Marketing
Mrak, Politika i Nevjernost Supruzi
(Vidim da u Brunoslavomiroviću izazivam negativne emocije hehe)
Jučer sam se posvađao sa većinom ljudi koje znam! Ma svi me nakako živciraju (to je zato što ne shvaćaju moj superiorni intelekt :D)
Sve mi se čini da je mrak "izmišljen" da bi osjećali svoju malenkost, da bi se probudili usred noći, sjeli na krevet, i vidjeli koliko smo nevažni. Čini mi se da je taj strah u nama (ne gledano evolucijski) , strah od mraka, jedna prelijepa pojava. Jedna pojava shvaćanja.
Zamišljam pračovjeka kako gleda zvijezde, i zapravo prilično nedaleko od nas, ne shvaća mogućnost beskonačnosti (čak i ako je spoznaja o širenju svemira točna). Pračovjek stoji i gleda zvijezda, tisuće i tisuće njih. Uspoređuje ih sa kolima, medvjedima itd, ali neshvaća njihovu fizičku vrijednost. Objašnjava si te pojave. Sanjari.
Donedavna su za mene zvijezde bile Vodikove "kugle", svijetleće elektrane. Ali neki dan sam se prošetao po mraku, prošetao sam se bez saznanja o fizici, matematici, pa čak sam i na poeziju zaboravio. Pogledao sam zvijezde. Bila je vedra noć. Svijetlile su. Ne beznačajno, ne fizikalno, neobjašnjivo....
S nekim iznimnim sjajem, one su se ispreplitale jedna preko druge, ja sam ih gledao, divio se. Bio sam prestrašen. Shvatio sam koliko sam ja jedno malo biće u tako velikom svemiru, samo jedna točkica. Makar to znamo, rijetko o tome razmišljamo. Onda sam se sjetio ciganske glazbe, ona (poznata) pjesma "le famme de nuit" iliti "noćna vatra", htio sam ... ma nisam ni bio siguran. Sjetio sam se naše umjetnosti, svojstvene ljudskom rodu, gradova...
Baš mi je sad ciganski jazz u uhu. Priča sa mnom. U očima mi je Mont Martre, Francuska, ali i naši otoci. Italija, Europa. Naša glazba, klima, slike, fotografije, fonografi i gramofoni, ona hrpa malih sela i gradića s malim trgovima i uličnim sviraćima, Gornji Grad, violine, violončela, gitara, kontrabas, Arezzo, Radda in Chianti, ljudi, narodi. Ispreplitanje... Uglavnom, Europa. Moj kontinent. Moj poluotok.
Tako je sve blizu zapravo, Europa, treba vidjeti od kud smo došli, treba proći svako to malo selo dok smo još mladi, dok nije prekasno. Jer znam da sve zvijezde na nebu ne budem vidio, ali ako već jesam tako jedno malo stvorenje u moru zvijezda i nebula, onda bih rado vidio bar onaj planet s kojeg potječem.
Tada je majka prekinula moja razmišljanja. Nazvala me na mobitel i izderala se na mene, nije shvatila što ja u pidžami (i jakni i tenisicama) radim u 4 ujutro na vrhu Pantovčaka. Pa naravno da nije shvatila! Mislim da i ne bude. Divim se. Divim se ljudima, divim se svijetu. A opet smo nitko i ništa uz neke Alpe, uz nekoliko gradova. Nigdje. U vakuumu. Da izađemo iz tog našeg svijeta, implodirali bi, pa bi se ugušili. Ludo. Strašno.
A da ne bi samo crnce gledali kao jazz muzičare, evo malo Djanga (izgledaju malo seljački, ali vjerujte, face nad facama.....);
Post je objavljen 30.01.2006. u 16:37 sati.