirom gledali kako se bore prozijanci ... Ili nisu htjeli, ili nisu smjeli. To me je okuražilo i pomislih
-Op Šica šica ... Drma mi se kabanica ...
Napisah "bećarac" plač Majke Božje, i povukoh se, ne poslah na konkurs. Tužna gvirkam iz prikrajka. Internet je to, nije snaša koja dala pa se pokajala. Objaviše listu i natrkečiše mecu na nju. Kaže ono Ripče što mu ode jetrica,
-Meco, Op šaša ...
I sad poče glasovanje, tko može tko ne može. Srećom zabraniše svima blogerima glasovanje jer bi tu ne samo sjekire radile nego se i vile izvlačile. Svima kao nije važno, ne interesuje ih ... ima vremena, Glasovanje.. Ja grizem nokte, neki se izjašnjavaju za mene dobivaju moju vječnu zahvalnost i komentare kao vrata, postajem njihov fan klanjam im se i otvaram ako treba i objavljujem i što su učinili za dobrobit blogo zajednice a još više što nisu ...
-Op Šica šica slabo drma kabanica ...
Noć, tamna noć, spava mi se ... Oči ne mogu držati otvorene, ali buljim u ekran grizem nokte i prebrojavam glasove.Kako sam moje glasove brzo izbrojala, bacam se na konkurenciju, čitam njihove bećarce, vagam ... Uf ... dobri su vrag ih dao ...
-Op Šica šica zabole me dušica
Bećarac je vesela pošalica koja nikad ne vredja, nego izaziva salve smjeha i sljedeće stihove. Dobro je, neki nisu napisali bećarac nego uvredljavac.
Op šica šica otpade poneka zlica ...
Zaspah na kraju, uspava se i ujutro otvorim jedno oko, gvirnem i blog.hr otvori svoja rajska vrata. Prvi, proglašenje pobjednika ...

Biti dobra kuharica nije ni lako ni teško.
Danas svi neke recepte.
Meca, kao majmun, potrčao...
Važno je imati dobar materjal i
onda se to nekako smandrlja u nešto ukusno.
Prvo se priroda obukla u prekrasne cvjetove stabla šljive i dunje



Polako cvjetovi se zamjetnu u plodove


Oni skoče u korpicu


To se malo opere, malo čisti , malo sjecka, trć, prć...

I sve skoči u tegle...


Malo brašna, putera, jaja, oraha(oni vole da su u svakom kolaču)
Odozgo se zakelja šlag da se ne vide greške.


Gotovo!! Dok rukom dlan o dlan
Dobar tek
Ko voli nek'izvoli ....

Oznake: dunje, kolač, recept

Meca nije stihoklepac,
pa pjesnici neka popiju žestinu, malo vode
i uzmu kocku šećera...

ma, drma mi se kabanica

Bećarac

Ajoj ljudi što se kod nas zbilo
pa blogeri počeli bećarit
Op šica šica drma mi se kabanica

Riba manula se hladne pive
gleda cure i noge im krive
op šica šica zaigrala mu ribica

Franjo mora da je tvrda srca
Vjerovatno ima meka osećanja
Op šica šica treba duža kabanica

Oj blogeru daj mi komentara
Makar ti ja svoje srce dala
Op šica šica dala dala al’ ne spava

Sjedokosi neku stalno budi
Kad se sretnu ima da zagudi
Op šica šica sijedi voli da izmori

Blogom leti neka ptica mala
Ne zna da l’ bi nekom srce dala
Op šica šica neka stidna devojčica

Slavoniju zabolila glava
Dalmatinac bećarac joj stvara
Op šica šica sve je to blogerica

Vragolani napisaše blog
Malo im je bilo mora svog
Op šica šica galeb gleda, galebica

Bećar nisam, al bećar ću biti
Misli bloger i sve samo kiti
op šica šica ja sam blogerica

Tresnuh rukom ja o blogo stol
Hoću biti i ja na toj listi cool
Op šica šica naivna sam blogerica

Naslovnicu možeš samo sniti
ili admina dobro ti napiti
op šica šica nalila se žestinica

jedan bloger dragi mi je gost
al on za me ima samo kost…
Op šica šica, muška to je nevoljica

Tvrđa kost, dragec, bio bi to red
I moje srce ne bi bilo led.
Op šica šica ja sam bijela, a ona mi cijela

I na kraju, ali ne manje važno
Od bloganja srce mi je vlažno
Op šica šica ništa bez bećarica

Knjigu piše, a tambura visi
Moja mala ni za blog ti nisi
Op šica šica, drma mi se kabanica

