Glavni lik (Rufus Sewell koji nekima može biti poznatiji kao Obergruppenführer John Smith iz serije The Man in the High Castle) ne može se sjetiti detalja iz svog života pa ni svoje zgodne žene koja ga je navodno prevarila te je iz bijesa poubijao neke ljude. No, na kraju ispada da se to uopće nije dogodilo nego su to sjećanja koja su im dana, a uopće nisu njihova. Postoje „Stranci“ koji rade eksperiment s ljudima gdje tragaju za dušom sa svrhom da postanu kao ljudi. Oni sami, naime, nemaju osjećaje. Često se takva bića u popularnoj kulturi prikazuju kao blijeda i gotovo kao već mrtva što je i ovdje slučaj.

Cijeli film nosi naslov Grad Tame jer se radi o gradu u kojem je vječni mrak (strancima smeta sunce), a sam grad lebdi u svemiru. Cijelo lebdeće zdanje podsjeća na prikaz Zemlje kako je vide zagovornici Flat Earth teorije. Grad Tame prije svega je film o probuđenju glavnog lika koji otvara oči za jednu drukčiju stvarnost u kojoj ispada da je sve u što je dosad vjerovao laž i iluzija. Zašto su takvi filmovi posebno zanimljivi? Zbog činjenice da je naš spoznajni aparat ograničen, postoje opravdane sumnje da ni mi također ne možemo razaznati što je stvarnost, a što iluzija. Što ako je praktični i svakodnevni život samo perpetuum mobile laži koja nam onemogućuje da živimo punim plućima, da spoznamo pravu stvarnost?

Filozofski je moment, ako to smijemo tako nazvati, kada se predlaže, barem mi se tako čini, da ljubav može svojom snagom prodrijeti kroz iluziju. No, to je vrlo problematična ideja koju uočava i glavni lik te zna da mora razbiti iluziju. Ne može živjeti s idejom da to nisu stvarno njegova sjećanja i istinski njegov život. Istina je žila kucavica svake ljubavi ma koliko mi bili idealistični i činilo nam se drukčije. Ljubav i iluzija ne mogu STVARNO supostojati, a posljedica života koji nije po tim postavkama može se vidjeti čim malo bacite oko uokolo (nemojte se bojati gledati uokolo, empirijska istraživanja počinju zamjedbom). S druge strane, vrlo je opasno i gotovo mučno biti iskren s ljudima koji istinu podnijeti ne mogu. No, što kada više ne možete podnijeti iluziju? Kada govorite istinu mnogi ljudi ostat će povrijeđeni. Međutim to je jedini način da oko vas ostanu oni „pravi“ ukoliko ste već toliko istinoljubivi.

Ukoliko Vam se sviđala Matrix trilogija i volite mračniju atmosferu, Dark City je preporuka upravo za Vas.
Halo? Vaš doktor na telefonu. Jeste li već pogledali Dark City?

Oznake: Grad Tame, film, gnoza

Žalim svaki put kad zapis započinjem s tim kako sam predugo izbivao s planine, a to se doista prečesto događa. Dogovaram već jedno vrijeme ovaj izlet s prijateljem Igorom, a zabavna činjenica je to što on nije do samoga kraja znao kud točno idemo. Objasnio sam mu kako ovo nije ni uobičajeno mjesto, nisu bogme ni uobičajene vremenske prilike, a kad je čuo da to zapravo nije "gdje" nego "kada" - bio je kupljen i zainteresiran.

Izgleda da na lokaciju ne stižemo prvi jer su već neke svemirske letjelice sletjele (ili pale?) točno na našu prvu destinaciju.

