Baš sam htio pisat kak su debilne one optimistične fore, kao "pogledaj se u ogledalo i reci si
da vrijediš i da nešto značiš..." kao što neki znaju gluparat, i kak je zapravo glupo biti optimističan
(ali ja inače nisam često pretjerano optimističan). Kad ljudi hvale svaku glupost, kad se dive ljepoti svega, od kante za smeće do nebula i sazviježđa...
Uglavnom, danas (11.1.2006. kao što piše gore desno) mi je pradjed slavio stoti (!!!!) rodjendan.
Bila je krasna zabava (tulum:) sa mnogo kiča i sličnih stvari....
Doduše, tu se nalazio i njegov pogled, njegove stare plave oči. Tko zna da li su plave od lagane mrene, ili su uvijek bile takve.U tim očima je , uglavnom, bio taj dubok (ne mudar, nego dubok) pogled optimizma, i ponosa.Kad razmislim o toj dugovječnosti, ni ne čudi me. To razmišljanje je na trenutak prešlo na mene. Zdrav um, i divljenje.
Pogledao sam neki fikus i divio se ljepoti, ljepoti koja se stvarala zbog njena specifična načina rasta, zbog izvrnutih grana, i slično. Ali nije ljepota ležala samo u tome, svaki list je bio prekrasne zelene boje koja se mijenjala prema načinu na koji je svijetlo iz električnih žarulja preko puta ceste padalo na taj fikus....
Nije neki opis, ali svejedno.Ma bilo je to jedno prekrasno iskustvo. Divljenje jednostavnosti a ne bezumnom ljudskom kompliciranju.
Upravo pišući, sada slušam Erik Satie-a i naravno, Claude Debussy-a. Satie-ove "Gymnopedies" i Debussy-ev "Clair De Lune" zvuče tako jednostavno,
a tako duboko. Lagane atonalnosti se probijaju kroz četvero i peterotone akorde. Krasno!
Ta jednostavnost. To je zapravo jedna stvar koju ljudski um može poštivati i čemu se može veseliti. Jednostavnost.
100 godina.... opako.....
Koliko stvari može individualac proživjeti ako mu je dano takvo vrijeme. Uvijek će, doduše, biti ljudi koji ni s takvim vremenom ne bi znali živjeti, ne bi znali shvatiti tu jednostavnost, već bi komplicirali, i žurili se....
Malo prije nego sam krenuo kući, Pradjed mi je rekao: "Nikud se ne žuri. Doći ćeš Ti gdje sam i ja..."
Puno puta se nađem u situaciji da prolazim kroz grad, a da ništa ne opažam, čitavo vrijeme se nakud žurim, pa ne vidim ljepotu i simplistiku svega što se nalazi ispred mojih očiju. Kao ona glupa uzrečica da koji put pomirišemo cvijeće, a nikad to ne učinimo.
Nije meni do godina, već do same radosti života....
Post je objavljen 11.01.2006. u 22:29 sati.