Marketing
Back to the Mongol track
Žalim svaki put kad zapis započinjem s tim kako sam predugo izbivao s planine, a to se doista prečesto događa. Dogovaram već jedno vrijeme ovaj izlet s prijateljem Igorom, a zabavna činjenica je to što on nije do samoga kraja znao kud točno idemo. Objasnio sam mu kako ovo nije ni uobičajeno mjesto, nisu bogme ni uobičajene vremenske prilike, a kad je čuo da to zapravo nije "gdje" nego "kada" - bio je kupljen i zainteresiran.
Visina snijega prihvatljiva je, ali ga u šumi i na planinarskoj stazi uobičajeno ima više. Štapove sam naveo pod obveznu opremu jer nisam znao kakvo će stanje biti s ledom, a i dobra je to bila odluka jer ga je bilo. Kao što sam i mislio da će ovo biti, a to je neka vrsta Aristotelove peripatetičke škole (samo što je ovo Medokozova planinarska škola), razgovori i teme krenule su žestoko. Malo Warhammer 40k tematike nakon čega smo odlutali u svim smjerovima, ali bilo je tu i Bergsona, Zvjezdanih staza te svakojako povezivanje i zamjedba detalja koji otkrivaju velike ideje filozofije u pop kulturi. Počeli smo priču o bijesnim lisicima te smo se pitali koje bi supermoći dobio čovjek kojeg bi jedna takva ugrizla, a kada smo došli do orangutana koji, prema kazivanjima pojedinih opskurnih foruma ovdje obitavaju, bili smo već na našoj lokaciji.
Popeli smo se brzo gore te je započelo njuškanje. Bio sam ovdje, mislim, u ljetno vrijeme, ali me baš zanimalo kako će utvrda izgledati pod snijegom.
Dobro smo nad-gledali prolaz dolinom potoka Pake te kada smo bili sasvim sigurni da nikakvih Mongola i drugih upadača nema, krenuli smo šumskom prometnicom prema dubljoj i tajanstvenijoj prošlosti. Čini mi se da su poznati (ili ne toliko poznati?) dani Pake malo popularizirali ovu šumsku prometnicu, a postoji na internetu i članak o njezinom otvorenju. Od utvrde Pake do utvrde Čanjevo ima kojih tri i pol kilometara te smo polako krenuli, povremeno uživajući u zvukovima potoka. Uskoro su preko prometnice pretrčale tri srne od kojih je jedna bila još beba. Vjerojatno su se preplašile jer smo počeli pričati o planovima za budućnost, a uskoro smo se detaljnije pozabavili i kultom tijela te suvremenim načinima pronalaženja romantičnih partnera. Nakon četrdeset i pet minuta došli smo do Čanjeva, a pri samom cilju sreli smo dva lokalca s traktorom koji su nas pitali imamo li što u ruksacima. "Ne, nosimo ih prazne." Igor, politički nastrojeniji od nas dvojice, snašao se te im odgovorio da nemamo gemišt i da se nismo dobro pripremili ovaj put. To je upravo ono što su željeli čuti i upravo ono što nisu željeli čuti (buddhistička logika, da).
Ako je utvrda Paka povratak u trinaesto stoljeće, dolazak do Čanjeva povratak je sve do između 3400. i 2500. g. pr. n. e. Prvo Retz-Gajary kultura, onda vučedolska pa vinkovačka kultura (rano brončano doba). U petnaestom stoljeću gradi se ovdje plemićki burg obitelji Špirančić. Tijekom druge polovine šesnaestog stoljeća preuređuje se burg u vojnu utvrdu za obranu od Otomana. Utvrda je napuštena i srušena tijekom osamnaestog stoljeća. 2003. godine započinju sveobuhvatna arheološka istraživanja te građevinska obnova iskopanih zidova i njihovo predstavljanje u kulturno-turističke svrhe. Toliko o povijesnom dijelu, a što se tiče mog suputnika Igora - bio je prilično fasciniran onim što je vidio.
Hodali smo sveukupno malo preko devet kilometara te je aktivno hodanje trajalo oko dva sata i petnaest minuta. Možda po snijegu nije optimalno, ali inače je to lijepa šetnjica koja, kako smo već rekli, Vas ne vodi samo ne-gdje nego i ne-kada! Za kraj prilažem GPS trag današnjeg izleta. Za sva dodatna pitanja koristite komentar sekciju. No, prije toga, u stilu kolege blogera Gogoo-a:
Čitamo se i uživajte u prirodi!
Post je objavljen 27.01.2019. u 17:41 sati.