Smrt je dio života, kao i rođenje; moramo ju voljeti.
Nije teško što netko "ode" s ovog svijeta, jer to je prirodno, i znamo da se to događa.
Teško je što ta osoba postoji u nama i teško je što budi sjećanja i još uvijek imamo osjećaje prema njoj....
To jedan od paradoksa ljudi. Govorimo da objektivno i logički zakljućujemo i da je to pravilno. Kako je to pravilno, kad nam duša govori drugačije? Objektivnost i subjektivnost uopće ne postoje, a ta sjećanja na umrle su isto toliko stvarna kao i mi sami, jer su u nama. Postoje.
Post je objavljen 23.01.2006. u 17:56 sati.