Nekad možeš samo jednom vidjeti uživo neku osobu i biti si s njom bolji prijatelj nego s nekim s kim provodiš dane, tjedne, mjesece, godine, a onda možda i eone, ali nećemo ulaziti u neprovjerljive stvari. Ili ipak na kraju hoćemo?

Ovaj trenutak ovjekovječen je 23. srpnja 2017. godine. Bila je ova fotografija već objavljena na blogu u sklopu tadašnjeg friškog zapisa. Sad je ona dio foldera koji se naziva Oštrcgrad-Majer-vrh preko Grebena i podsjetnik mi je na lijepe trenutke. Na fotografiji su dvije zapravo prilično bitne osobe za moj život: prijatelj Igor koji je moj idejni suputnik već jedno vrijeme te Maja koja mi je romantična i družica u drugim smislovima. Čovjek desno u pozadini je gospodin Kljipić (jer je odbio, pa onda na kraju ipak uzeo, domaće klipiće koje je moja mama ispekla da bih ih ja mogao nositi preko pola Ivanščice i uživati u tome, pritom izgledajući kao najgori američki (hippie) turist). A ovaj čovjek ispred kojeg su sve te silne čaše osoba je o kojoj zapravo govorim - prava je rijetkost vidjeti njega na fotografijama osim ako ih sam ne odluči objaviti na svom blogu što radi tu i tamo jer ni on nije izuzet od samodopadnosti i barem male želje za pažnjom (ha-ha, da? Ne?). Postoje ljudi koji su skeptični u svezi blogosfere i interneta općenito. Gunđaju kako to nije "prava stvar" i kako oni preferiraju upoznavati ljude uživo, to je prirodno, tako se prije radilo. Well, too bad, ti ljudi još nisu prihvatili da je jedina konstanta ovoga svijeta promjena ili nikad nisu čuli za prilično poznatu izreku "O tempora o mores" i ne mogu napraviti sinergiju pa reći: vremena se mijenjaju, običaji se mijenjaju, kad ću biti stari djedica vjerojatno ću odbiti posjet unuka jer ću s frendovima igrati videoigre.

"Deda nije imao vremena za mene. Bio je na raidu sa starim školskim kolegama."

Nemojte slušati ljude koji misle da se preko interneta ne može upoznati divne ljude i prave prijatelje. Ukoliko i dalje inzistiraju na svojim argumentima, samo im ukažite na činjenicu koliko danas ljudi svih uzrasta i pozadina traži romantične/seksualne partnere upravo preko interneta i različitih match-up aplikacija. Ostavit ćemo na trenutak upravo izrečeno i produbiti to s ovim: ponekad ne trebate ni vidjeti često ili skoro uopće određene ljude da bi vam bilo "toplo oko srca" kad vidite da vam je ostavljen komentar ili poruka. Gdje je onda zapravo ta osoba koja je napisala poruku? Osim što postoji ovaj svijet materije, ovaj "prirodni" svijet, postoji još jedan svijet kojeg svi kad tad osjećaju. Povezanost je puno dublja od ove očite i vulgarnim umovima (kao što kaže dr. Suzuki), nažalost, uglavnom nedostupna. Ostatak ovog izlaganja ostaviti ću za nastup uživo.

Želim Vam svima puno sreće, zdravlja, ljubavi i dobrih ideja u 2019. godini! A sad ono zbog čega sam odlučio uopće napisati ove retke (prije nego me uvukla spirala sentimentalnosti).

"But there is no such thing as the truth. The world, in other words, does not exist independently of those who witness it. Its existence derives from the existence of a relationship between the world and its witnesses. So if there are no eyes in this world, the sun doesn't make any light, nor do the stars. That which is, is a relationship. You can, for example, prop up two sticks by leaning them against each other. They will stand, but only by depending on each other. Take one away and the other falls. So in Buddhism it is taught that everything in this universe depends on everything else. This is called the Doctrine of Mutual Interdependence. Everything hangs on you and you hang on everything, just as the two sticks support each other." Watts, Alan. Buddhism - The religion of no-religion., str. 27.

Oznake: Novi god, watts, prijatelji s blogosfere