Visina snijega prihvatljiva je, ali ga u šumi i na planinarskoj stazi uobičajeno ima više. Štapove sam naveo pod obveznu opremu jer nisam znao kakvo će stanje biti s ledom, a i dobra je to bila odluka jer ga je bilo. Kao što sam i mislio da će ovo biti, a to je neka vrsta Aristotelove peripatetičke škole (samo što je ovo Medokozova planinarska škola), razgovori i teme krenule su žestoko. Malo Warhammer 40k tematike nakon čega smo odlutali u svim smjerovima, ali bilo je tu i Bergsona, Zvjezdanih staza te svakojako povezivanje i zamjedba detalja koji otkrivaju velike ideje filozofije u pop kulturi. Počeli smo priču o bijesnim lisicima te smo se pitali koje bi supermoći dobio čovjek kojeg bi jedna takva ugrizla, a kada smo došli do orangutana koji, prema kazivanjima pojedinih opskurnih foruma ovdje obitavaju, bili smo već na našoj lokaciji.

Popeli smo se brzo gore te je započelo njuškanje. Bio sam ovdje, mislim, u ljetno vrijeme, ali me baš zanimalo kako će utvrda izgledati pod snijegom.
Ovdje je Igor, ali Mongola i njihovih ratnih orangutana nema. Možda su pobjegli kad su čuli da dolazimo mi...

Ukoliko dobro napnete oko, u pozadini se može vidjeti prepoznatljivi prvi kamenolom pokraj kojeg obično prolazimo kada idemo na Kalnik. S naše druge destinacije će se vidjeti, bude li sreće, vrh Vranilac.



Dobro smo nad-gledali prolaz dolinom potoka Pake te kada smo bili sasvim sigurni da nikakvih Mongola i drugih upadača nema, krenuli smo šumskom prometnicom prema dubljoj i tajanstvenijoj prošlosti. Čini mi se da su poznati (ili ne toliko poznati?) dani Pake malo popularizirali ovu šumsku prometnicu, a postoji na internetu i članak o njezinom otvorenju. Od utvrde Pake do utvrde Čanjevo ima kojih tri i pol kilometara te smo polako krenuli, povremeno uživajući u zvukovima potoka. Uskoro su preko prometnice pretrčale tri srne od kojih je jedna bila još beba. Vjerojatno su se preplašile jer smo počeli pričati o planovima za budućnost, a uskoro smo se detaljnije pozabavili i kultom tijela te suvremenim načinima pronalaženja romantičnih partnera. Nakon četrdeset i pet minuta došli smo do Čanjeva, a pri samom cilju sreli smo dva lokalca s traktorom koji su nas pitali imamo li što u ruksacima. "Ne, nosimo ih prazne." Igor, politički nastrojeniji od nas dvojice, snašao se te im odgovorio da nemamo gemišt i da se nismo dobro pripremili ovaj put. To je upravo ono što su željeli čuti i upravo ono što nisu željeli čuti (buddhistička logika, da).
Ova mala točkica na sredini fotografije su lokalni tražitelji gemišta
S druge strane, oznaka da smo opasno blizu. Utvrdu smo ugledali već izdaleka, naravno.
No, evo glavne nagrade - naša destinacija!

Ako je utvrda Paka povratak u trinaesto stoljeće, dolazak do Čanjeva povratak je sve do između 3400. i 2500. g. pr. n. e. Prvo Retz-Gajary kultura, onda vučedolska pa vinkovačka kultura (rano brončano doba). U petnaestom stoljeću gradi se ovdje plemićki burg obitelji Špirančić. Tijekom druge polovine šesnaestog stoljeća preuređuje se burg u vojnu utvrdu za obranu od Otomana. Utvrda je napuštena i srušena tijekom osamnaestog stoljeća. 2003. godine započinju sveobuhvatna arheološka istraživanja te građevinska obnova iskopanih zidova i njihovo predstavljanje u kulturno-turističke svrhe. Toliko o povijesnom dijelu, a što se tiče mog suputnika Igora - bio je prilično fasciniran onim što je vidio.
Iako ovo NIJE reklama, Krešo Marić bio bi prilično zadovoljan što se njegova craft piva piju na ovakvim mjestima. Taj vrhunski pivar ni ne zna da sam ga gledao kako pleše i u pauzama toči svoje pivo na 2. UPS festu, a onda kasnije i na Istra Craft Beer Festivalu u Poreču. Još uvijek se ne zna tko će kome prvi platiti i ponuditi pivo.
Kao što sam i rekao, uz malo sreće, vrh Vranilac je vidljiv!
Približeni pogled pokazuje dramatičnost situacije - da je vidljivost samo malo bila slabija, ne bih uspio Igoru pokazati Vranilac iz perspektive utvrde Čanjevo

