Otkucaj

Jedino na što možemo vezati život i razmišljanja su vlastita iskustva uz apstraktno razmišljanje. Ha!
Neki tvrde da svi ljudi razmišljaju unutar nekih granica. Pa, ako je genetski određeno, sigurno je to tako. Ali, te granice su veoma široke, i makar mene jako fascinira sličnost svih ljudi na svijetu, još me više fasciniraju njihove razlike (počevši od metabolizma, pa sve do načina razmišljanja...) Razmišljanje je svojstveno osobi, ali puno ljudi je prilično povodljivo prema ideologijama, uzorima....

Uglavnom. Jučer sam se ujutro sjetio da taj dan pišem test iz matiše i da još neke eseje trebam predati....

tako sam došao u školu i shvatio da nemam prva dva sata, i umjesto da naučim matematiku, otišao sam na kavu i čitao stripove...

Tako je došla i matiša, i svi smo u polakoj euforiji ušli u razred. Nitko ništa nije naučio.

Dvije prijateljice nisu došle na sat, ali su poslale profi neko pismo. Nakon što je podijelila testove, profa je počela čitati pismo. U pismu je pisalo nešto tipa: "Stvarno nam je žao... Nismo stigle naučiti... Nemojte zapisati... Blablablabla...." a profa se lijepo nasmiješila i rekla da je to jako lijepo i da će ona to uramiti. Poludio sam!!! Pa mogao sam to i ja napraviti!

Nadalje, nisam ništa znao odgovoriti, pa sam umjesto bezličnih kalkulacija počeo pisati esej, tj. nešto kao pismo. Napisao sam gluposti; tipa "država mi dopušta slobodu izražavanja, ne moram se izražavati kroz numerologiju...", "ne želim si dopustiti takvu ucjenu, taj autoritet..", "fakultet je precijenjen...", "BLABLABLA..", te sam se potpisao Mak, boy of Destiny.

Predao sam taj list, i počeo čitati knjigu (a šta da radim???).

Tako su polako ljudi počeli predavati ispite, a profa je ubrzo zaključila da neće ocjene biti dobre, te rekla: "Ajde, ovako, Ja ne budem zapisala loše ocjene, a Vi naučite za srijedu".
A onda je pročitala moj esej. Nije baš bila presretna (a ja sam mislio da bude, s obzirom na ono pismo od cura :D), te mi je napisala 1. Hmph!



Ne smeta mene jedinica. To je samo još jedna unutar hrpu njih. (to je zato što u školi ne učimo o dinosaurima!). Mene smeta što je svima oprošteno što ne znaju, a ja, koji sam se potrudio izblatiti cijeli sistem školstva i autoritete, sam dobio jedan! :)

(Vidim da u Brunoslavomiroviću izazivam negativne emocije hehe)
Jučer sam se posvađao sa većinom ljudi koje znam! Ma svi me nakako živciraju (to je zato što ne shvaćaju moj superiorni intelekt :D)

Sve mi se čini da je mrak "izmišljen" da bi osjećali svoju malenkost, da bi se probudili usred noći, sjeli na krevet, i vidjeli koliko smo nevažni. Čini mi se da je taj strah u nama (ne gledano evolucijski) , strah od mraka, jedna prelijepa pojava. Jedna pojava shvaćanja.

Zamišljam pračovjeka kako gleda zvijezde, i zapravo prilično nedaleko od nas, ne shvaća mogućnost beskonačnosti (čak i ako je spoznaja o širenju svemira točna). Pračovjek stoji i gleda zvijezda, tisuće i tisuće njih. Uspoređuje ih sa kolima, medvjedima itd, ali neshvaća njihovu fizičku vrijednost. Objašnjava si te pojave. Sanjari.

Donedavna su za mene zvijezde bile Vodikove "kugle", svijetleće elektrane. Ali neki dan sam se prošetao po mraku, prošetao sam se bez saznanja o fizici, matematici, pa čak sam i na poeziju zaboravio. Pogledao sam zvijezde. Bila je vedra noć. Svijetlile su. Ne beznačajno, ne fizikalno, neobjašnjivo....

S nekim iznimnim sjajem, one su se ispreplitale jedna preko druge, ja sam ih gledao, divio se. Bio sam prestrašen. Shvatio sam koliko sam ja jedno malo biće u tako velikom svemiru, samo jedna točkica. Makar to znamo, rijetko o tome razmišljamo. Onda sam se sjetio ciganske glazbe, ona (poznata) pjesma "le famme de nuit" iliti "noćna vatra", htio sam ... ma nisam ni bio siguran. Sjetio sam se naše umjetnosti, svojstvene ljudskom rodu, gradova...

Baš mi je sad ciganski jazz u uhu. Priča sa mnom. U očima mi je Mont Martre, Francuska, ali i naši otoci. Italija, Europa. Naša glazba, klima, slike, fotografije, fonografi i gramofoni, ona hrpa malih sela i gradića s malim trgovima i uličnim sviraćima, Gornji Grad, violine, violončela, gitara, kontrabas, Arezzo, Radda in Chianti, ljudi, narodi. Ispreplitanje... Uglavnom, Europa. Moj kontinent. Moj poluotok.

Tako je sve blizu zapravo, Europa, treba vidjeti od kud smo došli, treba proći svako to malo selo dok smo još mladi, dok nije prekasno. Jer znam da sve zvijezde na nebu ne budem vidio, ali ako već jesam tako jedno malo stvorenje u moru zvijezda i nebula, onda bih rado vidio bar onaj planet s kojeg potječem.

Tada je majka prekinula moja razmišljanja. Nazvala me na mobitel i izderala se na mene, nije shvatila što ja u pidžami (i jakni i tenisicama) radim u 4 ujutro na vrhu Pantovčaka. Pa naravno da nije shvatila! Mislim da i ne bude. Divim se. Divim se ljudima, divim se svijetu. A opet smo nitko i ništa uz neke Alpe, uz nekoliko gradova. Nigdje. U vakuumu. Da izađemo iz tog našeg svijeta, implodirali bi, pa bi se ugušili. Ludo. Strašno.

A da ne bi samo crnce gledali kao jazz muzičare, evo malo Djanga (izgledaju malo seljački, ali vjerujte, face nad facama.....);

Oh, najbolja od masovnih medija,
Hvala Ti za uzdizanje emocija i njihovog variranja,
Smanjivanju razmišljanja i zamrzavanja maštovitosti.

Hvala Ti za nerealnost brzih solucija,
te manipulaciji ljudskih želja u komercijalne svrhe,

Ove riječi predstavljaju moj mozak, ovo je moja žrtva Tebi.
Nastavi isprekidano svijetliti i pržiti moje stanice zauvijek.

Hvala Ti, draga televizijo.

(Evo malo Keith Haringa, :D)



Na Televiziji nema informativnosti.
Nemojte da Vas zavara da više nema vijesti, jer ih stvarno nema.
Samo Reklame, Brzopleta Zabava, Senzacionalizam.

Nasreću, to je sve za što imamo strpljenja

Nekoliko stvari,

Na slijedećim izborima neću glasati.
Ubuduće neću čitati novine, a htio bih prestati i knjige.
Neću pokušavati shvatiti kompleksne stvari, ali ni jednostavne.
Na taj način uvijek ću moći reći da mene država ne predstavlja,
a kad sve bude loše, mogu reći da sistem ne funkcionira i tako opravdati moj naredni manjak participacije.

Zapravo, stvarno mi se čini da je ona rečenica "Neznanje je Blagoslov" istinita.

Čim znaš neke stvari,tj. čim znaš uopće, počneš uočavati probleme u svemu, a čim vidiš probleme, imaš osjećaj da ih moraš popraviti, i tako ili ući u sistem, ili izaći iz njega. Rješavanje problema, doduše, gotovo uvijek traži i osobne promjene. A namjerne promjene nisu zabavne :)

Ali, ako smo namjerno glupi, tj. ŽELJENO GLUPI, tada ne znamo ništa što je bolje od trenutne situacije, ne razmišljamo o promjenama ni revoluciji, i tako možemo nastaviti raditi ono što stvarno volimo, a ne mijenjati perspektivu prema tome što mi očekujemo napraviti, ili što drugi očekuju od nas. Sve mi se više, nažalost, čini da je ključ sreće kratkotrajni, glupi samointeres (neznam kak se kaže "self-interest" na hrv. jer malo razmišljam na eng. ispričavam se)

Uglavnom, da bi bili sretni, moramo paziti da iz ničega ništa ne naučimo, te paziti da nam štivo za čitanje ne bude ništa opširnije od naslova na omotnici Corn Flakesa.
Zapravo niste ni ovo trebali pročitati.

