Marketing
dr Osolog
Ljudi moji, što ne volim bijele mantile, doktore, bolnice, miris, ma koji miris, smrad dezinfekcijskih sretstva u dugim hladnim hodnicima. Izbezumljena lica, tupa, lica puna nade, straha upućena tim ljudima kojima si manje više posao, trenutak u danu.
Postavljaju ti neugodna pitanja na koje ne bi odgovorio ni sam sebi, najradje.
Pipkaju te tamo gdje te boli, i još se čude što nisi oduševljen.
Postaješ broj, izgubiš svoj indentitet. Možeš biti magistar, doktor znanosti, ti si samo slučaj. Pogledam TV program iskaču sa nasmijanim licima, govoreći najveće užase koji će proći od jedne tabletice.
Život, kao život, ono čega se najviše bojiš spopikne te i tako meni dodjeli za prijatelja doktora.
Odmah sam rekla
-Ako misliš da se družimo o bolestima ni riječi.
Nije mi vjerovala, pokušavala bi i nije znala da sam u sebi pjevala da je ne čujem što govori. Jednom mi je kao poseban dar ponudila da dodjem u bolnicu da me ispregleda. Kad tad nisam pala u nesvijest, nikad neću.
I tako smo se mi družile, ja ignorirala njezine savjete koje je velikodušno davala. I mirno bi živjele i dalje da nije ogromna smokva u vrtu.
Čim se cvijet zamjetne ja počnem merkati i opipavati kad će se moći ubrati. Svi vole cvijeće, većina ruže. Mnogi misle da ja najviše volom tulipane, ali, moj cvijet je smokva, onako zrela slatka zamamna.
Pomalo prolaze ...
Jutros vidim slatku zrelu smokvu. Podignem ruku i ... pik, osa ne da. Ne da ona, ali ne dam ni ja. Povuci potegni, osa osta bez smokve, a ja sa kažiprstom bolnim.
Sjetih se nekog savjeta ,doktorke moje prijateljice, kojoj priznajem nisam vjerovala. Odletim, doslovno, metla je bila tu parkirana, u sobu, zgrabim sodabikarbonu, (Na HCO3) umočim u vodu ... Da ne vjeruješ ... Prolazi ...
Lastavice, bila si u pravu.
Spadam u ljude koje se ne vole ispričavati, ali proglašavam te za dr Osologa ...
Kuckam za svaki slučaj srednjim prstom, ali otok nestaje ...
Divno mi je...
Post je objavljen 16.09.2015. u 08:33 sati.