Brljam nešto po blogu.hr, čitam stare postove tražeći jedan i divim se komentarima, naravno svojim, kao i svi drugi. U tom gledanju nešto sam primjetila. Post je slika onog tko piše. Ne mislim bukvalno ni hrastovno. Kao i u reali, mnogi su pedantni, paze na gramatiku, smisao, rijetko pišu, ali kad napišu imaš što čitati.
Nisu svi postovi isti.
Neki blogeri pišu stihove, prekrasne riječi se nižu, kao biser, pretaču čekajući zvjezdani sjaj, vjetrić i val morskog žala, srebrni listić...
Postoje postovi tuge, sjećanja.
Tu su ili oni koji imaju za čim tugovati ili oni koji tuguju što ih je XY šutnuo, a nisu se sjetili da oni to sami prvi urade, pa se sad žale blogu kao da je blog mirovni sudac. To su postovi koji mi stežu pesnice i kovitlaju misli i savjete, ma udari ga, razbi mu njušku, on, ona tebi, baraba, vucibatina ... i slični ugodno-neugodni epiteti ovisno od strane koju zastupaš.
Ima i onih nadražujućih postova.
Počne kao naiva, misliš lako ćeš ti to, a on se onda zalaufa i dodje ti samo da se češkaš po glavi misleći šta ti je to sve trebalo. Naravno to su oni kulinarski postovi u kojima jelo samo iskače. Probala, nije istina. Moraš sve sastojke nabaviti i čeprkati po njima satima. Ako ti ne zagori ili ostane nedopečeno, dok doneseš aparat da slikaš svoje remek djelo, garnirano na stolu uz svijeće koje ne pališ, cvijeće koje je u saksiji jer nemaš rezano, kristalne vazne koje služe za pobiranje prašine, stolnjak bake koji se izvlači samo za svečane prilike ... Elem dok to sve poređaš, domaći pojeli jelo u kuhinji bez efektnih dodataka. Možeš samo plakati.
Post glazbe za sada ne diskutujem jer ima jedno 50 pjesmica koje se dopadaju vjerovatno onom tko ih je učantrao, ali treba mi dva života da ih sve otslušam.
Post putovanja i volim i ne volim.
Potseća me kako sam nekad putovala po svijetu, a sad putujem po placu od tezge do tezge s kraćim i dužim zadržavanjem ovisno od datuma u mjesecu i stanja novčanika. Destinacija nije omiljena, ali je pristupljena htjela ja to ili ne.
Fotografije su slike koje blogeri stavljaju kao postove.
Ima dvije vrste postova. Post, profesionalac naspram posta blogera amatera. Gledaju se preko aparata, mrko. Ne bila onaj tko odredjuje što će ići na fotoblog. Prvi imaju slike da mi dodje gvirnuti pod rep komarcu, kako se lijepo vidi (impresionizma nije moj omiljeni slikarski pravac) i oni drugi koji klepeću aparatom u stilu drže vrh Eiffelovog tornja, pokažu roge nekom spomeniku, na dlanu im olimpijski stadion ... Ta dva tabora su krvni neprijatelji koji to ne bi priznali ni slučajno, nego se gledaju, prvi blagonaklono, a drugi puni sebe sigurni da su bolji jer su spontani.
I sami postovi imaju pozadinu, pazi ovo pozadinu.
Dobih jednom kompliment da mi pozadina ne valja (što nije točno, ima me ima ...) Dosta sam primitivna pa ne gledam te pozadine, ostavljam ih programerima. Nije svatko za sve rodjen. Ima svakakvih, pozadina, kao i u reali. Neke su blistave, neke tamne, neke pjevaju, neke ni da beknu. Volim kad mi se odjednom prodere kad se najmanje nadam, zato sam kompjutersku stolicu zamijenila za udobnu fotelju, pa me ništa ne može iznenaditi. Dopada mi se i ono kad svijetli iz tame i nešto iskače, vrca, mnogo je lijepo samo se ništa ne vidi.
Obožavam ona sitna slova i predlažem adminu, timu, ili već tandrmoljku za to zaduženom da ih pod hitno ukine. Ako me pitate zašto, pogledajete anketu o godinama koje blogeri priznaju, na svaki ženski odgovor komotno dodajte deset.
Sve u svemu, koliko blogova toliko različitosti.
Možda je to baš ono što nas drži skupa, nasmije, razveseli, natjera da zaboravimo, potsjeti na ono što imamo, ili ono što želimo.
Da nije bloga, trebalo bi ga izmisliti ...