Ne smijemo razmišljati o budućnosti, ne smijemo razmišljati o ljubavi, samo o kratkotrajnim interesima.

Inače, ja ovako ne razmišljam, ali bih htio, jer tada bih bio sretan i sa državom, i sa odabirom studija, sviranjem, ljubavi itd....
Čak je i ovo razmišljanje o tome bilo kontradiktorno tom načinu razmišljanja.

Zadnje vrijeme pokušavam ne misliti, čak ni ne znati što sve moram za školu i fakultet napraviti, što sve moram položiti usput za glazbenu itd.... A ako je neznanje stvarno blagoslov, sad sam stvarno blagoslovljen. Odlično.

Nemojte iz ovog ništa naučiti. Biti ćete stretniji.

(samo da znate, neću bespotrebno spominjati Mozartov rođendan)

Tako je Mjesec slijedio svoje osjećaje...
Sunce i Mjesec su se ipak nekad i vidjeli, često u Sumrak.
katkad bi ponovno bi vodili ljubav, pomirili bi se, i pomrčina Sunca bi zavladala. Bili bi jedno.
Nisu se više često viđali. A kad bi se viđali, znali bi da su to rijetki trenuci.



Toliko o priči.

Htio sam naglasiti kako je lijep osjećaj osjetiti srce na desnoj strani tijela, tj. osjetiti toplinu neke osobe uz tebe i Njeno srce kako kuca.
Osjetiti to srce na svojoj desnoj strani. Prekrasan osjećaj. Ta blizina.... Ta toplina....
Ono isto pumpa krv, isto regulira tjelesnu toplinu, ali unatoč mojem, to srce je posebno. Ono ne pumpa moju krv, već Njenu,
ono ne regulira moju toplinu, već Njenu. Ono je posebno. Dvije pretklijetke i dvije klijetke, zapravo kao i moje srce. Ali nije moje, već je Njeno.

Predivan osjećaj.

Neki dan Sunce i Mjesec vodili su ljubav. Prvi put nakon dugo vremena.
Voljeli su se. Opet.

Večeras, Vjetar je zapuhao, i shvatio da već predugo ista vrata otvara,
malo se smirio, te ostao pri laganom večernjem povjetarcu
Lište maslina i ružmarina lagano je vijorilo ispod crvenkastog neba
i iznad crvene zemlje.

Mjesec je izašao, sav ushićen pogledom na svijet.
More nad pučinom gleda galebove kako brodove love,
tražeći hranu, a Mjesec se još Suncu udvara, bez Njenog pogleda, bez znanja...
Sunce zalazi, a ljetni Mjesec već dugo je vani, plače, sam sa sobom priča
More mu hoće bliže doći i utješiti ga, ali ostaje,
uz samo malu plimu na prstima stoji
shvaća da ništa nije na njemu, to tako treba biti, to je priroda...
Maestral zapuše, a more malim valovima udara u obalu
kratko, ponavlja se
ritam,
Mjesec zastade, posluša pjesmu.
ali tiho nestade,
da izbjegne razgovor sa Suncem

Ovo je Krk. Pingvin,Vodenštakor, Dabrovi, Sunce, Mjesec, pa opet Sunce, pa Mjesec (interne spike..)

Nisam baš volje za pisanje ali evo, moram biti na internetu zbog nekog eseja, pa pišem...


Čini mi se da postoje dvije varijante. Dvije varijante svega! Postoji komplicirana i jednostavna varijanta. Postoje životi, tj. ljudi koji si nesvjesno nešto kompliciraju, ljudi koji to žele te ljudi koji pojednostavljaju. Mogu reći, u glazbi postoje veoma komplicirane koncerte orkestralne izvedbe (npr. Beethoven) te puno jednostavnije reggae ili rock stvari. Naravno može se govoriti i o instrumentalizaciji, jednostavna- Chopin, te komplicirana- Čajkovski (makar nisu to preveliki orkestri).

Tako se ja inače motam po orkestrima, tako isto pišem frendovima note da sviraju, kompliciram uglavnom- pratnja na nekoliko razina, nekoliko glavnih tema, jazz pratnja plus solaže, jazz orkestri, ali zadnjih nekoliko tjedana ipak više slušam male combo jazz bendove, te Chopina, Satie-a. Uglavnom, jednostavnije instrumentalizacije. Pratnja i tema. Neznam zašto mi je to došlo, ali mi se prilično sviđa. Ipak je više slobode za izvođača.

Tako sam ja zadnje vrijeme malo opet vježbao gitaru (koju sam tokom 6 godina svirao po 4 sata dnevno), i pozvao ja frenda iz susjedstva koji svira violinu da napravimo duo. Dečko ide u srednju glazbenu i krasno svira, tonovi su mu čisti, sve lijepo krasno, ali jebo im tu klasičnu školu! Tip nemre izimprovizirati ni 2 tona (valjda je nesiguran, šta ja znam...). Mislim, dam mu note, sve on lijepo odsvira (koliko god komplicirano bilo, odmah odsvira), ima i sluha (ne apsolutni, ali blizu..), tada prođemo temu (nekih 64 ili toliko taktova), ja kažem "Ajde, solo!" i onak se nasmiješim.... Zum ! Ništa! Nije prstom pomaknuo!

Razmislim malo, ajde dobro, idemo ovako; "Slušaj mene! Budem ja pustio neku pjesmu" pustim Night and Day (u verziji kontrabasa i 2 gitare) te kažem "slušaj mene, ja bum improvizirao, probaj slušati....." On sluša, kaže da sve kuži, sve oke... Dođe njegov red... Zum! Niš! Tak sam mu počeo neke ljestvice smišljat za harme .... Onda sam odustao (jebiga, nisam baš dobar u objašnjavanju). Onda sam se sjetio, možemo bar blues neki svirati, tak sam ja počeo improvizirati prije 5 ili 6 godina, pa mu dam neku blues ljestvicu (Mislim da sam čak dao Fm).. Niš! Pa jebo mater!!!!!

Pardon na izrazima, ali čini mi se da ih tam u školi uče "crtati" a ne "slikati" (dakle svirati, a ne improvizirati). I u klasičnoj glazbi se u nekim koncertima improvizira... Jednostavno ih ne kužim.

Zapravo, ne mogu pljuvati po tim školama kad nikad nisam u njih išao (polagao sam ja testove, tak da sam sve "završio"), ali sa svim ljudima kojima sam svirao a koji su iz klasičnih škola ne znaju improvizirati. Zuje! (osim ljudi s akademije, oni su izgleda slobodniji u tome)

To mi se čini kao da se ne znaju izraziti kroz glazbu, čini mi se kao da su ti ljudi (ne interpertatori već) jukeboxovi. Ono, daš im note, i sviraju. Mislim, tak bi i trebali kad sviraju u orkestru, to i ja želim kad svojim prijateljima dam note, ali kad sviraju u Duo-u, pa trebali bi malo svirati! Uživati u tome! Razgovarati! Pisati! Ne samo čitati......

Svi dani su puni mogućnosti. Snježni i sunčani. Kišni i oblačni.
Na svakom danu se može naslikati slika. Svaki dan može nam u sjećanju ostati, kao najljepši dosad. Ali mi ga sami stvaramo takvim danom, on je prazan list papira na početku, a na nama je da nešto nacrtamo.

Svi pišu o ljubavi pa budem i ja. Eto prošla je moja debilana s onim curama koje sam bio spomenuo prije. Radi se o tome, da ja nikad nisam "nesretno" zaljubljen, i za nikim nikad ne patim, uvijek će se naći netko tko će mi se sviđati. A kad sam stvarno zaljubljen, patnja nije potrebna, jer to je prekrasan osjećaj. Ali znam jednu stvar koja mi se ne sviđa, kao što je moj dragi prijatelj L bio spomenuo (jer smo o tom ranije pričali). Radi se naime, o opsesivno i/ili posesivno zaljubljenim ljudima, ljudima koji si bespotrebno stvaraju bol pod izlikom da su zaljubljeni a da ih ta osoba ne voli. To je jako sebično prema njima samima, a na kraju krajeva prema toj osobi u koju su zaljubljeni, jer njemu/njoj stvaraju muke koje pak te osobe onda moraju rješavati. Čemu to?

