Suze mi teku niz obraze, a to nije pretjerano čest prizor....
Lijep dan; prvo sam bio u jutarnoj šetnji (sa beznačajnim osmijehom na licu šećući gradom), zatim sam se šetao po Pantovčaku i plešući šetao psa, onda sam si pjevušio jazz standarde, pa malo svirao...
U kasno popodne krenem u popodnevnu šetnju sa psom, i zovem ja nju po kući i po vrtu (a to je hitar mali pas sličan koker španijelu koji se odmah nađe pod nogamam i uvijek veselo laje, igra se sa plišanim igračkama itd.) a nje nema....
Vidim odškrinuta vrata od prilaza u dvorište (izgleda da je opet baka zaboravila...), ali onda vidim malu grbu na cesti pred kućom. Uginula je. "Čim ju je udario auto..." kaže veterinar. Nije više bitno.... Plačem.
Bilo joj je 6 godina... Zvala se Precious.... Ja sam ju zvao "Komunjara". Imala je crvenu maramu oko vrata...
(malo šutnje. Neznam kako da izrazim ljubav prema tom malom stvorenju...)
Još uvijek ne vjerujem, mislim da će svaki tren uletiti u moju sobu kak ona to običava, da će mi donijet neku plišanu igračku, a ja ću se nasmiješit i podragat ju.... Joj! Grozno!
kao svaki vlasnik, veličam svog psa ... možda....
Baš sam danas prijateljici pričao kako rijetko osjećam nešto, kako rijetko mirišem cvijeće, kako se rijetko smijem, rijetko plačem...
Plakao sam. Histerično.
Post je objavljen 13.01.2006. u 00:13 sati.