Hodali smo sveukupno malo preko devet kilometara te je aktivno hodanje trajalo oko dva sata i petnaest minuta. Možda po snijegu nije optimalno, ali inače je to lijepa šetnjica koja, kako smo već rekli, Vas ne vodi samo ne-gdje nego i ne-kada! Za kraj prilažem GPS trag današnjeg izleta. Za sva dodatna pitanja koristite komentar sekciju. No, prije toga, u stilu kolege blogera Gogoo-a:
Doma uzgojene klice alfalfe koje su bile jedan od sastojaka sendviča pojedenih na utvrdi Čanjevo
GPS trag puta


Čitamo se i uživajte u prirodi!

Oznake: paka, čanjevo, šumska prometnica, orangutan

A sada jedna u potpunosti drukčija tradicija. Izložit ću odmah na početku razlog zašto mislim da je napisati nešto o tematici koja slijedi nemoguće bez osuđivanja jednih, a odobravanja drugih. Ukoliko mislite da je takva baš svaka tematika, niste u potpunosti u krivu ("You name it, I can deconstruct it"), ali pogledajte primjerice prijašnji tekst o Veljačiću. Koji čovjek bi tražio nešto loše u tome (prijevod poeme, originalno iz Dhammapade, Nosorog koja je estetski lijepa, ali ima i duboku poruku te je u tekstu služila kao poslovični "zadnji čavao u lijesu" svake osude, zaista ta poema odiše drevnom mudrošću jer upravo to jest) osim ako nije fundamentalist iz suprotnog tabora? Čovjek se povukao, živio riječi koje je izgovarao i tu priča kritike otprilike može i stati.

Međutim, spomenete li Jordana Petersona, jednog od najpopularnijih intelektualaca današnjice, lavina različitih mišljenja će vas gotovo instantno zatrpati.

Kao usputno štivo čitam njegovu knjigu "12 pravila za život - protuotrov kaosu" u izdanju nakladničke kuće Verbum. Dakle, radi se o vjerskoj (kršćanskoj, dakako) literaturi. Moram priznati da sam bio na prosudbenoj ljuljački jedno vrijeme i nisam mogao jasno razaznati što se tu točno događa. Ipak, moram priznati da je Peterson po mnogočemu glas razuma, ali uz naglasak da nijedan glas razuma nije pozicioniran izvan bilo koje tradicije. Tako možete čuti da ga moderna ljevica (plus kod feminističkog pokreta ne kotira baš najbolje) prezire, a desnica ga uzima gotovo kao zaštitni znak. Za to su zaslužni neki njegovi izrazito tradicionalistički pogledi (npr. poimanje autoriteta, odgoj, odnos žene i muškarca te stav prema obitelji).

"Čvrst, ali brižan... Peterson govori onako kako sam oduvijek čeznuo da mi se moj otac obraća... On je pravi čovjek u pravome trenutku, netko tko je u stanju dokazati mladima da je pospremanje vlastite sobe od kozmičke važnosti, kao i to da je za dušu - a posljedično i za cijeli svijet - dobro da svojemu kaosu nametnu malo reda." - National Review

"Peterson može uzeti i najkompleksnije ideje i preobraziti ih u nešto zabavno... Brzim koracima postaje prava akademska zvijezda." - Observer