Dakle, da ste vi ta osoba u koju je netko posesivno, manično zaljubljen, kako bi se osjećali? Ja "bih" osjećao krivnju prema toj osobi koja je u mene zaljubljena ako ja u nju već nisam, s druge strane, ja uopće tu ne bih bio kriv. Osjećao bih nelagodu. A na kraju, takvo opsesivno ponašanje dovodi samo do neprivlačnosti (čak i ako bi mi fizički bila privlačna ta osoba, opsesivnim ponašanjem postajala bi sve samo ne to....).

Pročitao sam u zadnje vrijeme baš puno blogova u kojima ljudi sami sebe muče, a neke od tih ljudi znam i osobno. S druge strane, neki ljudi su "mučeni" od drugih koji su tako manično zaljubljeni u njih, da gube svoju slobodu.

Jednostavno, ljubav je ljubav, ali sam taj izraz ne bi trebao podrazumijevati mučenje. Ni u kom smislu: Zaljubljeni se ne bi trebali mučiti, već naći neke druge solucije, a oni u koje su zaljubljeni isto ne bi trebali biti pod nekakvih napadom, tako reći... Jer na kraju krajeva, tko voli kad mu netko drugi cijelo vrijeme visi za nosom i govori onakve opsesivne stvari cijelo vrijeme? Lijepo napisati pjesmicu, lijepo je voliti, i patiti, ali NE se s tim ubijati! Ne slažem se da je najbolji objektivni i logični način života jer to zapravo ne postoji, ali ne treba zbog toga patiti. Tuga je krasna, ali stvarno nekad kad čitam blogove želim im svima reći "Get A Grip".

Ako ti je nešto potpuno dostupno, postaje dosadno.

Kad bum ja bio manično zaljubljen, onda mi samo copy-paste-ajte ovu poruku, ali samo da znate, ako sam ja zaljubljen, ja nešto napravim, a ne sjedim u sobi za kompom i plačem.

Sad slušam Fapy-a Lafertina, pa sam malo ne-fokusiran, možda jednom bolje objasnim što želim reći

Uživajte u kiču, slika koju sam napravil u Beču, jednom od gradova ljubavi i bezpotrebne patnje;

Smrt je dio života, kao i rođenje; moramo ju voljeti.
Nije teško što netko "ode" s ovog svijeta, jer to je prirodno, i znamo da se to događa.
Teško je što ta osoba postoji u nama i teško je što budi sjećanja i još uvijek imamo osjećaje prema njoj....

To jedan od paradoksa ljudi. Govorimo da objektivno i logički zakljućujemo i da je to pravilno. Kako je to pravilno, kad nam duša govori drugačije? Objektivnost i subjektivnost uopće ne postoje, a ta sjećanja na umrle su isto toliko stvarna kao i mi sami, jer su u nama. Postoje.

Danas sam naučio jednu zanimljivu činjenicu. Znam da punkeri puno koriste internet (makar punk kao pojam ne postoji više- recimo Anarhisti), i da si preko njega (dakle www) šalju te svoje poruke protiv država, protiv autoriteta. Internet je, doduše, izmislila vojska za potrebe kontrole ljudi- ovo nije izmišljena zavjera, to su priznali!!!- u doba Hladnog Rata. Kasnije je, navodno, obustavljen taj sistem špijuniranja, ali tko zna- možda ako napišem što mislim o Bandiću mi budu došli tipovi u crnom... "Imamo informacije da ste rekli nešto loše... Ja sam J. Krowatevich, narednik Hrvatske produžnice FBI-a", ili kak bi taj Amerikanac to rekao; "Đej sem J.Krowatevich, nejridnajk Hrvacke proudjuznajsi FBI-a"

Najbolje knjige, stripovi, čak i političke satire su one koje se ne odnose na situaciju, državu ili osobu već one koje su realne svima, bar unutar jedne određene civilizacije.
Npr. Stripovi koji govore o pravima ljudi na smiješan način, koji satiriziraju događaje, ali ne u smislu pojedinačnih izbora ili tako, nego onih univerzalnih. To je fora. Hoću reći, smiješne su univerzalne, a ne aktualne stvari.

Recimo, primjer; može biti neka dobra knjiga o "Al Quaidi" koja se odnosi na određenu aktualnu temu, dakle Irak i Afganistan i njihova odnosa sa SAD-om, tko god radi knjige o njima, filozofije i tako, mora znati da bude to zastarilo kroz neko vrijeme (jedino Nixon ostaje aktualan, pa bu možda i Bush, ali sumnjam). Ali, postoje ovakvi stripovi kao "Calvin and Hobbes" Bill Watterson, "B.C." Johnny Hart i slično koji se odnose na univerzalne situacije i makar su napisani prije 50 ili 20 godina, još uvijek su aktualni.

U stvari, želim reći da je politika i uređenje države jedna jako univerzalna i urođena stvar, makar se ja cijelo vrijeme borim protiv toga i govorim o političarima kao selu koje ne zna da nama to ne treba. Nažalost, treba nam uređenje, jer eto, ne razmišljaju svi jednako. Ne trebaju nam mediji koji će kontrolirati našu svijest, ali tako je lakše njima, "vladrima". Dakle, trebaju im aktualne stvari. Radi se naime o potrebama političara, da bi nas održali "zatvorene". Ali mediji koji se koriste danas nisu učinkoviti, i makar nam utječu na ponašanje i razmišljanje, nemaju pravi utjecaj na svijest. Najbolje (tj. najgore za nas proletere- tj.školarce) bi bilo da političari koriste ljudsko tijelo kao medij (jer i mi koristimo svoje tijelo kao medij s kojim pišemo, govorimo, plešemo, izražavamo se...) kad bi diktatori znali iskoristiti tijelo svakog individualca za svoje potrebe (ne mozak, već tijelo!), tada bi imali punomoć. Nije to ni tak loše, jer bi svi bili sretni, ali ne bi bilo individualaca. Umjetnici bi vjerojatno bili streljani. Ja sam pesimist.

Mislim da će političari u budućnosti smisliti neku univerzalno aktualnu temu koja bude stoljećima držala države u status-quo, bez potrebe revolucija, jer bude svijest bila pod okovima, pa budu čak i politički satiričari razmišljali o toj temi, i ništa drugo ne budu ni znali komentirati. Dosadan neki svijet. Komunizam. (Sjeti se Travna i.)

Univerzalna aktualna tema. Na primjer; 300 godina pišu o razvodu Brad Pitta i Jennifer Aniston. Haha. Komunizam na djelu. Peru nam mozak, i to Čarlijem. (Labud- L, sjeti se tko nam možda pere lubanju :D)

Toliko o faunovima i nimfama.


Filozofiram. Šalim se. Excuses Moi.

Dobio ja mail od svoje mentorice da moram maturu predati njoj prek maila da još pregleda. Mislim, sve bi to bilo ok da danas nisam trebao ići na teoriju glazbene kompozicije (to sam sad počeo ići na "orkestracije i partiture" kod jedne glazbenice), te na neku probu s nekim bendom s kojim još nisam svirao....

Pa sam se ja ipak ustao u 7 ujutro da napravim tu glupu maturalnu radnju, zato što i ovak kasnim 2 dana, i.... pripremite se.... GOTOV SAM!

Pao kamen sa srca, sad može ponovno kucati, kao što rekoh u tročetvrtinskoj mjeri. Do sad je bilo u 7/8- to se ubiješ- kak ne volim tu mjeru, čak je i 5/4 oke, ali 7/8 je baš bljzgl :)

Uglavnom, rekao sam si da čim završim s tim šitom (matura) da ću početi čitati knjigu "100 godina samoće" na francuskom- "Le Cent annes de Solitude" (sa svojim znanjem to bude išlo sporo...), ali sam se navukao na "evoluciju vodozemaca i gmazova", a istovremeno moram raditi esej iz logike, komentare i projekte iz psihologije , te Hrvacki (Lepa naša...), tako da se kamen polako vraća.

Danas živim za trenutak, jer sam ... (Fanfare muzika počinje.) GOTOV !!!!!

Postati ću lud, već se onak smijem kao Zao Djed Mraz- The Evil Santa laugh- Buahohohoho!

