A sada jedna u potpunosti drukčija tradicija. Izložit ću odmah na početku razlog zašto mislim da je napisati nešto o tematici koja slijedi nemoguće bez osuđivanja jednih, a odobravanja drugih. Ukoliko mislite da je takva baš svaka tematika, niste u potpunosti u krivu ("You name it, I can deconstruct it"), ali pogledajte primjerice prijašnji tekst o Veljačiću. Koji čovjek bi tražio nešto loše u tome (prijevod poeme, originalno iz Dhammapade, Nosorog koja je estetski lijepa, ali ima i duboku poruku te je u tekstu služila kao poslovični "zadnji čavao u lijesu" svake osude, zaista ta poema odiše drevnom mudrošću jer upravo to jest) osim ako nije fundamentalist iz suprotnog tabora? Čovjek se povukao, živio riječi koje je izgovarao i tu priča kritike otprilike može i stati.

Međutim, spomenete li Jordana Petersona, jednog od najpopularnijih intelektualaca današnjice, lavina različitih mišljenja će vas gotovo instantno zatrpati.

Kao usputno štivo čitam njegovu knjigu "12 pravila za život - protuotrov kaosu" u izdanju nakladničke kuće Verbum. Dakle, radi se o vjerskoj (kršćanskoj, dakako) literaturi. Moram priznati da sam bio na prosudbenoj ljuljački jedno vrijeme i nisam mogao jasno razaznati što se tu točno događa. Ipak, moram priznati da je Peterson po mnogočemu glas razuma, ali uz naglasak da nijedan glas razuma nije pozicioniran izvan bilo koje tradicije. Tako možete čuti da ga moderna ljevica (plus kod feminističkog pokreta ne kotira baš najbolje) prezire, a desnica ga uzima gotovo kao zaštitni znak. Za to su zaslužni neki njegovi izrazito tradicionalistički pogledi (npr. poimanje autoriteta, odgoj, odnos žene i muškarca te stav prema obitelji).

"Čvrst, ali brižan... Peterson govori onako kako sam oduvijek čeznuo da mi se moj otac obraća... On je pravi čovjek u pravome trenutku, netko tko je u stanju dokazati mladima da je pospremanje vlastite sobe od kozmičke važnosti, kao i to da je za dušu - a posljedično i za cijeli svijet - dobro da svojemu kaosu nametnu malo reda." - National Review

"Peterson može uzeti i najkompleksnije ideje i preobraziti ih u nešto zabavno... Brzim koracima postaje prava akademska zvijezda." - Observer

Obje izjave možete naći na koricama prije spomenute knjige. Uzmimo u obzir da je National Review konzervativni portal, ali više je indikativna izjava iz Observera koja spominje riječ "zabavno", a onda i akademsku zajednicu. Iako krajnje ozbiljan i govori o temama koje bi se mogle svrstati u svaku kategoriju samo ne u "zabavu", Peterson je očito poiman kao neka vrsta zabavljača. Još jedan takav, Slavoj Žižek, pak tvrdi da Peterson nije dovoljno stručan te da mu fali ozbiljne i stručne literature. Pustit ćemo to je li Peterson pročitao prave knjige ili nije jer povodeći se za Žižekovom izjavom, uskoro bi većini ljudi zabranili da uopće javno progovara o bilo čemu. No, zanimljivije je pitanje može li netko biti ugledni pripadnik akademije i uz to imati dobre i zabavne nastupe? Dodatno me potaknuo na razmišljanje ovaj članak u kojem se Jordan Peterson uspoređuje s Alanom Wattsom kojeg su mnogi također smatrali malo sumnjivim iako to proizlazi iz drugih razloga u koje ovdje neću ulaziti.

Često sam na fakultetu mogao čuti kako je Žižek samo klaun i da to nije ozbiljna filozofija. Iako može postojati bojazan od postepenog snižavanja kriterija u mladoj intelektualnoj zajednici studenata te se neki i žale na nedostatak onog pravog istraživačkog žara, teško je shvatiti zašto bi čovjek bilo što odbacio ako nije ništa od toga čuo i sam o tome porazmislio, a pogotovo kada je toliko popularno (uz svjesnost o ograničenjima i opasnostima riječi "popularno") i smatra se proizvodom jednog od najvećih intelektualaca današnjice? Bojati se čitanja određene knjige jer je "loša" ili jer je njezin autor samo klaun spada pod nepotrebnu mistifikaciju i zapravo je upravo TO cesta koja vodi do snižavanja kriterija akademije ili bilo koje druge zajednice koja hoće misliti svojom glavom i/ili poboljšati kvalitetu života.

Osim populariziranja filozofije i životne mudrosti (poimane u indijskom smislu sanskrtske riječi prajna - Harvard-Kyoto transliteracija je prajJA; uređivač bloga ne dopušta složene znakove), čitanje bilo koje knjige može biti dobra dekonstrukcijska vježba. No, slojevitost se opet očita u tome da čitanje Petersona može u vulgarnim umovima samo rasplamsati njihove zablude. Ipak, iz nijednog Petersonovog retka se ne može iščitati ništa previše opasno, ali tu već dolazimo do one problematike čitanja nekih stvari doslovno ili, što je mnogo gore, krivog učitavanja značenja u napisano.

Fenomen Petersona je mnogima, očito, potreban. Nedavno kad sam bio u knjižari, prišuljao mi se iza leđa prijatelj sociolog i komentirao kako je znao da će me ovdje (odjel za stručnu literaturu) naći. Pitao me odmah jesam li čitao Hararija, rekao sam da jesam (Homo Deus je, doduše, na čekanju). Onda je spomenuo Petersona pa sam ga morao razočarati da sam tu knjigu već kupio, a on je nastavio da tu knjigu, ali i Petersonovu misao generalno, mnogi muškarci, mladići i stariji podjednako, smatraju kao priručnik za to što im već treba. Nasmijali smo se obojica, ali bio je to onaj smijeh - gle, možda je to sve malo komično, ali ima u tome nešto. U tom smislu, Petersona vidim stvarno kao "pravog čovjeka u pravome trenutku" koji će mnogima u njihovim životima odigrati upravo očinsku figuru.

Moglo bi se još mnogo toga reći o ovoj tematici, ali to bi nas odvelo preduboko niz zečju rupu modernih rasprava. Ostavit ću za to priliku u komentar sekciji ukoliko će biti volje.

Oznake: peterson, očinske figure, klaunovi i akademija