Stan nam je gledao na prekrasan vrt Biskupovske palače, pun cvijeća, drveća, tajanstvenih mjesta. Nije se smijelo u njega, ali moglo se gvirnuti s vrata, ako si bio jako dobar. To jako dobar je relativan pojam i nikako se ne slažu mišljenja roditelja i djece.
Iznad nas je stanovala neka zanimljiva famlija s puno djece. Sa njima se nismo mogli igrati jer oni govore ... ne znam što, mora da je to bilo mnogo strašno kad nas je samo njihov govor mogao pokvariti. Onda smo brat i ja, dobili hripavac lak oblik, i susjeda je dovela svu djecu da se zaraze od nas i lako prebole. Očito se nije previše vjerovalo u vaccinaciju. Dječak mi je nešto rekao, nisam razumjela i odmah sam otrčala pitatiti tetu, koja je uvjek sve znala, što to znači
Šokirala se
-Also, Bitte. Was sagt die Kinder ??
Kinder, to jest, mali meca je vidila da je nešto zabrljao pa se brzo sakrla u ormar.
Vrijeme je prolazilo, meca se igrala u jednom drugom gradu, daleko, od palače.Vrt nije bio tako lijep, ali je imao jabuku po kojoj je bila uživancija penjati se.
Opet neki dječak, eh ti dječaci, nešto reče. Malom meci se to svidjelo, pa i ona u sav glas ponovi. Svi su se veseli smijali i meca je sretno još nekoliko puta ponovla te riječi koje su fantastično zvučale. Na žalost, mama je baš tog trenutka izašla na balkon. Zgrabila je mecu i dovela je pred velikog tatu. Običnio je mama skrivala naše nestašluke.
-Pitaj svoju mezimicu što je rekla dječaku.
Tata me je strogo pogledao, sad bi se to zvalo zlostavljanje i video bi on, ali onda su roditelji drugačije odgajali svoje potomstvo. Sigurno smo zato takvi i ispali.
-To se nisam nadao od tebe.

Po želji,
ko hoće neka sjedi tu i uživa



Može si i jednu pivicu popiti





Ko je gladan neka si naruči



Ja moram ovu gomilu smanjiti



Ovu gomilicu povećati...



Neka se jave blogeri, ice ići za pomoć.
Jako povoljna prilika
Ne plaćam ništa, ali tražim puno

Javiti se na OGLAS MECA

Dadov balon...
Od kad zna za sebe Dado je bio fasciniran balunima. Otkrio je njihovu čar u sapunici kad je slamkom naprvio prekrasan balun koji se presijavao na suncu. Izgrdili su ga jer je pri tom prolio vodu po kupatilu, skvasio nove hlače, i krpom za pod pokušao pobrisati sto u kuhinji da sakrije svoje vragolije.
Matorci uopšte nemaju smisao za igru. Kad je u želji da postane sportaš prvo ubacio loptu u kuglu lustera, umjesto aplauza, dobio je grdnju jer se onaj luster ko zna kako i zašto strovalio na kinesku vazu u kutu. Ta vaza nije ničemu služila sem za skupljanje prašine, ali govorili su da je ona porodično blago i tradicija familije. E, Dado je tradiciju prekinuo vrlo bučno.
Drugi pokušaj da postane nogometaš je isto tako propao. Preciznim šutom je pogodio prozor, a on je bio lošeg kvaliteta pa se polomio i pao na neko cvijeće pokršivši neke biljke koje su se tu gomilale i pravile nered i zbog kojih se nije moglo komotno pogledati kroz prozor.
Volio je Dado i one balone koji se napuhnjavaju i za Božić se stavljaju na bor.

Daleko, daleko preko sedam gora i sedam dola djed je putovao sve do mora.Na povratku donio je svašta, i školjku koja je pjevala o šumu valova, i kapu nekog kapetana koji je izgubio brod, i malenu mrežu kojom možeš loviti ribu, ali i leptire. Donio je i neke čudne okrugle, slatke, meke plodove.
Djeca kao djeca probala, nekom se dopalo više, nekom manje, a jedan maleni mudrac je svoju smokvu sakrio pod stablo limuna koje je ponosno svake zime ulazilo u kuću, a svakog proleća širilo u vrtu svoje grane. Na tom putu tamo vamo, postalo je preteško bure u kojem je limun stanovao, i ostao je preko zime vani.
Na proleće se pomolila mala stabljika pored limuna. Limun je raširio svoje grane, radovao se suncu, a malešna stabljika je postajala sve veća i veća. Kao onaj čarobni grah, jednog dana prerasla je limun. Sad su hteli izbaciti to već drvo, ali se ono nije dalo. Pustilo je duboke korene. Djed mu je pomogao da se raširi razbivši bure… Iz godine u godinu drvo je bilo sve jače, šire, veće. Poneka koka bi pozobala plod, ali većina je propadala. Smokva, jer je to bila smokva, pogadjate, nije za to marila. Bacala je svoje plodove na sve strane. Malo su pomogle i koke, ubrzo je smokva imala svoje potomstvo u okolinim dvorištima. Tako bi propadali njeni plodovi da nije tu došao neki meca koji se bacio na smokvu kao na dragog prijatelja. Čim bi se smokva zametnula meca je počeo brojati dane kad će sazriti. Ubrzo su i purice videle da kad meca digne ruke prema granama dobiju slatke plodove, pa su dizali vratove i pokazivali gde još ima smokava na granama.