Evo jedan strip o školi, učiteljicama, i razmišljanju o drugim stvarima na satu- isto "Calvin and Hobbes" (evo čim dobijem skener, budem i svoje stripve- satire- počeo stavljati);

Probudili smo se. Miris svježeg jutarnjeg zraka probijao je kroz prozore, koji su stajali pritvoreni cijelu noć. Ja sam se prvi ustao i ostalima priredio kavu i nešto protiv mamurluka :). U životu nisam toliko bio mamuran. Bilo je upitno koliko smo uopće spavali te noći, jer sam te večeri (i noći) priredio tulum u povodu svog 18-tog rođendana: Naposlijetku, se bilo skupilo dosta ljudi, i puno puno smo pili, pa je tako bilo i rigoletta i svaćega sličnog (neću tu sad stavljati grotesne izjave...).

Ja inače ne volim tulume, nije da imam nešto protiv, ali izbjegavam ih, a ovo sam na nagovor prijatelja ipak morao proslaviti. Tulum mi je bio dosadan i bilo je nekih ljudi koji me iritiraju. Otišao sam u svoju sobu i svirao tu dugo zaboravljenu gitaru. Došla je jedna moja prijateljica, s kojom već neko vrijeme nemam osobitog kontakta, isto tako zaboravljena kao i gitara. Sjeli smo se i malo pričali, ali cijelo vrijeme je netko ometao, kako i ne bi, moj je rođendan.

Ja ne mogu u grupama biti, u tim kolektivima, jednostavno to nije za mene. Čopori. Horde. Mentalitet. Svi imaju isti čim se skupe u grupu. To zaboravljam.

Tako su polako odlazili ljudi i ostajali samo oni meni najbolji prijatelji, ta spomenuta prijateljica, i još dva dečka. Ostali su prespavati. Nismo mislili spavati, ali ubrzo su mnogi zaspali. Ja sam bio pored te svoje prijateljice, jedino smo mi bili budni. Šaputali smo o svemu što smo propustili, gledali Vlašku ulicu iz ptičje perspektivne i kako ono malo budnih ljudi šeće, kao ono malo budnih osjećaja koji su još postojali....

Čekali smo izlazak sunca, s osmijehom na licu, snimali smo prijatelje kako hrču, zabavne gluposti, da skratim...

Čudno je to kako s nekim ljudima stvarno nije problem komunicirati....

Bio je jedan frend na tulumu, koji je trebao ostati, i žao mi je što nisi, žao mi je što nismo tebi i I. posvetili više vremena. Da ste ostali duže vidio bi da onaj dečko M. nema nikakvih ambicija... ali to ti je samo produženje..... niš drugo. I., a s tobom nisam ni riječi progovorio. Naime, obojici se ispričavam, jer sam jako asocijalan u velikim društvima. Kasnije je bilo jako lijepo, kad je sve bilo u neredu, najgore prošlo, kad smo sjedili i odmarali se, razmišljali, pričali. Opušteno i duševno a ne razderano, glasno i živčano.

Merci beacoup pour L'Apres-Midi d'un Faun, Petrouschka et le livre. Danke!

Došao danas na fiziku, i kao mnogo puto prije toga, skužio da nisam baš upoznat s činjenicama o katodama. Mislim da razumijem relativnost :) i statiku, ali katode... (to zapravo nije ni komplicirano)
Šalim se.

Samo sam htio reći koliko mi je Einstein smiješan tip. Nikako mi nije najdraži fizičar (Michaelson i Moreley su mi najdraži- eksperiment brzine svjetlosti), ali Einstein je definitivno najsmiješniji.

Njegova ideja je naime bila da su sve sile i mase izmijenjive. Gravitacija je recimo samo ubrzanje, dok je vrijeme izmijenjivo s masom i brzinom. Radi se i o konstantnoj brzini (specijalna teorija relativnosti) i o akceleraciji (univerzalna teorija relativnosti). Dakle, brzina može "uzeti energiju" i usporiti vrijeme, te produžiti tijelo, ali to naravno zavisi od promatrača. Tipu izvan vlaka koji putuje, recimo 0.9c, se čini da je vlak dugačak, recimo 500m, dok se tipu u vlaku čini da je dugačak 300m. Problem je u tome što ni jedan ni drugi nisu u krivu. Sad zamislite taj vlak da putuje kroz tunel od 400 m. Onom tipu vani bi u jednom trenutku vidio vlak tako da su mu i stražnji i prednji dio izvan tunela, dok bi onom tipu unutar vlaka to bilo nemoguće jer je vlak iz njegove perspektivne naime kraći od tunela 8)

Sad kad sam objasnio teoriju, relativno mi se čini kako se u ovom svijetu stvari mijenjaju, a te stvari su Ljudi. Krasno je to, neki na svoji način traži nove stvari, nove zaključke, pobija svog prošlog sebe, dok drugi cijele živote ostaju na istom. (primjer; moja mama voli Guns'n'Roses, Siniša Škarica nostalgira za svojom prošlošću u onoj knjizi...)

Relativno je zapravo to kako drugi ljudi te ljude koji se mijenjaju kao da traže da ostanu na istom, razočaraju se promijenom njegovih/njezinih principa i načina razmišljanja, ali to je sve evolucija i svi smo mi podložni utjecaju, pa ako je bolji utjecaj i naše će razmišljanje biti bolje, realnije. Smatram da neki jednostavno relativno, vide drugu osobu onakvom kakva je godinama dok drugi u njoj vide promijenu. Ja na kratke ruke ne vidim promijenu na sebi i drugima, a opet nakon koliko- toliko godina shvatim da su se dogodile drastične promijene u razmišljanju (i izgledu, jer sam nekad i dredove nosil - haha- rasta!), a to sve ne vidim zahvaljujući svojoj vlastitoj percepciji svijeta, koja je iskrivljena. Naravno, stvar je u tome da i ta "iskrivljena" percepcija je "u pravu", jer , kao što sam na nekom postu spomenuo, jedino što imamo na svijetu, je ono u našoj glavi, i za nas je sve što je u njoj (u tih 700 kubičnih centimetara- ma možda i nije 700, ne znam koliko je točno), i to je uvijek u pravu. Dakle, percepcija je relativna.

Uglavnom, na kraju dana, sve i svatko je relativan, i relativnost je svuda oko nas, bar što se tiče pojma o percepciji, a Einsteina još uvijek pokušavaju pobiti. Doduše on je isto umjetnik, razmišljao je prilično abstraktno, pa ak ga pobiju kao znanstvenika, što neću dopustiti, svejedno je faca.

Eto toliko, još jedan mali "Calvin and Hobbes" prilog o tome;

Vrijeme je rana koje se otvara i nikad ne zacjeljuje.
Vrijeme ti uzima kisik a dodaje cigarete, uzima volju za životom a daje sreću.
Vrijeme ima život u šaci, a živjeti je kao biti suhi list koji se svom snagom drži za drvo, osuđen otpasti, suđen umrijeti.

U znanosti, vrijeme je dimenzija, bez fizičkog postojanja. Mi vrijeme ne vidimo, ne osjećamo ga,
ne čujemo ga, ne mirišimo ga, ne okušujemo ga, ali se onda jednog dana probudimo, izađemo iz kreveta, uzmemo zubnu protezu, pogledamo u ogledalo, vidimo onih regularnih pedeset- šezdeset bora na licu i shvatimo da je tu.

Vrijeme je isto tako disbalans, nepravilnost, jer da je sve pravilno, kretnje ne bi bilo, jer razlike u temperaturi ne bi bilo.
(Doduše da li vrijeme samo skup kretnji ili stvarno dimenzija? Da li je vrijeme postojalo prije Velikog Praska? Kako je došlo do toga ako nije bilo vremena, kako je nastao prvobitni disbalans?)

Unatoč tome, to vrijeme nas podkupljuje, daje nam život i vreba na nas. Unutar njegovih granica mi živimo. Rađamo se. Stvaramo. Umiremo. Bivamo zaboravljeni. Vrijeme nam to dopušta. Ono je Stvaratelj. Vrijeme nas konstantno obuzima, ono stvara naše misli (jer treba električnom impulsu da dođe s jedne na drugu stranu mozga isto neko vrijeme), ono stvara naše kretnje, ono stvara glazbu, ono stvara slike, ono stvara slikare, ono stvara bolesti, ono stvara povijest, a mi tu pojavu uvijek stavljamo negdje u pozadinu, u smislu: "Tu je i što se može... Zdravo za gotovo"

Vrijeme je strah i sreća,
Ljubav i mržnja,
Rađanje i smrt

Vrijeme me obuzima jer moram pisati maturu :) Već sam se oprostio od koncentracije, idem u prizemlje po peewo. Mmmmm... Pivo... =)

Imam osmijeh na licu, neki ga nemaju...
Danas mi je osmijeh obilježio dan.