Obje izjave možete naći na koricama prije spomenute knjige. Uzmimo u obzir da je National Review konzervativni portal, ali više je indikativna izjava iz Observera koja spominje riječ "zabavno", a onda i akademsku zajednicu. Iako krajnje ozbiljan i govori o temama koje bi se mogle svrstati u svaku kategoriju samo ne u "zabavu", Peterson je očito poiman kao neka vrsta zabavljača. Još jedan takav, Slavoj Žižek, pak tvrdi da Peterson nije dovoljno stručan te da mu fali ozbiljne i stručne literature. Pustit ćemo to je li Peterson pročitao prave knjige ili nije jer povodeći se za Žižekovom izjavom, uskoro bi većini ljudi zabranili da uopće javno progovara o bilo čemu. No, zanimljivije je pitanje može li netko biti ugledni pripadnik akademije i uz to imati dobre i zabavne nastupe? Dodatno me potaknuo na razmišljanje ovaj članak u kojem se Jordan Peterson uspoređuje s Alanom Wattsom kojeg su mnogi također smatrali malo sumnjivim iako to proizlazi iz drugih razloga u koje ovdje neću ulaziti.

Često sam na fakultetu mogao čuti kako je Žižek samo klaun i da to nije ozbiljna filozofija. Iako može postojati bojazan od postepenog snižavanja kriterija u mladoj intelektualnoj zajednici studenata te se neki i žale na nedostatak onog pravog istraživačkog žara, teško je shvatiti zašto bi čovjek bilo što odbacio ako nije ništa od toga čuo i sam o tome porazmislio, a pogotovo kada je toliko popularno (uz svjesnost o ograničenjima i opasnostima riječi "popularno") i smatra se proizvodom jednog od najvećih intelektualaca današnjice? Bojati se čitanja određene knjige jer je "loša" ili jer je njezin autor samo klaun spada pod nepotrebnu mistifikaciju i zapravo je upravo TO cesta koja vodi do snižavanja kriterija akademije ili bilo koje druge zajednice koja hoće misliti svojom glavom i/ili poboljšati kvalitetu života.

Osim populariziranja filozofije i životne mudrosti (poimane u indijskom smislu sanskrtske riječi prajna - Harvard-Kyoto transliteracija je prajJA; uređivač bloga ne dopušta složene znakove), čitanje bilo koje knjige može biti dobra dekonstrukcijska vježba. No, slojevitost se opet očita u tome da čitanje Petersona može u vulgarnim umovima samo rasplamsati njihove zablude. Ipak, iz nijednog Petersonovog retka se ne može iščitati ništa previše opasno, ali tu već dolazimo do one problematike čitanja nekih stvari doslovno ili, što je mnogo gore, krivog učitavanja značenja u napisano.

Fenomen Petersona je mnogima, očito, potreban. Nedavno kad sam bio u knjižari, prišuljao mi se iza leđa prijatelj sociolog i komentirao kako je znao da će me ovdje (odjel za stručnu literaturu) naći. Pitao me odmah jesam li čitao Hararija, rekao sam da jesam (Homo Deus je, doduše, na čekanju). Onda je spomenuo Petersona pa sam ga morao razočarati da sam tu knjigu već kupio, a on je nastavio da tu knjigu, ali i Petersonovu misao generalno, mnogi muškarci, mladići i stariji podjednako, smatraju kao priručnik za to što im već treba. Nasmijali smo se obojica, ali bio je to onaj smijeh - gle, možda je to sve malo komično, ali ima u tome nešto. U tom smislu, Petersona vidim stvarno kao "pravog čovjeka u pravome trenutku" koji će mnogima u njihovim životima odigrati upravo očinsku figuru.

Moglo bi se još mnogo toga reći o ovoj tematici, ali to bi nas odvelo preduboko niz zečju rupu modernih rasprava. Ostavit ću za to priliku u komentar sekciji ukoliko će biti volje.