Gledali su je malo prezrivo što jede TO, u selu, ali te godine meca i smokva su dale sve od sebe i napravile predivni džem koji su svi došli probati, a i poneti kući. Trpala je meca smokve čak i u kolače. Nažalost, recepti joj nisu bili jača strana pa se spasavala preporučujući kuglice i rolat od smokve i sviježe i suhe.
Onda su jednog dana posadili marelicu pored smokve. I njoj se dopalo u vrtu, pa se brzo primila, raširila svoje grane prema suncu i prema smokvi. Postajala je sve veća, donela ukusne plodove i purice i meca zadovoljno su počeli grickati i sa njenog drveta. Naravno, bilo je tu i djema i kolača, uživancija. Plodovi kao da su se takmičili. Prve godine marelica požurila, raskošne cvjetove otvorila u prve dane proleća, ali jedan mraz, vjetar, uništio je skoro sve. Mudrica, smokva čekala je sigurnije dane da krene sa smokvicama.

Meca se zabrinuo, grane biljaka išle su jedna prema drugoj, sve jače i gušće. Hoće li se uništiti?? Treba li neku od njih spasavati otpilivši koju granu?? Drvo je pametnije od čovjeka, obe su se raširile, bilo je mjesta i osmjehnule se suncu…
Smokvu nikad nisu prihvatili kao svoju. Ona je uvijek neka došljakinja. Marelica je prve godine dočekana sa povjerenjem i plodovi su joj odmah prihvaćeni. Otišla bi smokva preko sedam dola i sedam mora u svoju postojbinu, pokušala je plodove tamo prezentirati, ali su je dočekali kao strankinju.
Kad su pokušali posaditi stablo banane u vrtu, a ono preko zime se smrzlo i propalo, smokva je samo zašumila svojim lišćem, i ne znaš koliko si sretno što se nisi primilo…

Volim pogledati dobru predstavu u kazalištu, pa se vidim koji put i tamo. Karte sam kupila danima unaprijed jer volim premijere. Na dan pretstave panično sam prebirala po torbicama, ladicama i sličnim tandrmoljcima gdje stanuju papirići koji mi odmah ne trebaju. Karte za premijeru pretstave koju sam iščekivala danima, nema
Uraaaa ... Tu su, ipak. U redu na Schreibtischu ili kompjuterskom stolu, pronadjoh izmedju cedulje javiti odmah, broja od nekog mnogo važnog koji nema ime, i gomile olovaka koje ne pišu, ali možda će jednom.
Veče
Kolebala sam se izmedju varijante, traperice što je najnovija moda za kazalište, sa razdrljanom bluzom i šalom za skijanje, u stilu baš me briga, i varijante srednjevjekovna krinolina. U pristojnoj haljini, ili muški u odijelu, otskakali bi od ostale publike.
Skinula sam traperice, obukla čarape, razbarušila kosu i krenula ... Auto nije došao u obzir jer se ne može smanjiti i staviti u torbicu kad dođeš na cilj, a naći parkiranje koje nije 3km daleko je nemoguća misija.
Pogreška, bus ne ide u tom pravcu, čekam tramvaj zvan čežnja ... Kad je došao pokazalo se da vježbe u teretani nisu bile uzalud ... ušla sam, moje čarape u dijelovima ... interesantno su izgledale s mrežom žica koje su jurile na sve strane, ali ko još gleda damama u noge ...
Prošli put je do mene sjedila damica koja je na drugom činu izvadila sendvič sa sirom, šunkom, krastavcima prelivenim majonezom, s druge strane je sjedio par: ona natopljena s tri različita Diorova parfema, a on je cijelo vrijeme gunđao da je sigurno pao na kladionici jer je izabrao utakmicu u kojoj su igrali neki idioti i zato je kvota bila takva kakva je bila i vidjet će oni već kad će on ponovo ... To mi nije bilo baš jasno ...
Najljepše je bila pretstava u foajeu.
Tu se šeta gore dolje, pije se šampanjac s jagodama, ali tako da svi vide da si to možete priuštiti. Došle su dvije neafirmirane pjevačice da pokažu svoje nove toalete, i nekoliko glumaca da vide što je ovaj napravio sa ulogom koju je on "odbio". Pjevačice silikonke i ne ulaze u salu ... sigurno se boje mraka.
One nisu snobovi, prije bi se reklo somovi.