Previše ljudi zakazalo je u tom jednostavnom zadatku, smijati se, skakati iz nikakvog razloga, pjevati dok ti se drugi rugaju... Ljudima je toliko stalo do toga kako drugi ljudi razmišljaju, da nisu uspjeli shvatiti kako oni sami razmišljaju, nisu se mogli nasmijati vlastitoj šali niti prekopati vlastito iskustvo i o tome razmišljati. Samo razmišljamo o budućnosti; kako će nešto biti, kako ćemo nešto napraviti, kako ćemo živjeti...

Razmišljao sam da li je pametno da odem studiramti arhitekturu, da li bih možda trebao na akademiju, koliko je važna umjetnost u društvu, da li bih bio prihvaćen.... ali onda sam sam sebi ušutio i
prepustio se trenucima, i svaki je bio zamrznut za sebe, svaki trenutak je bio jedino što imam na svijetu, nije bilo bitno što se dogodilo prije ili što će donijeti budućnost. Bilo je bitno to što je tada. Nisam se gubio u razumu i razmišljanjima, nego bih jednostavno, impresionistički razmišljao; vidio bih drvo, i divio mu se, vidio bih neku osobu, i promatrao je, sve dok nešto novo ne bi došlo, trenutak za trenutkom...

A sad se vraćam na razmišljanje o umjetnosti i prihvaćanju umjetnika, pa evo mali prilog- "najbolji strip na svijetu!" Mak Murtić, New York Times :)

Tako roditelji nikad ne lažu djeci, a umjetnici su uvijek ludi, eto ti života... :)
(to je "Calvin and Hobbes"- politička satira o malom šestogodišnjaku i svijetu iz njegove perspektive- onaj tigar na kraju je njegov "zamišljeni" -ili stvarni?- prijatelj, ali zapravo plišana igračka. vidi se da će mali postati umjetnik)

Nekako sam izgubio volju za tu školu, više ne sviram u orkestru, a ni s bendom nisam već mjesec dana svirao.... Glupi eseji i ta autoriteti!!!!

Evo još jedan u moru debilnih postova. Od kad je počela škola, ne mogu filozofirati...

Samo želim reći da bih sad radio ovo,

ali se tu za kompjuterom pravim da učim.

Kažem si da ću učit, pa onda vidim kompjuter, pa onda kao "iznenađeno" - "joj! gle! internet!"
pa odem na google earth, pa tražim "nepostojeće" Indijske vojne baze :)

Smiješan je taj google earth. Zamišljam Osamu kak lijepo surfa, isto mu dosadno, pa ode malo na google earth, onako gleda Pentagon, razmišlja: "Mmmm... Pentagon..." (možda naše Predsjedničke Dvore gleda... haha). Pa onda malo pogleda koordinate, pa ode u dvorište, upali raketu sa "GrgaMont" upaljačem i čeka... Bum! ode Pentagon. Amerikanci odmah tuže ove na Google-u, i tako ostanemo bez naše tražilice.

Razmišljao sam kako je ta gravitacija zanimljiva stvar, kako nas privlaci, tj. ubrzava. Na Simpsonima je danas na početku naime bila parodija na znanstveno-fantastične filmove iz pedesetih, koja se zvala "Planet From Outer Space" hahaha... Ludi su oni.

Zapravo je danas bio malo zamoran dan ali stigao sam tri bloga ispisati. Uglavnom, bio sam vani s prijateljicom. Bio sam đubre. :) Čim smo se našli ja sam gnjavio da odemo kupiti neki CD. Ovisnik, šta da kažem....

I tako otišli mi u onaj veliki Audio Media centar kod Alcatraza, i ja malo prekopavam CD-e (malo znači preko 45 minuta...) i ubodem ja jedan ludi CD. "Fine and Dandy" (kao onaj jazz standard) od Fapy Lafertina i njegovog kvarteta s nekim violinistom: Glazba je perfektna! Sviraju Debussy-ev "Claire de Lune", pa onda lagano prelaze na jazz standarde, neke ne-pre-blesave tango izvedbe, te originalne pjesme. Nisu tu pjesme ni toliko bitne, koliko njihova organizacija, te improvizacija.

Radi se zapravo o nečemu neobičnom za jazz; sastav se sastoji od kontrabasa, 3 akustične gitare i violine. Improvizacije uopće ne vuku na blues kao kod puno jazzera (a to je meni neinspirativno), već na francuski romantizam i cigansku mjuzu. Ipak se radi o pet Belgijaca. Odlično zvuče. Svježe i originalno.

Ja sam i odprije nešto čuo za tog Fapy-a, ali sam mislio da je to nešto slično Djangu Reinhart-u, ali ipak je prilično originalno:

Naime, tip napravi zvuk lokomotive (svira bas linije s palcem, a akorde s ostalim prstima), te zvuk onog lokomotiva zvižduka koristeći tapping metodu (LUĐAK!!!). Odlično zvuče.

Face su ti originalci. Najgore što puno ljudi misle da su rock virtuozi face, ali oni moraju imati samo tehniku, u puno rock pjesama fale ti atonalni akordi, jer u jazzu za svaki akord bi trebalo koristiti posebnu ljestvicu (pentatonika, mixolinidija ili kako god...), pa se onda to zaboravi i koristi sluh i pamćenje, ipak malo teže. Ali taj Fapy, kak je brz i melodičan, ma virtuoz- radi i svakakve zvukove na akistici....

Ubija me upravo u pojam.... =))

Nalazim se u školskoj knjižnici, markiram Hrvatski. Markiram zato što mi se ne da ići, ne zbog nekog testa, već iz dosade.... Malo prelistavam Werthera, Sto godina Samoće i neku knjigu o evoluciji gmazova, razmišljam što da prvo pročitam.

U petak moramo predati maturu (u našoj školi je to ipak malo drugačije nego drugdje), pa sam malo pod stresom. Razmišljam o tome da prekinem regularno školovanje, odem negdje u Kambodžu, proučavam život makaki majmuna i uživam u suncu, vlagi, bolestima.... Krasno...
:)

Ma ne, ja ne volim taj autoritet. Kad ti ljudi u krivo vrijeme kažu krivu stvar, kad u osnovnoj čitamo Krležu, a u gimnaziji "Lovac u Žitu", kad nas prvo uče formule, a tek onda logiku iza toga... Trebali bi, uz pomoć profesora, sami dolaziti do zaključaka, a ne samo slušati blebetanje. Ma nije ni to meni problem, ja se isključim, na matematici čitam "Ime Ruže", a pod Hrvatskim note.

NE DA MI SE!!!

Ne da mi se pisati bezlične beznačajne eseje, esej iz teorije znanja, esej iz svjetske književnosti, eksperiment i esej iz psihologije, komentare kojekakve, te esej iz povijesti umjetnosti. Neke od ovih stvari mi se da raditi, ali je glupi sistem!

U našoj školi uopće ne pišemo testove sve do završnih, kada na njima moramo dobiti nešto perfektno jer nose 50 posto ocjene, a s druge strane, moramo se ubijati doma i nemamo slobodnog vremena, nego samo neke eseje pišemo. Ali ne nešto pametno... Već...

Ma poluditi ću.

Još samo dva mjeseca, onda testovi, onda "Bye Bye School, Bye Bye Hapiness!!!"

Usput, dobro bi mi došao neki lektor, jer opažam da sam već milijun puta napravio tipfelere koje mi se ne da ispravljati....

Postoji jedna cura koja mi se mjesecima sviđa, ali postoje još dvije kojima se ja sviđam i koje su mi isto jako drage. Našao sam se u šah matu s tuđim osjećajima u zadnjih par mjeseci, jer kako god da krenem (budem s jednom od njih ili s ni jednom) uvijek netko nastrada. Jedna mala priča:

Prostorija je postala prilično zadimljena. Suzile su nam oči. Glazba je bila simpatična, ali je bend svirao malo preopušteno, s puno iskakanja iz harmonije. Izašli smo iz kluba, krenuli prema kući. Prednost nam je bila što živimo jedno blizu drugog, pa smo cijelim putem mogli pričati o zvijezdama, (kako bi jedan moj prijatelj rekao, helij bombama- makar su od vodika), o našem prisustvu i fizičkoj udaljenosti....

