četvrtak, 19.01.2006.
Osmijeh
|
Imam osmijeh na licu, neki ga nemaju...
Danas mi je osmijeh obilježio dan. Previše ljudi zakazalo je u tom jednostavnom zadatku, smijati se, skakati iz nikakvog razloga, pjevati dok ti se drugi rugaju... Ljudima je toliko stalo do toga kako drugi ljudi razmišljaju, da nisu uspjeli shvatiti kako oni sami razmišljaju, nisu se mogli nasmijati vlastitoj šali niti prekopati vlastito iskustvo i o tome razmišljati. Samo razmišljamo o budućnosti; kako će nešto biti, kako ćemo nešto napraviti, kako ćemo živjeti... Razmišljao sam da li je pametno da odem studiramti arhitekturu, da li bih možda trebao na akademiju, koliko je važna umjetnost u društvu, da li bih bio prihvaćen.... ali onda sam sam sebi ušutio i prepustio se trenucima, i svaki je bio zamrznut za sebe, svaki trenutak je bio jedino što imam na svijetu, nije bilo bitno što se dogodilo prije ili što će donijeti budućnost. Bilo je bitno to što je tada. Nisam se gubio u razumu i razmišljanjima, nego bih jednostavno, impresionistički razmišljao; vidio bih drvo, i divio mu se, vidio bih neku osobu, i promatrao je, sve dok nešto novo ne bi došlo, trenutak za trenutkom... A sad se vraćam na razmišljanje o umjetnosti i prihvaćanju umjetnika, pa evo mali prilog- "najbolji strip na svijetu!" Mak Murtić, New York Times :)  Tako roditelji nikad ne lažu djeci, a umjetnici su uvijek ludi, eto ti života... :) (to je "Calvin and Hobbes"- politička satira o malom šestogodišnjaku i svijetu iz njegove perspektive- onaj tigar na kraju je njegov "zamišljeni" -ili stvarni?- prijatelj, ali zapravo plišana igračka. vidi se da će mali postati umjetnik) |