Oznake: peterson, očinske figure, klaunovi i akademija

Posebnu pozornost i moglo bi se reći naklonost imaju ljudi koji žive svoje riječi i implementiraju filozofiju u svoj život. Naravno, nisu svi za to sposobni te je tako dosta velikih mislioca (među njima i Arthur Schopenhauer) govorilo jedno, a živjelo pak malo drukčije. Meni osobno to ne smeta ukoliko su iza sebe ostavili ogromno misaono nasljeđe što je u Schopenhauerovom slučaju upravo tako. S druge strane, kad čovjek dosljedno prati svoju filozofiju, to može dignuti neke sumnje. Tako su Čedomila Veljačića o kojem je zapravo ovdje riječ, pomalo skeptično gledali kad se zaredio, uzeo ime Bhikkhu Njanađivako (uređivač bloga ne dopušta ispravnu transliteraciju) te otišao na Šri Lanku. Pripisujem to onoj teoriji da običnim ljudima nije ugodno u prisustvu svetaca, a Veljačić im je očito smetao i dok je bio tamo negdje, na drugom kraju svijeta. Nije to ništa čudno, udaljenost ne igra nikakvu ulogu ukoliko je "napadnut" i stavljen pod sumnju naš vrijednosni sustav.

Međutim, ima se malo toga lošeg za reći o Čedomilu Veljačiću ako uopće bilo što. Zvali su ga često natrag u Jugoslaviju, ali on je svoj "bijeg" shvatio sasvim ozbiljno. Stavio sam ovo bijeg pod navodnike jer za buddhističke isposnike to je nešto pozitivno, a ne kako se uobičajeno koristi na "divljem Zapadu" (Veljačićev često korišteni termin) u smislu vulgarnog eskapizma. Bio je velikan i, po nekima, pionir komparativne filozofije te je napisao zanimljivo djelo pod naslovom Schopenhauer i Buddhizam gdje se jasno ocrtavaju paralele između buddhističke misli i filozofskog sustava Arthura Schopenhauera. Veljačić je propagirao i vegetarijanstvo te napisao vegetarijanski manifest što je sasvim logično s obzirom na ideal ahimse koji se održao u svim isposničkim redovima Indije koji barem malo drže do sebe i do svoje dosljednosti.


Poema Nosorog duža je te je u cijelosti možete naći na ovoj poveznici. Ona izražava ideal hinayana (Theravada) buddhizma koji se naziva arhant. Ja ću ovdje zalijepiti samo pojedine strofe koje mi se estetski čine ugodnima.

K'o jelen u šumi ničim nesputan
što ide na pašnjak kuda god hoće,
budi mudar, čuvaj neovisnost,
osamljen se kreći kao nosorog.

Ako se nađe razborit prijatelj
za suputnika, krepostan i mudar,
da nadvlada sve teškoće na putu,
s njim rado pođi i budi obazriv.

Ako ne nađeš razborita druga
za suputnika, kreposna i mudra,
k'o kralj iz ratom osvojene zemlje
osamljen se kreći kao nosorog.

Nevolje, gnojave rane i bolest,
zaraženi ubod strašne strijele
opasnosti su čulnih užitaka.
Osamljen se kreći kao nosorog.

Kao što slon koji se odvoji od krda,
Snažna uzrasta, pjegav, veličanstven,
gdje mu se svidi boravi u šumi,
osamljen se kreći kao nosorog.

Sućut, ravnodušnost, samilost,
slobodu,
nekad i suradost iskazujući,
bez mržnje prema ikom u svijetu,
osamljen se kreći kao nosorog.

Napusti strast i zlobu, zaslijepljenost.
Kada okovi budu raskinuti,
neustrašen i na kraju bivanja
osamljen se kreći kao nosorog.

Oznake: Čedomil Veljačić, buddhizam

Nekad možeš samo jednom vidjeti uživo neku osobu i biti si s njom bolji prijatelj nego s nekim s kim provodiš dane, tjedne, mjesece, godine, a onda možda i eone, ali nećemo ulaziti u neprovjerljive stvari. Ili ipak na kraju hoćemo?

