Otkucaj

petak, 20.01.2006.

O vremenu

Vrijeme je rana koje se otvara i nikad ne zacjeljuje.
Vrijeme ti uzima kisik a dodaje cigarete, uzima volju za životom a daje sreću.
Vrijeme ima život u šaci, a živjeti je kao biti suhi list koji se svom snagom drži za drvo, osuđen otpasti, suđen umrijeti.

U znanosti, vrijeme je dimenzija, bez fizičkog postojanja. Mi vrijeme ne vidimo, ne osjećamo ga,
ne čujemo ga, ne mirišimo ga, ne okušujemo ga, ali se onda jednog dana probudimo, izađemo iz kreveta, uzmemo zubnu protezu, pogledamo u ogledalo, vidimo onih regularnih pedeset- šezdeset bora na licu i shvatimo da je tu.

Vrijeme je isto tako disbalans, nepravilnost, jer da je sve pravilno, kretnje ne bi bilo, jer razlike u temperaturi ne bi bilo.
(Doduše da li vrijeme samo skup kretnji ili stvarno dimenzija? Da li je vrijeme postojalo prije Velikog Praska? Kako je došlo do toga ako nije bilo vremena, kako je nastao prvobitni disbalans?)

Unatoč tome, to vrijeme nas podkupljuje, daje nam život i vreba na nas. Unutar njegovih granica mi živimo. Rađamo se. Stvaramo. Umiremo. Bivamo zaboravljeni. Vrijeme nam to dopušta. Ono je Stvaratelj. Vrijeme nas konstantno obuzima, ono stvara naše misli (jer treba električnom impulsu da dođe s jedne na drugu stranu mozga isto neko vrijeme), ono stvara naše kretnje, ono stvara glazbu, ono stvara slike, ono stvara slikare, ono stvara bolesti, ono stvara povijest, a mi tu pojavu uvijek stavljamo negdje u pozadinu, u smislu: "Tu je i što se može... Zdravo za gotovo"

Vrijeme je strah i sreća,
Ljubav i mržnja,
Rađanje i smrt

Vrijeme me obuzima jer moram pisati maturu :) Već sam se oprostio od koncentracije, idem u prizemlje po peewo. Mmmmm... Pivo... =)
- 00:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>