Ja sam osjetio njezinu fizičku prisutnost u zraku. Nikad nisam imao problema da Nju osjetim u blizini. Kao neko polu hladno milovanje kroz zrak (Imala je jako hladne ruke te večeri). Neobjašnjivo, zapravo. Šetali smo prema kući, ja sam gledao u nebo, mislio o Njenoj ljepoti (u trenutku o ničemu drugome nisam mogao razmišljati. Blokada.) stao sam i poljubio je...

To je bio nespretan prvi poljubac, nikako romantičan. Proveo sam sate razmišljajući samo o Njoj, svi problemi svijeta bi nestali, Ona je uvijek bila tu. Od trenutka od kad sam ju upoznao. Od tog časa. Poljubac se činio vječnim .Misli su mi bile jako teške. Teške u fizičkom smislu riječi, glava mi je bila teška, ali ne od znanja, već od blokade, gubitka znanja.

Kao one osnovno školske ljubavi u kojima ne postoji hrabrost, već samo slučaj; tražiš način da je "slučajno" primiš za ruku, da vam se usne "slučajno" dotaknu. Tako je to bilo čitav taj poljubac- Nije to bila moja inicijativa, to sam ja "slučajno" svoje usne približio Njenim. Bilo je čudno. Mislim da je Ona bila prepadnuta. Mislim da je meni isto trebalo vremena da shvatim što sam napravio.

Nije to bila bilo koja djevojka, već ta jedna, jedna koja mi cijelo vrijeme kroz lubanju prolazi u obliku električnih impulsa. Djevojka o kojoj ne mogu da ne razmišljam.

Uzvratila mi je poljubac. Bilo je prekrasno. Stajali smo pored nekih starih stepenica, i na nečujan način shvatili da se volimo nakon mjeseci poznanstva. Uskoro je zvonio sat, bilo je dvanaest sati, bio mi je rođendan. Težak je to broj. Osamnaest.

Ovako, ako netko čita, ne želim da svi budemo laici, pa ću ja napraviti jedno predavanje o modernoj klasičnoj glazbi.

Kao prvo, klasična glazba nije sva ista, ima mnogo skupina koje se dijele kroz razdoblja (npr. barokna, renesansna, klasicistička...), druge podjele su prema skladateljima, koji pak inkorporiraju određeni stil, harmonije, način izvedbe....

Recimo, najpoznatiji , Mozart (meni iskreno ide na jetra i bubrege) je koristio samo ljestvice (kao neki obrazovani blueser) dok je recimo Čajkovski bio prvi koji je koristio narodnu muziku (da doslovno glazbu približi narodu), tu je bio i Bethoveen koji je na samom početku "karijere" stvarao jako tonalnu, a na kraju disonantnu, tj. atonalnu glazbu (to ne znači da je ona zvučala loše, već da su bile čudne kombinacije tonova), dok je Stravinski u modernoj klasici to potegnuo još dalje koristeći velike atonalnosti kao u većini rane jazz glazbe (u početku se jazz svirao samo po sluhu dok nisu došli ambiciozniji s idejom da orkestriraju i tu glazbu).

Da spomenem meni najdraže popularne klasičare; Debussy, Satie, Šostakovič, Chopin (malo sladunjavo, ali svejedno...) i koncerti za soliste od Čajkovskog (onaj klišej "Piano Concerto u Bb-molu" je Legendaran).

U Americi se krajem 19-tog i početkom 20-tog stoljeća pojavio veliki glazbeni đumbus gdje se izmješala Irska narodna, Afrički ritmovi, Europska klasična i Francuska marš glazba. Tak su nastali počeci jazza, ali ti "glazbenici" su bili smotani, pa nisu ni zapisivali note , neg samo improvizirali- tu je bila čar, ljudi su prihvatili atonalnosti i prihvatili, kao i u likovnoj umjetnosti, prvo impresiju pa onda ekspresiju kroz glazbu... Jazz je zasnovan na izražaju, kasnije se razvio u prekrasnu klubsku glazbu, ali kroz 30-te doživio pad jer je postao "popularka" i izgubio kvalitetu. (U 40-ima i 50-ima ima čak i najboljeg jazza, ali to je druga priča...)

Tu se javlja Debussy, koji je i nekoliko godina prije jazza imao ideju o razvijanju izražajne glazbe, svojstvene mozgu, i dekodiranju, bez ograničenja ritma i teme, s improvizacijom... O njemu ću kasnije, jer ovaj post postaje predugačak, a ja se malo profesorasujem (?), pa dotle možete pročitati o njemu preko linka na desno.

Došao je taj osamnaesti rođendan. Sad sam navodno odrastao, a ta sama riječ bi trebala nositi značanja kao npr, odgovoran, sistematiziran, organiziran, svijestan svojih postupaka...

Meni ta riječ samo znači "kompliciran"

Ipak, sutra moram na evidenciju za vojsku, moram u toj svojoj odrasloj dobi ozbiljnije raditi, a ne se samo baviti sviranjem (Tatica mi kaže da se od tog nemre živjet, makar neznam od kud bi on to mogao znati pošto nije nikad svirao...Kaže Tatica da umjetnost nije profitabilna, ali profit nema veze s umjetnosti, to se zna...), i tako u odrasloj dobi mogu doći samo problemi. (Jedva čekam penziju!!!)

Haha, meni je to sve smiješno kako Zapadna Civilizacija potiče promjene u jednom danu (kao npr. kampanjsko učenje), a opet stvara sliku da to nije dobro...
Situacija je takva da je političarima lakše tako računati, jer nema tu subjektivnih podataka, već samo čista objektivnost (doduše, neznam ja koliko su ti političari objektivizirani)
Tako sam ja, uglavnom, iz jednog u drugi dan prešao iz osamnaeste u devetnaestu godinu, tj. navršio punih osamnaest, pa u mojoj obitelji se nadaju da sam upravo preko ove noći postao ozbiljniji i pametniji... (Ja se isto toplo nadam :)))

Sad sve što sam do sad radio mogu i legalno =)

Tako isto i Nova Godina ne može biti realan datum i promijene se ne događaju u jednom danu, već čitave godine. Mene fascinira taj princip u kojem se sve tretira na jednoj tzv. revoluciji, tj. brzom prijelazu, jer su takve promijene navodno jako vidljeve individualcu. Čovjek teško prihvaća i shvaća nešto što se dugo razvija u malim promijenama (pa do prije nekolicine tisuća godina smatrano je da je drveće neživo... ne kreće se... nema naglih promjena).

U kući mi svi divljaju, i cijelo vrijeme me nešto zovu i gnjave. Moja "stabilna obitelj" (svi rastavljeni koliko god mogu biti) sad su mi najednom najbolji prijatelji. Joj što mrzim to obiteljsko mučenje za rođendane, mrzim to zato što je sve to jako umjetno, nerealno, kao i ovi dani koji su "promjene".

Ipak sam još uvijek maloljetnik u Americi =)
doduše, to je iznimno glup narod....

Eto tako. Želim samo reći nešto o Tuatarama. To su gmazovi koji izgledaju slično iguanama, ali uopće ne spadaju u skupinu guštera, već uz kornjače, zmije i guštere stvaraju posebnu skupinu gmazova. Žive na sjeveru Novog Zelanda i na dijelu Polinezijskih otoka (neznam jel' imaju putovnice, s obzirom da su ti otoci opako podijeljeni između Britanije i Francuske...)

Kao i svi gmazovi, tuatare su hladnokrvne životinje, što me navodi na temu hladnokrvnosti.

Imam nekoliko prijateljica (znaju o kojima se radi) od kojih svaka nešto osjeća za mene, ja isto osjećam za njih, ali samo mi je jedna draga na "onaj način". Osjećam se jako hladnokrvno prema ostalima, i jako mi je žao. Ne mogu ja to trenutno promijeniti, glede svojih osjećaja....

