Otkucaj

"Jadna djeca u Africi, u Indiji, ili već negdje drugdje gdje djeca izrađuju tenisice ili digitalne satove...."

Tak bih zapravo trebao razmišljati, to bi bilo korektno...Ali ne razmišljam tako. Iskreno, ne razumijem te aktiviste.
Zašto misice uvijek "žele" mir u svijetu? To mi zvuči kao da nemaju vlastitih želja...

Svijet je tmuran i lijep, isprepletan morem događaja koji kao valovi prelaze iz oluja u maestral. Taj je svijet, doduše, u nama, u individualcu, u našoj lubanji, u onom malom prostoru od 700 ili koliko već kubnih centimetara. Kako žaliti nekog kog ne poznaš? Krivo postavljeno. U stvari , kako imati osjećaje prema nekom kog ne poznaš? Ja ne mogu voliti neko dijete u Africi ovog trena, pa makar ono bolovalo od tifusa, gripe, AIDS-a, boginja...... Ja ga mogu žaliti, ali u tom svom već spomenutom prostoru ja nemam ni jedno iskustvo s tom osobom i on/ona nije u mom svijetu, u mom postojanju....

Neki dan mi je postavljeno pitanje:* "Što najviše na svijetu želiš?", ja sam odgovorio bez specificiranja kako i zašto: "Želim sretan život, svoj! Želim stvarati i razvijati se. Želim ostati zapamčen u povijesti..." Prilično sebično. Vjerojatno bih ovog trena zaželio da mi je pas još živ, ali u onom trenutku sam svoje bližnje uzimao zdravo za gotovo. Ne mislim, kad realno razmišljam, da bude se to promijenilo na duge ruke. Svoja iskustva su jedino što imam (uz knjige i filmove koji daju neko polu-iskustvo, ali to opet ja percipiram, na svoj način). Kad mi netko postavi takvo pitanje (*) onda očito misli što želim za sebe a ne za nekog drugog. A kad bolje razmislim...

Interesantno je to; naime, postoji puno ljudi koji više ili manje govore (sad koliko je to "kvazi" a koliko ne) da stvarno vole te ljude, da stvarno za njih osjećaju. To nije apstraktno, to je navodno realno. A tako su daleko ti ljudi: Ja ih mogu zamisliti, čak i osjećati neku empatiju, ali za mene su svejedno oni kao dio nekog filma, daleko, nerealni, kao nešto što je uvijek tamo i nešto što je dio balansa. Ne osjećam prave osjećaje.Neznam ja to, neznam tak razmišljat i to mi je žao.... Čak i ta rečenica mi zvuči sebično....

Hoću samo naglasiti kako su nam bliski ljudi dio nas, dio naših iskustava.

Svaka čast aktivistima za slobodu ljudi, ako to stvarno osjećaju, ako to stvarno vole i ako osjećaju ljubav prema tome.
Svaka čast onom, nedavno prošlom, filmskom festivalu o ljudskim pravima na kojem ni jedan film nisam pogledao.
Skeptičan sam koliko ti ljudi (za koje se bore aktivisti) zapravo osjećaju za Aktiviste. Mislim da puno njih isto "vidi" to kao dio balansa. Kao da se netko za njih "mora" boriti.
(Vjerojatno nije tako...)

Sve mi je to, iskreno, malo grotesno....

Krhko je moje znanje o tome, ne želim ja nikog odgovoriti od borbe za ljudska prava. Predaleko sam zaglibio u temu i sam sebe izgubio po putu.

Čudno je to, voljeti nekoga.... Neopisivo čudno.
(to je već jedna druga priča, doduše...)