Ovaj trenutak ovjekovječen je 23. srpnja 2017. godine. Bila je ova fotografija već objavljena na blogu u sklopu tadašnjeg friškog zapisa. Sad je ona dio foldera koji se naziva Oštrcgrad-Majer-vrh preko Grebena i podsjetnik mi je na lijepe trenutke. Na fotografiji su dvije zapravo prilično bitne osobe za moj život: prijatelj Igor koji je moj idejni suputnik već jedno vrijeme te Maja koja mi je romantična i družica u drugim smislovima. Čovjek desno u pozadini je gospodin Kljipić (jer je odbio, pa onda na kraju ipak uzeo, domaće klipiće koje je moja mama ispekla da bih ih ja mogao nositi preko pola Ivanščice i uživati u tome, pritom izgledajući kao najgori američki (hippie) turist). A ovaj čovjek ispred kojeg su sve te silne čaše osoba je o kojoj zapravo govorim - prava je rijetkost vidjeti njega na fotografijama osim ako ih sam ne odluči objaviti na svom blogu što radi tu i tamo jer ni on nije izuzet od samodopadnosti i barem male želje za pažnjom (ha-ha, da? Ne?). Postoje ljudi koji su skeptični u svezi blogosfere i interneta općenito. Gunđaju kako to nije "prava stvar" i kako oni preferiraju upoznavati ljude uživo, to je prirodno, tako se prije radilo. Well, too bad, ti ljudi još nisu prihvatili da je jedina konstanta ovoga svijeta promjena ili nikad nisu čuli za prilično poznatu izreku "O tempora o mores" i ne mogu napraviti sinergiju pa reći: vremena se mijenjaju, običaji se mijenjaju, kad ću biti stari djedica vjerojatno ću odbiti posjet unuka jer ću s frendovima igrati videoigre.

"Deda nije imao vremena za mene. Bio je na raidu sa starim školskim kolegama."

Nemojte slušati ljude koji misle da se preko interneta ne može upoznati divne ljude i prave prijatelje. Ukoliko i dalje inzistiraju na svojim argumentima, samo im ukažite na činjenicu koliko danas ljudi svih uzrasta i pozadina traži romantične/seksualne partnere upravo preko interneta i različitih match-up aplikacija. Ostavit ćemo na trenutak upravo izrečeno i produbiti to s ovim: ponekad ne trebate ni vidjeti često ili skoro uopće određene ljude da bi vam bilo "toplo oko srca" kad vidite da vam je ostavljen komentar ili poruka. Gdje je onda zapravo ta osoba koja je napisala poruku? Osim što postoji ovaj svijet materije, ovaj "prirodni" svijet, postoji još jedan svijet kojeg svi kad tad osjećaju. Povezanost je puno dublja od ove očite i vulgarnim umovima (kao što kaže dr. Suzuki), nažalost, uglavnom nedostupna. Ostatak ovog izlaganja ostaviti ću za nastup uživo.

Želim Vam svima puno sreće, zdravlja, ljubavi i dobrih ideja u 2019. godini! A sad ono zbog čega sam odlučio uopće napisati ove retke (prije nego me uvukla spirala sentimentalnosti).

"But there is no such thing as the truth. The world, in other words, does not exist independently of those who witness it. Its existence derives from the existence of a relationship between the world and its witnesses. So if there are no eyes in this world, the sun doesn't make any light, nor do the stars. That which is, is a relationship. You can, for example, prop up two sticks by leaning them against each other. They will stand, but only by depending on each other. Take one away and the other falls. So in Buddhism it is taught that everything in this universe depends on everything else. This is called the Doctrine of Mutual Interdependence. Everything hangs on you and you hang on everything, just as the two sticks support each other." Watts, Alan. Buddhism - The religion of no-religion., str. 27.

Oznake: Novi god, watts, prijatelji s blogosfere