Joj, jako nevoljko pišem o tim temama, jer nema riječi koje bi izrazile prave osjećaje- naš mozak razmišlja u događajima i tko zna u kakvom drugom kodu, ali da bi nešto izrazio, mozak koristi medij. Taj medij je tijelo, taj medij je jezik ili pak njegova transformacija u simbole....

Evo, odluka prije mog rođendana (koji je sutra, btw) je da ću naučiti izraziti osjećaje koje osjećam prema ljudima, prema svojim prijateljima, i prema onim ljudima koji su nešto više od prijatelja. Neću više djelovati hladnokrvno prema Vama, jer ja stvarno =) imam emocije, i osjećam ih, samo ih neznam dekodirati....

Ako uzmem glazbu kao medij (ne riječi, nego punu čistoću glazbe) to mi je puno lakše.

Zaključak je da ću u budućnosti moći živjeti na Južnom Polu (radi se o geografskom, ne o magnetskom, koji je negdje u Kanadi...)

Evo, obrisao sam ovaj jučerašnji post. Jedna velika osobna debilana....

Krenuo sam jučer prema knjižnici da posudim neku zanimljivu knjigu, jer sam iz domaće biblioteke pročitao sve osim jedne koja se zove "Statistički podaci o povijesti Gornjeg Grada" koja pak opisuje koliko stanara je u određenom dobu živjelo na određenom prostoru, i tako cijela knjiga, podaci i grafovi...

Dođem ja do zagrebačke knjižnice i čitaonice (KIČ- kič!) koja je kod KIC-a, i počnem lutati po policama.... Trenutno sam pročitao "1984" od Orwell-a, jedna od boljih knjiga, ali isto tako zbog nje trenutno nemam volje neki roman čitati (pa makar bio sociopolitički ili kako već orijentiran). Odem ja do znanstvene sekcije, eto, puniti si mozak raznim glupostima, i nađem jednu zanimljivu skupinu knjiga o povijesti ljudskog roda, i tako uzmem prve tri (jer su poredane po brojevima..) i odem do knjižničarke. Evo, situacija je zapravo ovakva- moji imaju jako puno knjiga doma, pa sam čitao te i one iz školske biblioteke, tako da u ovoj knjižnici nisam bio od prvog razreda gimnazije (ovo je, dakle, 3. godina).

I tako ja dođem knjižničarki i kažem ime, pa ona to lijepo, koristeći samo jedan prst, utipka u kompjuter. ;

"Hmmm.." pomislim: "Od kud ovih 2900 kn na računu?"
I tako odem iz knjižnice. Bez knjiga.

Zapravo to je sve zbog neke knjige koju imam doma ("Japanske Bajke"- bezvezarija!) koju bih mogao u nekom trenutku ići vratiti. I tako sam ja ostao ukinut od znanja, pa sad imam ispriku da visim na internetu i pišem ovo smeće.

"Jadna djeca u Africi, u Indiji, ili već negdje drugdje gdje djeca izrađuju tenisice ili digitalne satove...."

Tak bih zapravo trebao razmišljati, to bi bilo korektno...Ali ne razmišljam tako. Iskreno, ne razumijem te aktiviste.
Zašto misice uvijek "žele" mir u svijetu? To mi zvuči kao da nemaju vlastitih želja...

Svijet je tmuran i lijep, isprepletan morem događaja koji kao valovi prelaze iz oluja u maestral. Taj je svijet, doduše, u nama, u individualcu, u našoj lubanji, u onom malom prostoru od 700 ili koliko već kubnih centimetara. Kako žaliti nekog kog ne poznaš? Krivo postavljeno. U stvari , kako imati osjećaje prema nekom kog ne poznaš? Ja ne mogu voliti neko dijete u Africi ovog trena, pa makar ono bolovalo od tifusa, gripe, AIDS-a, boginja...... Ja ga mogu žaliti, ali u tom svom već spomenutom prostoru ja nemam ni jedno iskustvo s tom osobom i on/ona nije u mom svijetu, u mom postojanju....

Neki dan mi je postavljeno pitanje:* "Što najviše na svijetu želiš?", ja sam odgovorio bez specificiranja kako i zašto: "Želim sretan život, svoj! Želim stvarati i razvijati se. Želim ostati zapamčen u povijesti..." Prilično sebično. Vjerojatno bih ovog trena zaželio da mi je pas još živ, ali u onom trenutku sam svoje bližnje uzimao zdravo za gotovo. Ne mislim, kad realno razmišljam, da bude se to promijenilo na duge ruke. Svoja iskustva su jedino što imam (uz knjige i filmove koji daju neko polu-iskustvo, ali to opet ja percipiram, na svoj način). Kad mi netko postavi takvo pitanje (*) onda očito misli što želim za sebe a ne za nekog drugog. A kad bolje razmislim...

Interesantno je to; naime, postoji puno ljudi koji više ili manje govore (sad koliko je to "kvazi" a koliko ne) da stvarno vole te ljude, da stvarno za njih osjećaju. To nije apstraktno, to je navodno realno. A tako su daleko ti ljudi: Ja ih mogu zamisliti, čak i osjećati neku empatiju, ali za mene su svejedno oni kao dio nekog filma, daleko, nerealni, kao nešto što je uvijek tamo i nešto što je dio balansa. Ne osjećam prave osjećaje.Neznam ja to, neznam tak razmišljat i to mi je žao.... Čak i ta rečenica mi zvuči sebično....

Hoću samo naglasiti kako su nam bliski ljudi dio nas, dio naših iskustava.

Svaka čast aktivistima za slobodu ljudi, ako to stvarno osjećaju, ako to stvarno vole i ako osjećaju ljubav prema tome.
Svaka čast onom, nedavno prošlom, filmskom festivalu o ljudskim pravima na kojem ni jedan film nisam pogledao.
Skeptičan sam koliko ti ljudi (za koje se bore aktivisti) zapravo osjećaju za Aktiviste. Mislim da puno njih isto "vidi" to kao dio balansa. Kao da se netko za njih "mora" boriti.
(Vjerojatno nije tako...)

Sve mi je to, iskreno, malo grotesno....

Krhko je moje znanje o tome, ne želim ja nikog odgovoriti od borbe za ljudska prava. Predaleko sam zaglibio u temu i sam sebe izgubio po putu.

Čudno je to, voljeti nekoga.... Neopisivo čudno.
(to je već jedna druga priča, doduše...)

Majka je kupila novog psa, to mi se sve čini prebrzo, i teško ga je prihvatiti. Kao mijenjanje namješteja. Jadna životinja s druge strane... Dobar je to mali mops- izgleda kao Boško Petrović....
Nije mi još pri srcu.

Ovo je Precious. Njezina fotografija.

Gledam Njezine fotografije, obilježene trenutke u moru događaja. Makar ih ima puno, premalo ih je. Previše je događaja, premalo evidencije. Ništa mi ne "govore". Ništa mi ne znače... Ima fotografija, nema Nje...Prazno... Plačem....

Još sam u šoku.... Nevjerojatno je to... Ne da je poginuo pas, već ta smrt, neočekivana....
Mala moja curica....

Bio sam s njom po cijelom Krku, samo nas dvoje... Bili smo u Toskani, na Sljemenu, u Varaždinu....
Bez veze pričam..... Fali mi.....

Osjećam jednu veliku prazninu u sebi. Tišina je u kući, tj. u mojoj sobi. Ne čujem veselo lajanje kad dolazim kući s neke probe, ne vidim malu crnu siluetu kako trči do ulaznih vrata, a rep... a rep maše... a rep NE maše.....

Najgora je ta bezlična faca. Taj bezlični, "preparirani" pogled koji je imala tih zadnjih nekoliko izdaha, u mojem narjučju...

Neću više o tome pisat... Ako netko čita; jako mi je žao.

Život je lijep. Smrt je dio života. Trenutak kratko traje....

Najbolje i najgore stvari u životu su one koje već znamo, i koje su nam očite.
Ali to su i jedine stvari koje nas iznenađuju....

Suze mi teku niz obraze, a to nije pretjerano čest prizor....

Lijep dan; prvo sam bio u jutarnoj šetnji (sa beznačajnim osmijehom na licu šećući gradom), zatim sam se šetao po Pantovčaku i plešući šetao psa, onda sam si pjevušio jazz standarde, pa malo svirao...

U kasno popodne krenem u popodnevnu šetnju sa psom, i zovem ja nju po kući i po vrtu (a to je hitar mali pas sličan koker španijelu koji se odmah nađe pod nogamam i uvijek veselo laje, igra se sa plišanim igračkama itd.) a nje nema....
Vidim odškrinuta vrata od prilaza u dvorište (izgleda da je opet baka zaboravila...), ali onda vidim malu grbu na cesti pred kućom. Uginula je. "Čim ju je udario auto..." kaže veterinar. Nije više bitno.... Plačem.

Bilo joj je 6 godina... Zvala se Precious.... Ja sam ju zvao "Komunjara". Imala je crvenu maramu oko vrata...

(malo šutnje. Neznam kako da izrazim ljubav prema tom malom stvorenju...)

Još uvijek ne vjerujem, mislim da će svaki tren uletiti u moju sobu kak ona to običava, da će mi donijet neku plišanu igračku, a ja ću se nasmiješit i podragat ju.... Joj! Grozno!

kao svaki vlasnik, veličam svog psa ... možda....

Baš sam danas prijateljici pričao kako rijetko osjećam nešto, kako rijetko mirišem cvijeće, kako se rijetko smijem, rijetko plačem...

Plakao sam. Histerično.

To je jedna skladba od Claude Debussy-a.
To je sve što imam za reći

Baš sam htio pisat kak su debilne one optimistične fore, kao "pogledaj se u ogledalo i reci si
da vrijediš i da nešto značiš..." kao što neki znaju gluparat, i kak je zapravo glupo biti optimističan
(ali ja inače nisam često pretjerano optimističan). Kad ljudi hvale svaku glupost, kad se dive ljepoti svega, od kante za smeće do nebula i sazviježđa...

Uglavnom, danas (11.1.2006. kao što piše gore desno) mi je pradjed slavio stoti (!!!!) rodjendan.
Bila je krasna zabava (tulum:) sa mnogo kiča i sličnih stvari....

Doduše, tu se nalazio i njegov pogled, njegove stare plave oči. Tko zna da li su plave od lagane mrene, ili su uvijek bile takve.U tim očima je , uglavnom, bio taj dubok (ne mudar, nego dubok) pogled optimizma, i ponosa.Kad razmislim o toj dugovječnosti, ni ne čudi me. To razmišljanje je na trenutak prešlo na mene. Zdrav um, i divljenje.

Pogledao sam neki fikus i divio se ljepoti, ljepoti koja se stvarala zbog njena specifična načina rasta, zbog izvrnutih grana, i slično. Ali nije ljepota ležala samo u tome, svaki list je bio prekrasne zelene boje koja se mijenjala prema načinu na koji je svijetlo iz električnih žarulja preko puta ceste padalo na taj fikus....

Nije neki opis, ali svejedno.Ma bilo je to jedno prekrasno iskustvo. Divljenje jednostavnosti a ne bezumnom ljudskom kompliciranju.

Upravo pišući, sada slušam Erik Satie-a i naravno, Claude Debussy-a. Satie-ove "Gymnopedies" i Debussy-ev "Clair De Lune" zvuče tako jednostavno,
a tako duboko. Lagane atonalnosti se probijaju kroz četvero i peterotone akorde. Krasno!
Ta jednostavnost. To je zapravo jedna stvar koju ljudski um može poštivati i čemu se može veseliti. Jednostavnost.

100 godina.... opako.....

Koliko stvari može individualac proživjeti ako mu je dano takvo vrijeme. Uvijek će, doduše, biti ljudi koji ni s takvim vremenom ne bi znali živjeti, ne bi znali shvatiti tu jednostavnost, već bi komplicirali, i žurili se....

Malo prije nego sam krenuo kući, Pradjed mi je rekao: "Nikud se ne žuri. Doći ćeš Ti gdje sam i ja..."

Puno puta se nađem u situaciji da prolazim kroz grad, a da ništa ne opažam, čitavo vrijeme se nakud žurim, pa ne vidim ljepotu i simplistiku svega što se nalazi ispred mojih očiju. Kao ona glupa uzrečica da koji put pomirišemo cvijeće, a nikad to ne učinimo.
Nije meni do godina, već do same radosti života....

Krenuo ja danas na ispit iz opće kulture (jer upravo polažem glazbenu srednju) i na papiru se nađe jedno od onih neugodnih pitanja kojih me prilično sram da neznam. Naime, tražilo se da napišem riječi "Lijepe Naše",
a s obzirom na moje "veoma utvrđene" emocije prema državi i s obzirom na to da nisam posjedovao ni jednu papirnatu novčanicu na kojoj bih pročitao riječi, zastao sam.

Otpjevao sam si melodiju, doduše ne bi ni crtovlje pomoglo u trenutku, pa sam lijepo napisao "Lijepa Naša Domovina, Oj junačka Zemljo mila, Stare slave djedovino, n n n n, n n n n, N n n n nn n n....." itd. (moglo je biti i "lalala" ali je "nnn" u trenutku zvučalo dobro). (nisam više znao, naime...)
Sad ako bude mi falio baš taj bod sa kojim bih mogao proći, bit će problema sa mojom savješću....
Toliko o domoljublju....

Eto, vraćam se ja doma, sav isfrustriran činjenicom da neznam himn u, a još uvijek bez para, kad čujem ona dva Rumunjca kak sviraju na trgu bana Josipa Jelačića (Onaj harmonikaš i saksofonist), koji cijelo vrijeme sviraju dvije jedno te iste pjesme, bez ikakvih varijacija, tj. improvizacija. To mi se nimalo nije sviđalo zbog toga što sam 20 min čekao da mi dođe tramvaj i do tada naučio svaki ton od te dvije pjesme....
(Bar sam zaboravio na našu himnu)

Uglavnom, jedan od onih dana koji liči na one stare francuske "Gaston" stripove; niš zapravo nije loše, ali svaki pokret čak i jedne osobe ispred te iživcira.

Najgore od svega je što znam riječi Američke himne.....

Evo, ovako, jednog lijepog dana....

Makar neznam kojeg točno datuma, i ne da mi se ići po Google-u kopat,
(negdje početkom 20. stoljeća, uglavnom)rodio se jedan određeni
William Ellington, na jugu SAD-a. Bio je to neki crni tip koji je volio europsku
klasičnu glazbu (Čajkovskog, Debussy-a, Brahmsa, Šostakoviča, itd)
jer su njegovi mama i tata radili kod nekog bijelog stričeka, koji je pak posjedovao
fonograf....

Taj se dječak kasnije prozvao Duke Ellington po uzoru na Europske vojvode
i svirao klavir, iliti glaasovir u nekim manjim, tada modernim dixieland jazz
bendovima. Kasnije je pokazao svoju ljubav prema klasici skladajući za vlastiti,
tada prvi jazz orkestar, (to su bile 20-te i 30-te godine) a kasnije je radio s poznatim
Ruskim (tj. Francuskim) kompozitorom Igorom Stravinskim....

Taj čovjek je postavio Standarde jazz-u, nešto što se i danas pjeva/svira, tj. iste pjesme
koje su nekad svirali svi od Charlie Parker-a i Billie Holiday, pa do Frankie-a Sinatrice i
naše Natalie Dizdar (grozno!)

Lijepo je njemu bilo.....

Eto, toliko, za ne baš prefunkcionalnu informaciju sam ovo napisao....

Samo da shvatite, može se raditi o otkucaju metronoma, otkucaju srca (kako je Johann Strauss rekao- u 3/4 mjeri), otkucaju poda kada netko po njemu pleše step.... ma već neki otkucaj....

Ja sam jedan mladi nadobudni "umjetnik" koji prvi put koristi tu čudnu riječ, blog.
(ali trenutno, samo u pisanoj formi)

Još sam neodlučan o ćemu ću pisati ovdje, pa ću početi od mojih trauma :)

Ja sam iz hrvatske rodom i prebivalištem, ali na moju "patriotsku" žalost nisam rođen ovdje, nije to ni bitno, ali eto, spominjem.

Cijeli život sviram neki vrag; kao mali sam htio puhat u trubu, pa su mi starci kupili gitaru a zatim kontrabas (eto, njihova logika, pretpostavljam).
Kad sam imao 13 godina počeo sam svirat klarinet, ali uskoro sam dobio saksofon (zanimljiv instrument, jako slično kao klarinet), i eto sad pušem u tu limenu cijev (makar spada u drvene puhače :) i primarno se bavim time i slušanjem glazbu (ili srbohrvatski: muziku)

Prvi Pozdrav